Gotovo deceniju i po Bosna i Hercegovina još nije provela odluke Suda za ljudska prava u Strasbourgu, a morala je. Prvu u nizu presuda Sud iz Strasbourga donio je 22. decembra 2009. godine i to po apelaciji Derve Sejdića i Jakoba Fincija, koji se, kao i ostali Romi i Jevreji, nisu mogli kandidovati na izborima za članove Predsjedništva BiH i Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH. Sud je naložio izmjene Ustava BiH jer se, prema sadašnjem, na te funkcije mogu kandidirati i biti izabrani samo pripadnici konstitutivnih naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba.
(Ne)složna braća
– Mi se, evo, 14 godina ne možemo dogovoriti na koji način da implementiramo odluku koja je svima jasna i koja, što je najinteresantnije, nema protivnika. Kad god razgovaram, pogotovu sa strancima, pitaju – ko je taj koji sprečava implementaciju odluke? Nema nikoga, sve političke stranke kažu: “Da, mi smo za poštivanje Konvencije o ljudskim pravima.” Svi narodi, sve vjerske zajednice kažu to je normalno, cijeli svijet to poštuje, hoćemo i mi da to poštujemo. Međutim, opravdanje koje naši parlamentarci nalaze je u tome da nismo mi napisali taj ustav, nego da nam je on oktroisan de facto u Daytonu, Dejtonskim mirovnim sporazumom, koji je vjerovatno jedini mirovni sporazum u istoriji koji u svom sastavnom dijelu kao Aneks 4 ima i poslijeratni Ustav zemlje, govori Finci.
Mišljenja je da bi za provedbu ustavne reforme naložene presudama iz Strasbourga, što je i sastavni dio prioriteta Evropske komisije, bilo moguće obezbijediti parlamentarnu većinu ako bi se sav taj proces vratio u pravne okvire i koncentrisao na ono što je zaista naloženo tim presudama.
– Mislim da postoji mogućnost da se dobije i ta parlamentarna većina, pogotovu što naš parlament ima svega 42 člana. Dovoljna je prosta većina da glasa za nešto da se promijeni i neka odrednica Ustava i bilo šta drugo. Mi ne možemo ni početi razgovore o izbornim promjenama dok ne promijenimo Ustav, jer je glavna konstrukcija Izbornog zakona bazirana upravo na Ustavu koji govori i ko može da sjedi u tom Predsjedništvu i ko sjedi u Domu naroda i kako se on bira. Prema tome, kako kaže naš narod, sve se može kad se ljudi slože. Da li će se složiti ili neće, zavisi od volje onih koji odlučuju o našoj ekonomskoj sudbini, rekao bih, više nego političkoj, smatra Finci.
Na pitanje zašto rješenja nema ni poslije 14 godina, Finci odgovara da je to zbog toga što status quo svima odgovara.
– Status quo, u kome se sve dijeli na tri bez obzira na broj stanovnika, glasova koje dobijete na izborima, uvijek imate u Domu naroda pet Hrvata, pet Srba i pet Bošnjaka, bez obzira na to što je brojčani odnos jedne, druge i treće grupacije vrlo različit i ide u korist Bošnjaka, kojih ima najviše po popisu stanovništva. Međutim, očito je da se mi i sa popisom stanovništva varakamo. Tako da je pomalo neozbiljno ponašanje naših političkih lidera, koji su, pošto su na vlasti, zadovoljni što je to tako i to je najbolje rješenje za njih. Neće da talasaju ni po jednom smjeru da ne bi pokvarili ovo što sad imaju. Nažalost, to je tako bez obzira što to ide na štetu svih nas, kaže Finci.
Apelantica Azra Zornić podvlači da je i pravno i kontekstualno pogrešno izjednačavati presude Sejdić – Finci, kao i sve ostale presude sa presudom Zornić. Precizira da se presuda Sejdić – Finci bavi isključivo pravima nacionalnih manjina u BiH, dok se ostale presude bave etničkim pravima.
– Dakle, Bosanci nisu nacionalna niti etnička manjina, već su upravo državotvorni narod, odnosno nacija u ovoj zemlji. Presuda Zornić nalaže donošenje građanskog ustava koji garantuje apsolutno jednaka prava svakom građaninu Bosne i Hercegovine, bez obzira na njegovu etničku, vjersku, spolnu, rasnu ili bilo koju drugu pripadnost. Implementacijom presude Zornić i sve ostale presude bile bi po automatizmu implementirane. Budući da obuhvata sadržaj i smisao ostalih presuda, njenom provedbom bi se dosegli svi evropski standardi ljudskih prava, pa je po tome ova presuda ključ rješenja bosanskog problema! Osim toga, to bi nas konačno vratilo na kurs koji je postavljen rezultatima referenduma za nezavisnost BiH 1992. godine, kaže Zornić.
Prema njenim riječima, “tvrdnje HDZ-a BiH i HDZ-a RH o navodnoj majorizaciji Hrvata u BiH su nekorektne i politički motivisane s ciljem stvaranja trećeg entiteta i pripajanja istog Hrvatskoj”.
– Zapravo, radi se o oduzimanju političkog suvereniteta, a zatim i teritorijalnog integriteta jednog dijela države BiH. Presuda Europskog suda za ljudska prava je konačan i obavezujući pravni akt. Presude se ne komentarišu, već se sprovode onako kako se u njima i nalaže. Bosna i Hercegovina je potpisnica Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda sa svim njenim protokolima i kao takva je sastavni dio Ustava BiH, prema kojem je nadređena svim domaćim zakonima i propisima. Dakle, BiH je u obavezi da implementira sve presude Europskog suda za ljudska prava, u protivnom će se suočiti sa sankcijama kao što je npr. izbacivanje BiH iz Vijeća Europe, rekla je Zornić.
Precizira da je, pravno gledano, implementacija presude Zornić jednostavna na način da Ustavnopravna komisija PSBiH sačini nacrt novog ustava kako je to obrazloženo u samoj presudi i uputi ga u dalju proceduru.
– Imajući u vidu da su etnonacionalističke oligarhije ispolitizirale pitanje provođenja sudske presude kao pravnog akta, sve iz straha od gubitka vlasti i procesuiranja njihovih koruptivnih radnji, a da im se ni na koji način ne protive tzv. građanske partije opet iz razloga opstanka u vlasti i očuvanja stečenih pozicija, odnosno “fotelja”, teško je očekivati da će do implementacije tih presuda doći u dogledno vrijeme. Jedno je sigurno, a to je da ja odustati neću nikada. Koristim i koristit ću sve efikasne pravne lijekove koji su mi na raspolaganju da se izborim za građanski ustav, jasna je Zornić.
Ozbiljna kritika
Predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora BiH (HNS) Božo Ljubić izrazio je nedavno uvjerenje kako će u sljedećih šest mjeseci doći do dogovora o ograničenim promjenama Ustava i izbornog zakonodavstva koje se temelje na dvije, kako je rekao, fundamentalne odluke sudova: odluci Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci i odluci Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić. Naglašava da odluka u predmetu Ljubić nije provedena.
– Apsolutni su spinovi i manipulacija koji idu u smjeru da je odluka u predmetu Ljubić provedena. To samo mogu reći neznalice ili oni koji nemaju dobre namjere, jer je Ustavni sud u svojoj odluci, u meritumu, rekao da je članak Izbornog zakona koji kaže da svakoj županiji pripada jedno mjesto u Domu naroda suprotan Ustavu BiH, istaknuo je Ljubić.
Ekspert za ustavno pravo Kasim Trnka naglašava da su odluke Suda iz Strasbourga od historijskog značaja za razvoj BiH, jer to je, kako ističe, prvi slučaj da jedna relevantna međunarodna sudska institucija upućuje ozbiljnu kritiku konceptu Dejtonskog mirovnog sporazuma.
– Proteklo je 14 godina od prve presude a da političke snage na vlasti ne pokazuju nikakav ozbiljan interes da to promijene, jer oni ustvari ne žele da diraju u svoju poziciju koja im je zagarantovana Dejtonskim mirovnim sporazumom iako je sam Evropski sud u više navrata konstatovao da takva struktura sa privilegijom za konstitutivne narode možda ima svoju legitimaciju, svoje opravdanje u vrijeme potpisivanja sporazuma. To je bio uslov da se zaustavi rat i to je taj tzv. legitiman cilj, zbog čega se može pravdati takvo rješenje. Međutim, proteklo je dovoljno vremena, ne prijeti opasnost od konflikta i prema tome otpadaju razlozi da se zadržava taj model. A to ustvari znači da oni koji su na vlasti, koji navodno predstavljaju konstitutivne narode, moraju ustupiti određeni dio vlasti i onim ljudima koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda. Oni naravno to neće da rade – ili neće ili jednostavno nemaju kapaciteta da to urade, a nažalost i međunarodna zajednica, osim nekih deklarativnih poziva, ništa ozbiljnije nije uradila da bi izvršila pritisak na vladajuće strukture, da konačno krenu u iznalaženje tih rješenja, kaže Trnka.
Faris Vehabović, sudija Evropskog suda za ljudska prava, kaže da je odluke moguće provesti jednostavno – u PSBiH treba utvrditi način na koji se provode odluke. Potrebno je, prije svega, promijeniti Ustav BiH, te Izborni zakon BiH, u skladu sa presudama.
Imaju i uputstvo
– Ne treba tu praviti bilo kakvu misteriju ili mistificirati čitav proces sa kojekavim stvarima koje ustvari nemaju veze sa presudama Evropskog suda za ljudska prava. Očigledno je da ne postoji volja da se provedu na način na koji to piše u samim presudama. Čitav je proces zatrovan određenim političkim ambicijama, koje nisu u skladu sa presudama. Odatle čitav problem proizlazi. Više je nego jasno. Dovoljno je pročitati precizno i detaljno šta piše da svakome bude jasno i, na kraju krajeva, tu je i neka vrsta uputstva kako se to treba uraditi. E sada, što se to ne radi je sasvim drugo pitanje i njega treba postaviti ljudima koji odlučuju, koji bi trebali da odlučuju o provedbi tih presuda, odnosno ljudima koji sjede u Parlamentu, zaključuje Vehabović.
