Nermina Krivić najduže u Bosni i Hercegovini čeka na transplantaciju organa. Ova Ključanka ima 55 godina života, a 39 godina čeka na transplantaciju bubrega.
Nermina je jednom bila podvrgnuta transplantaciji 1987. u Moskvi, ali bubreg, kako kaže, nije radio ni godinu dana.
– Donor je bila osoba kojoj je dijagnosticirana moždana smrt. Nažalost, bubreg nije radio ni 12 mjeseci i od tada sam ponovo na dijalizi. Majka je pokušala biti donor, ali nije bilo podudarnosti – govori Krivić.
Invalidnina sa tuđom njegom 246 KM
Decenije dijalize itekako su se odrazile na Nerminino zdravlje, pa su joj u međuvremenu dijagnosticirani artritis, osteoporoza, osteodistrofija, a prije šest godina i karcinom dojke.
– Sada i kada bi se ukazala prilika za transplantaciju, ne bih mogla otići zbog bolesti koje su se u međuvremenu pojavile. Ljudi me često pitaju – kako živim? Šta da kažem kad svaki dan samo osluškujete svoje tijelo, morate paziti koliko vode unesete, šta i koliko jedete. Trudim se koliko je to moguće normalno živjeti, ali kako godine prolaze, sve je teže.
Nermina živi s majkom od njenih primanja i svoje invalidnine koja, kako kaže, sa tuđom njegom iznosi 246 KM. Tri puta sedmično iz Ključa putuje u Bihać na dijalizu, što je oko 100 kilometara u jednom smjeru.
– Pokušavala sam, zbog godina dijalize i drugih bolesti koje imam, dobiti veći invalidninu, ali nije uspjelo. Rekli su mi da je to sve što mogu dobiti. Zahvaljujući majci nekako uspijevam isfinansirati ono što mi je najneophodnije za život. Sreća je pa imam plaćen prijevoz na dijalizu, u protivnom ne bih znala kako bih to finansirala – ispričala je Krivić.
Ovakvih i sličnih priča puno je u BiH u kojoj već 567 dana ili 19 mjeseci nije urađena nijedna kadaverična transplantacija.
Posljednja je, prema riječima Muhameda Kadrića, člana Upravnog odbora Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika Federacije BiH, urađena 15. septembra 2021.
Naša zemlja ne može se pohvaliti ni transplantacijama sa živih donora kojih je u prošloj godini bilo svega osam, a od početka ove tri.
Prema podacima Udruženja, u BiH trenutno je oko 3.000 osoba na dijalizi, od toga u Federaciji BiH njih oko 2.000.
Iz Centra za transplantacijsku medicinu Federalnog ministarstva zdravstva navode kako u većem bh. entitetu na transplantaciju bubrega čeka 225 osoba, jetre 29, rožnice 21 i srca 25.
Naša zemlja nekada je bila centar za transplantaciju organa. U Udruženju posebno ističu 2016. i 2017. godinu koje će, kako kažu, ostati zapamćene po najviše urađenih presađivanja organa.
– Bilo je to svijetlo vrijeme za transplantacije u BiH. UKC Tuzla uradila je najviše transplantacija, ali i KCUS. U to vrijeme transplant koordinator bila je dr. Nermina Rizvanović iz Zenice koja je znala raditi svoj posao, na način da je detektirala moždane smrti, razgovarala sa porodicama i dobijala odobrenja za eksplantacije. U to vrijeme, koliko smo imali živih, toliko je bilo i kadaveričnih transplantacija. Nažalost, mi smo se pomirili sa “izvozom” pacijenata u inozemstvo gdje ih se sve više transplantira – navode u Udruženju dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH.
Kadrić, koji je na dijalizi pune 23 godine, odgovornim smatra kompletan zdravstveni sistem, kliničke centre, Federalno ministarstvo zdravstva.
– Udruženje ZDK prošle godine pokrenulo je nekoliko pitanja kako bi se dopunio Zakon o transplantaciji organa i tkiva u svrhu liječenja u dijelu koji se odnosi na transplantacije sa živih donora jer u postojećem tekstu zakona nema unakrsnih, prijateljskih i transplantacija od nepoznatih osoba. Upravo zbog ovih transplantacija naši ljudi najviše i idu u inostranstvo na presađivanje organa jer se ne mogu raditi u našoj zemlji. Klinički centri izvrše pripremu pacijenta, a troškove transplantacije vani snosi Fond solidarnosti Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH – navodi Kadrić.
Prošle godine Zastupnički dom Parlamenta FBiH usvojio je inicijativu jedne zastupnice o unakrsnoj transplantaciji. Sada bi se inicijativa, kako kaže Kadrić, trebala naći i na Domu naroda.
– Što se tiče kadaveričnih transplantacija, nedavno je Fond solidarnosti promijenio koordinatore kojih je sada 11 i koji bi se trebali početi baviti svojim poslom jer najveći izvor organa je sa umrlih osoba – ističe Kadrić.
