Prošlo je već prilično dugo otkad je Bosnu i Hercegovinu u dvoje uzastopnih kvalifikacija za velika takmičenja vodio isti selektor. Mehmed Baždarević je preuzeo selekciju skoro na polovini kvalifikacija za EURO 2016, a potom je odradio i kompletne kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2018. godine. Ako bismo tražili selektora koji je odradio kompletna dva uzastopna kvalifikacijska ciklusa, onda bismo se morali vratiti na Baždarevićevog prethodnika Safeta Sušića, koji je u periodu od 2010. do 2014. godine vodio kompletne kvalifikacije za EURO 2012, a potom i za Svjetsko prvenstvo 2014. godine, na koje je odveo reprezentaciju.
Aktuelni selektor reprezentacije BiH Ivaylo Petev neće se smjestiti u ovu grupu trenera jer mu neće biti obnovljen dvogodišnji ugovor sa Nogometnim/Fudbalskim savezom BiH, pa će 23. marta, kada započinju kvalifikacije za EURO 2024, na klupi reprezentacije BiH protiv Islanda sjediti neko drugi.
Važno je biti Bošnjak
O Ivaylu Petevu smo u Oslobođenju mnogo puta pisali, i pohvalno i kritički, ovisno od toga šta je zaslužio. Nakon remija u Crnoj Gori u okviru Lige nacija u junu ove godine, istakli smo da priča o podmlađivanju reprezentacije i ne pije baš previše vode, jer reprezentacija nije podmlađena ni približno onoliko koliko bi mogla i trebala biti. Bugarski trener je konstantno ulazio u kompromise sa određenim interesnim grupama, povlađivao je istima pozivima za određene igrače koji kvalitetom nisu takvo što zaslužili, a odradio je i prilično neuspješne kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2022. godine.
No, isto tako je Petev odradio jako dobru sezonu u grupi B Lige nacija, osigurao nam je plasman u A Ligu i ono što je još bitnije od svega toga, započeo je sa formiranjem kostura nove reprezentacije koja bi nas trebala predstavljati u narednom periodu i odvesti na Evropsko prvenstvo. Smjena Ivayla Peteva, ako je već do nje moralo doći, trebala je biti obavljena odmah nakon okončanja Lige nacija u septembru, a onda se trebalo što prije pronaći njegovog nasljednika, koji je potom trebao dobiti šansu da u novembru odigra barem dvije prijateljske utakmice kako bi vidio čime raspolaže.
Ništa od toga nije bilo na umu Izvršnog odbora Nogometnog/Fudbalskog saveza BiH. Umjesto toga, zakazali su prijateljsku utakmicu sa Rusijom, isturili u medije naivnog Fuada Čolpu kao najvećeg krivca koji se onda sedmicama branio i najavljivao da će učiniti sve da se utakmica ne odigra, da bi na kraju reprezentacija BiH srećom ostala bez utakmice sa Rusijom, ali i bez odigravanja ijedne utakmice u novembru.
Tako će naš nacionalni tim napraviti vjerovatno jednu od najdužih pauza od svih UEFA selekcija, jer će do utakmice sa Islandom koja se igra 23. marta proći skoro šest mjeseci bez odigravanja ijednog meča. Posljednji smo igrali 26. septembra protiv Rumunije.
Ovo je tek dio problema sa kojima se susrećemo. Reklo bi se čak da nije ni najveći. Sreća nas je pogledala i nakon mnogo godina u inostranstvu se formirala generacija izuzetno talentovanih fudbalera koje se što prije mora uključiti u rad nacionalnog tima. Benjamin Kikanović, Said Hamulić, Adis Jašić, Ervin Omić, Denis Huseinbašić, Benjamin Tahirović, Armin Gigović i Vladan Kovačević samo su neka od imena fudbalera koji se već sada opravdano mogu nadati pozivu u nacionalni tim.
Umjesto da smo već u novembru nekima od njih dali prvu minutažu, mi ćemo ih uključivati u rad nacionalnog tima tek u martu, protiv Islanda i Slovačke, kada će im zbog okolnosti ovih utakmica biti neuporedivo teže dati minutažu i povjerenje. Neke od njih, koji bi sigurno bili na spisku da se stvari rade normalno, poput Vladana Kovačevića i Denisa Huseinbašića, možda smo već prepustili drugim selekcijama. Kovačević je zanimljiv Srbiji, Huseinbašić je uključen u rad mlade reprezentacije Njemačke i planiraju ga Nijemci voditi na naredno Evropsko prvenstvo uzrasta do 21 godine. Šanse da postane standardan reprezentativac Njemačke u budućnosti postoje i ma koliko da su male, mladom igraču takav status imponuje. Zato je izuzetno sporno što se savez u novembru ponašao kao da ih se odigravanje prijateljskih utakmica ne tiče, kad je to bilo nešto najznačajnije što se moglo uraditi.
No, nije ni to najveći problem, i sada već možemo naslutiti dubinu problema sa kojima se susrećemo. Pojedinci iz saveza već špekulišu o imenu potencijalnog nasljednika Ivayla Peteva, kojem na sjednici Izvršnog odbora 29. decembra neće biti ponuđena obnova ugovora. Tako smo čuli da će se, s ciljem smirivanja tenzija na relaciji publika-savez pokušati anažovati trener bošnjačke nacionalnosti.
Skandalozno je na takav način birati trenere, mada to nije ništa novo za reprezentativne selekcije u Bosni i Hercegovini. Ali zamislite da smo u startu isključili, primjera radi, Vladimira Petkovića, zbog stvari koje apsolutno nikakve veze sa fudbalom nemaju. I da mislimo da će publika stati iza nekog lošijeg trenera samo zato što se adekvatno zove, ma kakve da su mu reference. A bolje reference od Vladimira Petkovića nema niti jedan potencijalni selektor, mada, treba biti iskren pa reći da vjerovatno ni sam Petković ne bi raširenih ruku potrčao prema Sarajevu kada bi dobio poziv da preuzme reprezentaciju.
Prirodno se Vahid Halilhodžić nameće kao prva opcija iz bošnjačkog korpusa, mada je zaista mučno na takav način klasifikovati trenere. Kao oštar kritičar nekih od odluka koje je Halilhodžić donosio u karijeri, lično nemam dilemu o tome da se radi o vrhunskom treneru, pogotovo za reprezentativni fudbal. No, problem sa Vahom je puno šire prirode. Čak nisam uvjerenja ni da bi Halilhodžić tek tako odbio reprezentaciju BiH, naročito jer je priznao da mu je učešće na Svjetskom prvenstvu sa Marokom trebalo biti kruna karijere. Na kraju je i bilo kruna karijera Marokancima, ali ne i Vahi kojeg su nekoliko mjeseci prije turnira smijenili.
Vaha dakle, u ovom momentu, želi ispisati još jednu vrhunsku priču, prije nego se odluči odmoriti od fudbala. I Bosna i Hercegovina kao njegova matična zemlja nameće se poput filmskog scenarija. Ne bi bilo ljepšeg kraja karijere za Vahu od onoga da nas odvede na Evropsko prvenstvo i tamo napravi adekvatan rezultat. No, postoji jedan drugi problem.
Često Vahu kritikujemo, a ne mogu sebe isključiti iz takvih kritika, da od Bosne i Hercegovine traži nivo apolitičnosti koji ne traži od drugih poslodavaca. Nisu stvari u Maroku ili Obali Slonovače uređenije nego u Bosni i Hercegovini, to je sigurno. No, Halilhodžiću treba dati za pravo da svoje principe tjera do kraja. Uostalom, tako je dobio tri otkaza netom prije samih prvenstava, nakon što je selekcije odveo na turnir. Taj isti Vaha ne bi trpio politiku i vjerovatno bi mu i samom smetalo da ga se poziva da bude selektor jer je Bošnjak, a ne jer je trener koji je izgradio impresivnu karijeru u posljednjih tridesetak godina i jer je na koncu umalo osvojio jednu od liga petice, što drugim našim trenerima i nije baš polazilo za rukom.
I ma koliko Vaha povremeno djelovao kao hladan tip koji ne dopušta sebi da se vodi emocijama prilikom donošenja odluka, sigurno je da ni njemu samom nije isto voditi Maroko i Bosnu i Herceovinu. I sigurno je da ga miješanje u njegov rad u Maroku, Obali Slonovače ili Dinamu boli mnogo manje nego bi ga boljelo u rodnoj zemlji.
Bez prostora za greške
Spominju se mimo Vahe i druga imena. Bez prijeke potrebe da ih se imunije i nabraja, dovoljno je reći da nisu rješenja na nivou Halilhodžića ili ranije spomenutog Petkovića. Niti su ikakav garant uspjeha i učešća na Evropskom prvenstvu 2024. godine. Sama odluka da se Petev smijeni, odnosno da mu se ne ponudi produženje saradnje, djeluje zbog toga još manje normalnom i logičnom. Koliko god se neko s njim ne slagao, on je aktuelnu generaciju reprezentacije BiH praktično posložio. Tačno je da ona mora biti dodatno podmlađena kroz naredni period, ali lakše bi to bilo uraditi nekome ko je već dobro upoznat sa kvalitetima igrača koje je već ranije vodio kroz dvije godine. Svi drugi koji se spominju, morat će učiti kroz kvalifikacije. A za razliku od momenta kad je imenovan Petev, ovaj put vremena za greške, probe i učenje nemamo. Valjda u savezu znaju šta rade. Mada, sudeći prema svemu što su dosad napravili, ta me rečenica kategoriše u nepopravljive optimiste.
