Makaze. Mašinica za šišanje. Britva. Potpuno jasni i bliski predmeti onima koji redovno odlaze kod frizera – nejasni i daleki onima koji na put krenuše na put bez predmeta nepotrebnih.
Dok se posmatrao proces njihovog korištenja i dok se radilo na ispisivanju i dokumentovanju ove priče, bilo je moguće iščitati neobično usađenu opreznost. Onu vrstu opreznosti zbog koje ljudske pokrete ne doživljavamo samo kao pokrete, već kao odbrambeni mehanizam, pažljivost, iskazivanje ljubavi, potvrđivanje pripadanja, želje za ostvarenjem i dodatnim ohrabrenjem.
S takvom usađenom opreznošću u jednom malom, dovoljno osvjetljenom prostoru u Bihaću sa makazama, mašinicom za šišanje i britvom radi Ali Hassan iz grada Mandi Bahauddin u Pakistanu.
Njegov sadašnji boravak u Bihaću ima nekoliko vrijednosti i ostvarenja na kojima se pruža želja za potpunom integracijom u bosanskohercegovačko društvo: radno sposoban, umije komunicirati na jeziku države u kojoj se nalazi, oženjen, otac.
Ali Hassan je čovjek koji potvrđuje da u održavanju prirodnosti izgleda preveliku ulogu nema činjenica koliko se puta vidio pun mjesec. Njegovo lice prepoznaje sebe i pormjenu okruženja i vremena, a oči i duša osjete pjesmu. Posebno onu zbog koje se čovjek prisjeti postanka i mjesta kojeg će zauvijek nositi u sebi.
Pored opreznosti, u Ali Hassanovu radu se lako može očitati fokusiranost i spremnost da se bavi zanatom kojeg je ni ne znajući da će se to desiti, izučio na višemjesečnom kursu u Grčkoj. U kampu koji je mogao da pruži nešto više od kreveta. Danas tim zanatom uspje obradovati svoje sunarodnjake, saborce i lokalce, piše KRAK .
Kod Ali Hassana dnevno dođe desetak ljudi. Njih ne želi nazvati klijentima, jer pozicija života i rada mu ne dozvoljava da ima takvo posmatranje situacije. Ovo mjesto i ovaj grad za njega predstavljaju mogućnost. Mogućnost koju je prigrabio. Zbog sebe. Iako još uvijek ne zna da li je ovo ovdje stvarna, konačna pripadnost.
