The time is always wrong.
– “Asteroid City” (2023)
“Asteroid City” je najnoviji film Wesa Andersona koji nastavlja estetiku i poetiku koju je američki reditelj postavio u svojim izuzetnim i upečatljivim ostvarenjima poput “The Grand Budapest Hotel” (2014), “Isle of Dogs” (2018), i “The French Dispatch” (2021). Besprijekorna simetrija i pažljivo odabrana kombinacija boja na ekranu ne izostaju ni u ovom filmu koji nas vodi u grad sa osamdeset i sedam stanovnika.
Apsurd i simboličko naslijeđe
Priča je smještena u Ameriku pedesetih godina prošlog vijeka, kada se školarci i roditelji iz cijele zemlje okupljaju na školskom takmičenju posvećenom posmatranju astronomskih fenomena (“Junior Stargazer Convention”), a koje se održava u izmišljenom gradu zvanom Asteroid City u američkoj pustinji. Događaju će prisustvovati i vanzemaljac koji će sići sa svemirskog broda i ukrasti upravo asteroid. Ova situacija dovodi do intervencije vojske Sjedinjenih Država koja uspostavlja karantin, a scene koje će uslijediti i gomilati se jedna za drugom biće jedan od najblistavijih primjera apsurda i simboličkog nasljeđa koje reditelj nemilosrdno eksploatiše u svim svojim filmovima. Stoga je ovo, bez bilo kakve dileme, zaista filma Wesa Andersona i ne može biti ničiji drugi.
Bryan Cranston je narator pozorišne sekvence filma koja je snimljena u crno-bijelom maniru, i on nam opisuje proces rada na drami koju piše dramaturg Conrad Earp, kojeg tumači Edward Norton. Drugi dio snimljen je u boji, i smješten je upravo u američkoj pustinji u kojoj se dešava postavka drame koju je Nortonov lik napisao. U njoj nailazimo na pregršt bizarnih i komičnih situacija, naizgled poptuno besmislenih i nepovezanih, a u kojima su glavni junaci i junakinje djeca briljantnog uma, porodica koja je izgubila majku i suprugu, te glumica koja vježba za svoj nastup. Svi oni bivaju smješteni u karantin kada se pojavi vanzemaljsko stvorenje koje uzme asteroid i vrati se u svoj brod i na svoju planetu.
”Asteroid City” više nalikuje na pozorišnu vježbu, filmski eksperiment u kojem je reditelj metafilmski i metanarativno zagledan u svoje ostvarenje; nekonzistentnost radnje, odsustvo linearnosti i klimaksa – koliko god da jesu svojstveni filmskoj poetici Wesa Andersona – ovdje uglavnom imaju za cilj da preispitaju sami sebe. Priča propituje svoju ulogu i značaj “pripovijedanja”, a ni tehnika za njom ne zaostaje. Na taj način, “Asteroid City” je pokleknuo pred velikim zahtjevima svog tvorca pa sve navedeno ne doseže puni potencijal niti smisao.
Glumačka ekipa je impresivna i većina je se pojavljuje u kraćim, epizodnim ulogama: Matt Dillon, Tilda Swinton, Margot Robbie, Steve Carell, Jeffrey Wright, Maya Hawke, Rupert Friend, Hope Davis i drugi, dok na ekranu najviše gledamo i slušamo naratora, dramaturga i Jasona Schwartzmana, čija se porodična priča čini najstvarnijom i najcjelovitijom u bizarnom univerzumu Wesa Andersona. On putuje sa Woodrowom (Jake Ryan), sinom tinejdžerom i tri mlađe kćerke, a sa sobom, u Tupperware posudi, nosi pepeo svoje supruge. Po dolasku u grad, susreće mladu i nesretnu glumicu Midge Campbell (Scarlett Johansson) sa kojom se povezuje na određenoj emotivnoj razini. Ta dirljiva priča o tragediji oca i njegovo četvero djece koji oplakuju smrt svoje majke i teško se nose sa njenim odsustvom jeste na neki način Andersonova posveta nemjerljivom gubitku i tuzi jedne porodice. I ujedno najsmisleniji dio ovog filma.
Umjetnost po sebi
Međutim, uz nesumnjiv trijumf svog uobičajenog stila i parade neobičnih likova, Anderson ovdje propušta priliku da makar i izdaleka koherentno poveže bilo što na ekranu. Sekvence koje prekidaju jedna drugu ne opravdavaju postojanje; replike, premda pametne i smislene, izgledaju kao da im tu nije mjesto. Kritika je “Asteroid City” opisala kao ostvarenje koje postavlja mnoga pitanja, u kojem nam reditelj pokazuje kako ponuditi odgovor na njih nije presudno.
Glumac: Još uvijek ne razumijem predstavu.
Reditelj: Ne morate. Samo nastavite da pričate priču.
Ipak, iako odgovor nije uvijek presudan, problem kod ovoga filma nije nužno to odsustvo, naprotiv. Uvijek koketirajući sa prevlasti stila nad pričom i njenom cjelinom, čini mi se da je Anderson ovdje konačno prevagnuo i predstavio nam film čija se esencija ogleda upravo i gotovo isključivo samo u tome – u njegovom besprijekornom i divljenja vrijednom stilu i tehnici. Ovi dijelovi filma – pojava asteroida, testiranje atomske bombe, automat za prodaju zemlje, karantin, kontakt i praćenje vanzemalj(a)ca – nisu se na kraju uspjeli ujediniti u cjelinu, makar i u njen privid, stoga je “nenužnost odgovora” doista slabo opravdanje za ukupan dojam. “The French Dispatch” (2021) bio je blizu da bude poput ovoga filma, ali je njegova ideja i nešto konkretnija izvedba prevagnula. “Asteroid City” se gotovo u potpunosti orodio od stvarnosti i postao – scenska vježba, proces i umjetnost po sebi. Bez sumnje, radi se o izuzetno živopisnom, humorističnom i kreativnom filmu koji kombinuje različite tehnike i tematike, ali Anderson, u tom kaleidoskopu svega i svačega, propušta priliku da se jasno odredi za jednu dominantnost, ostavljajući publiku u stanju zbunjenosti, nesigurnu u to da li je “Asteroid City” previše ili premalo film/teatar.
