Iako finansijski sve više zaostaje za engleskim Premiershipom, italijanska Serija A i ove sezone je zadržala nevjerovatnu draž. Bez obzira na činjenicu da još nismo stigli ni do trećine prvenstva, možemo već sada sa sigurnošću reći da će italijanska liga biti i ove sezone najuzbudljivija od svih velikih liga u Evropi.
Razlika između Serije A kao nekad najjače lige na kontinentu i današnjeg Premiershipa u najvećoj je mjeri u improvizaciji. Dok je današnji Premiership doveden gotovo do nivoa perfekcije i tako praktično robotiziran, u Seriji A iz zlatnih dana odlučivalo se impulsivno, iz ljutnje, osvete, dobrote prema klubu i navijačima ili nekad čak i čiste zlobe. Nije se radilo racionalno, nije se radilo perfektno i stoga je liga imala nevjerovatan šarm kakav moderni fudbal teško može da ponudi.
Takav splet okolnosti, utemeljen prije svega na italijanskom mentalitetu, izrodio je niz izuzetno živopisnih likova, koji bi se grubo mogli podijeliti u dvije kategorije – na one koji su nam simpatični zbog neupitnog fudbalskog znanja i na one koji su nam simpatični jer su nevjerovatni showmani. Neki su se perfektno uklapali u obje kategorije, a neki i danas opstaju praveći cirkus, poput Sersea Cosmija, trenera Rijeke koji je proteklog vikenda ponizio svoje igrače kazavši da su neki rođeni da budu tigrovi i lavovi, a njegovi igrači da budu pauni. Naravno, nije propustio da ih sve otjera u onu stvar.
Skoro uspješna karijera
Kad se nabrajaju najuspješniji i najzanimljiviji likovi koje je Serija A izrodila u posljednjih 20-30 godina, ni u jednoj ni u drugoj kategoriji nećete naići na ime Luciana Spallettija, čovjeka koji po običaju neopravdano prolazi ispod svakog radara. Još dok je Serija A bila jako moćna, Spalletti je kao prilično nov lik na fudbalskoj sceni uveo Udinese u Ligu prvaka. Napustio je klub tog ljeta 2005. godine nakon senzacionalnog rezultata i preuzeo Romu.
U Italiji se spremao Calciopoli skandal, koji je značajno restrukturirao ligu u narednim godinama i stvorio preduslove za apsolutnu dominaciju Intera. Jedini klub koji je uspijevao držati koliko-toliko korak za Interom bila je Spallettijeva Roma. Bila je konstantna u Ligi prvaka, dva puta je igrala četvrtfinale ovog takmičenja, a na temeljima onoga što je gradio Spalletti, Claudio Ranieri je 2010. godine umalo osvojio scudetto. Ipak, Inter je tada bio prejak.
Umjesto interesa velikih klubova, Spalletti je bio zanimljiv ruskom Zenitu i pet godina je bio mimo svih zbivanja u Italiji, prije nego se u Romu vratio početkom 2016, kada je klub bio u krizi. Proveo je u Romi godinu i po, ponovo je Roma postala standardna u Ligi prvaka, a dobrim dijelom zahvaljujući i Spallettiju, sezona 2016/2017. ostat će individualno najuspješnija u karijeri Edina Džeke.
Još jednom Spalletti nije dovršio posao, tog ljeta 2017. godine naslijedio ga je Eusebio di Francesco, koji je na temeljima Spallettijevog rada doveo Romu do polufinala Lige prvaka. Taj Di Francesco danas ne vodi nikoga, a nakon što ga je Roma smijenila, bio je užasno neuspješan u Sampdoriji, Cagliariju i Veroni, klubovima mnogo manjim od Rome, što pokazuje da dobar dio zahvalnosti za sjajnu sezonu 2017/2018. sa Romom zapravo duguje Spallettiju.
Spallettijev naredni izazov bio je Inter, koji je vodio samo dvije sezone, prije nego je smijenjen zbog Antonija Contea. U obje sezone Inter je završio među četiri najbolja tima i izborio Ligu prvaka, a Spalletti je klub vratio u elitno evropsko takmičenje poslije, za tako veliki klub, ogromnih šest godina pauze. Međutim, ni tada nije bio dovoljno dobar, ali je dobro pripremio teren za Contea, koji je u drugoj sezoni sa Interom osvojio scudetto.
Dvije godine je Spalletti čekao naredni posao, a dočekao ga je nakon što je Napoli sramotno u posljednjem kolu sezone 2020/2021. ostao bez plasmana u Ligu prvaka. Gennaro Gattuso je smijenjen, a Spalletti je rutinski osvojio treće mjesto, u sezoni koja je praktično od početka bila obilježena smjenom garde u Napoliju.
Legende kluba Dries Mertens i Lorenzo Insigne su na kraju sezone trebale otići zbog isteka ugovora, a uz njihove, spominjao se i odlazak brojnih drugih važnih igrača. Na kraju su sidro podigli jedan od najboljih defanzivaca svijeta Kalidou Koulibaly te sjajni veznjak Fabian Ruiz, kao i iskusni golman David Ospina. Napoliju se nije davalo previše šansi da izbori Ligu prvaka, pogotovo jer je najvećim pojačanjem predstavljen Gruzijac Kvitcha Kvaratskhelia, doveden iz Dinamo Batumija.
Kompletna krvna slika ekipe je promijenjena, Napoli je potrošio šezdesetak miliona eura na zamjene za igrače koje je prodao za približno 80 miliona eura, a predsjednik Aurelio de Laurentiis je bio pod novim udarima kritike, jer je navodno odustao od borbe da vrati scudetto u Napulj.
Dvanaest kola nove sezone je prošlo, a Napoli nikad nije igrao bolje. I makar svakoga još bilo strah reći da su kandidati za scudetto, izgledaju ubjedljivo najbolje od svih italijanskih ekipa i to pokazuju i u Evropi, gdje u grupi sa Liverpoolom i Ajaxom nisu još ispustili nijedan bod. U Seriji A su uspješno apsolvirali gostovanja Romi i Milanu, imaju samo dva remija i deset pobjeda, a postižu golove kako god žele.
Kvitcha Kvaratskhelia nosi nadimak Kvaradona jer po svemu njegov dolazak podsjeća na revoluciju koju je svojevremeno u Napulju kreirao dolazak Diega Maradone, a Kalidoua Koulibalyja se praktično niko više i ne sjeća jer je Min-jae Kim koji je doveden kao njegova zamjena pokazao da je u najmanju ruku podjednako dobar igrač.
Samozatajni i neobični ćelavac Luciano Spalletti ponovo nije u prvom planu. Napoli funkcioniše a da se Spallettija mnogo ne spominje kao arhitektu strahovito efikasne ekipe, koja vjerovatno igra najljepši fudbal u Evropi. Evropski velikani već maštaju o Napolijevim igračima, ponude dolaze za Kvaratskheliu, Kima, Osimhena, Zamba Anguissu, Raspadorija i brojne druge.
Imao je, međutim, i ranije Napoli vrhunske sezone koje nisu krunisane naslovom, posljednji put 2018. godine, kada 91 bod nije donio scudetto pored nevjerovatnog Juventusa. Ipak, tadašnji trener Maurizio Sarri na kraju je ipak šampion Italije, upravo sa Juventusom. Carlo Ancelotti, Rafa Benitez i skoro svi treneri koji su Napoli vodili u ranijim godinama imaju trofejni kabinet koji mogu hvaliti.
Luciano Spalletti ima 63 godine i karijeru skoro punu uspjeha. Međutim, kad podvuče crtu, osim nekoliko kupova i titula iz ruskog prvenstva, tamo zapravo ne stoji ništa što bi nekome i za 50 godina dalo naslutiti da je zaista bio vrhunski trener. Tu reputaciju ne nosi ni danas, potpuno neopravdano, a kako vrijeme bude odmicalo, sa trenutnim trofejnim kabinetom njegov će značaj samo opadati.
Kombinacija iz snova
Stoga je njegova kombinacija sa Napolijem vrhunska. Napoli scudetto čeka još od 1990, a Spalletti barem posljednjih dvadesetak godina. Konstantno je bio čovjek kojeg dovode klubovi čija je želja da dođu na korak do vrha, a jednom kad bi Spalletti to ispunio, neko drugi bi pokupio plodove njegovog rada.
Ovaj put, Napoli niko osim Spallettija nije ni vidio kao kandidata za vrh. I stoga je najpoštenije da, ako neko već uspije prekinuti 33 godine bola za emotivne i često i iracionalne navijače Napolija, to bude baš Spalletti. Spallettijeva karijera u mnogo stvari podsjeća na Ranierijevu, makar i bio stepenicu iznad Ranierija u smislu klubova koji su mu spremni dati šansu.
Ranierijeva je krunisana kada je sa Leicesterom od nemogućeg napravio moguće i osvojio naslov engleskog prvaka. Osvajanje naslova prvaka Italije sa Napolijem bila bi ipak manja senzacija, ali bi svejedno bilo veliko dostignuće za Spallettija, historijski momenat koji bi bio upamćen više od puke titule. A kad se sabere kompletan dojam o rođenom Firentincu, to ne bi bilo ništa manje od onoga što je njegova karijera zaslužila.
