Ledeno doba je bilo naklonjeno velikim sisavcima. Od prije otprilike 2,5 miliona do 11.700 godina, imali su prostora – i vremena – da slobodno lutaju. Lavovi, na primjer, nekada su bili prisutni širom svijeta. Nakon što su se razvili u istočnoj Africi, ovi veliki mački prešli su preko Europe i Azije te naposljetku stigli do Sjeverne Amerike putem Beringije, sada potonulog kontinenta koji je nekada povezivao Sibir s Aljaskom i Yukonom.
Lavovi su se šetali Sjevernom Amerikom desetinama hiljada godina prije nego što su izumrli. Danas nema lavova koji se odmaraju u poljima uljane repice južne Alberte ili love plijen kroz travnjake Yukona – pa što se dogodilo?
Špiljski lavovi i njihovi veći rođaci, američki lavovi, prvi su došli u Sjevernu Ameriku tokom posljednjeg ledenog doba, prema kraju pleistocena. Već prisutni u krajoliku Europe, ljudi su slikali i urezivali portrete ovih ogromnih lavova u špiljama, uključujući i slavnu Chauvet špilju u Francuskoj, piše popsci.com.
Špiljska umjetnost pružila je naučnicima informacije o tome kako su ovi lavovi mogli izgledati i kako su živjeli, kaže Julie Meachen, paleontologinja kralježnjaka na Sveučilištu Des Moines u Iowi koja se specijalizirala za velike mačke i druge sisavce mesoždere. Špiljske slike prikazuju velike lavove bez grive s crvenkastim krznom koji žive u skupinama.
Fosilni dokazi također ukazuju na to da su, kao i moderni afrički lavovi, muški pleistocenski lavovi bili značajno veći od ženki, objašnjava Meachen. Maksimalna veličina muškog američkog lava iznosila je otprilike 420 kilograma, kaže ona, primjećujući da moderni lavovi dosežu samo do 270 kilograma. “Vjerojatno bi mogli ubiti gotovo bilo što što bi htjeli ubiti – osim potpuno odraslog mamuta”, kaže ona.
Alexander Salis, istraživač poslijedoktorskih studija za vertebratnu zoologiju u Američkom prirodoslovnom muzeju u New Yorku, pažljivije je proučavao priču o lavovima u Sjevernoj Americi kao dio svojih istraživanja na Sveučilištu u Adelaideu u Australiji. U suradnji s Meachen i timom kolega, Salis je analizirao mitohondrijsku DNA 39 pleistocenskih lavova sa Sjeverne Amerike i Euroazije. Zaključio je da su lavovi ušli u Sjevernu Ameriku barem tri puta. No njihova prilagodljivost je oslabila suočena s promjenama klime i staništa.
Svaki val lavova koji su migrirali činilo se da odgovara promjenama u globalnoj klimi i razini mora, objašnjava Salis. Kako se planet mijenjao između razdoblja smrzavanja i otapanja, razine mora su rasle i padale, a Beringija je mnogo puta izranjala i potapala se. Tokom ledenih perioda, širenje leda uzrokovalo je pad razine mora, otvarajući put u Sjevernu Ameriku, koji su lavovi iskoristili – svaki donoseći DNA markere koji otkrivaju odakle dolaze i kada.
Prvi lavovi koji su koračali Sjevernom Amerikom prije oko 165.000 godina bili su potomci špiljskih lavova. Kada je toplije razdoblje dovelo do poplava u Beringiji, lavovi su bili odvojeni od azijskih populacija i evoluirali su u američke lavove, objašnjava Salis. Američki lavovi nisu puno vremena provodili na sjeveru, već su se uputili prema današnjim Sjedinjenim Američkim Državama, kaže on. Skoro svi ostaci američkih lavova pronađeni su južno od ledenih ploča koje su nekada pokrivale veći dio kontinenta – osim jednog uzorka starog 67.000 godina s lokacije u Yukonu. Salis je identificirao ovo kao najstariji poznati američki lav.
Prije otprilike 63.000 godina, kaže Salis, drugi val špiljskih lavova prešao je istočnu Beringiju – sada Aljaska i Yukon. Iz nekog razloga, ovi špiljski lavovi su ostali iznad ledenih ploča, ostajući odvojeni od američkih lavova koji su već bili raspršeni prema jugu. Salisova istraživanja otkrila su da je ova linija lavova izumrla oko 33.000 godina unatrag.
To izumiranje špiljskih lavova u istočnoj Beringiji moglo bi se pripisati trendu zagrijavanja u toj regiji, kaže Salis. Razine mora su rasle i došlo je vlažno vrijeme, ključni sastojci za rast treseta. Širenje treseta u istočnoj Beringiji bi razbilo staništa i promijenilo vegetaciju, teško utječući na biljojede i prisiljavajući špiljske lavove i druge mesoždere da tragaju za plijenom. Američki lavovi koji su se raširili prema jugu nisu bili pogođeni.
Lavovi su se pojavili u fosilnom zapisu istočne Beringije prije otprilike 22.000 godina kada je posljednji val špiljskih lavova stigao iz Azije. Ali naišli su na lošu sreću.
Na kraju posljednjeg ledenog doba, temperatura se povećala i megafauna širom kontinenta počela je izumirati, uz pomoć prisutnosti ljudi koji su brzo počeli mijenjati okoliš. Ova dvostruka udarac izazvao bi gubitak vegetacije i pad populacija plijena, što bi dovelo do propasti američkih i špiljskih lavova, kaže Meachen.
Andrew Cuff, paleontolog i bivši predavač na Sveučilištu u Liverpoolu u Engleskoj, koji nije sudjelovao u Salisovom istraživanju, kaže da ima smisla da su lavovi ušli u Sjevernu Ameriku u više valova, iskoristivši dodatni teritorij svaki put kad je Beringija bila prohodna. Napominje da su mnoge životinje, uključujući dinosaure, koristile tu rutu za kretanje između kontinenata.
Cuff dodaje da je lijepo kad se podaci slažu na ovaj način kako bi ispričali koherentnu priču koja se također slaže s ledenim, fosilnim i DNK zapisima.
Lavovi nisu bili jedine mačke koje su lutale Sjevernom Amerikom tokom pleistocena. Planinski lavovi (poznati i kao panteri, pume i planinski lavovi) i nekoliko sada izumrlih vrsta, uključujući različite mačke s sabljama, širili su se Amerikama daleko prije dolaska lavova. Sjevernoamerički planinski lavovi su postali žrtve izumiranja megafaune nakon ledenog doba, ali južnoameričke populacije su preživjele, kaže Meachen. Kada su se jelenski i losni stoci počeli vraćati u Sjevernu Ameriku, planinski lavovi su se vratili.
Sjeverna Amerika je bila gusto naseljena nevjerojatnom raznolikošću vrsta prije završetka ledenog doba, kaže Meachen. Učenjem o tome što je izgubljeno, nada se da će više ljudi shvatiti važnost bioraznolikosti i potrebu za njenim očuvanjem.
