”Čitavu kuću nosim kao okraćalu majicu.”
Almin Kaplan, “Šušanj”
Gomila je upečatljivih slika u posljednjoj knjizi Almina Kaplana, romanu “Šušanj”, ali se ona u kojoj autor opisuje mladicu smokve izraslu u samom vrhu zida izdvaja kao posebno zanimljiva. Mladica “podsjeća na ruku koja kao da hoće dohvatiti nebo”, a njeno je porijeklo pripovjedač tražio čas u nestašnoj djeci, čas u muškarcu koji se u toj sobi krio i listao porno-časopise, ili je njeno niknuće jednostavno pripisao ptici što je sjeme spustila u pukotinu.
Smokva u betonu
Ruka koja želi ka nebu, smokva izrasla u betonu, a čiji korijeni sežu do u daljine, dobra je i jasna slika rasute porodice koja mora, na zgarištima svojih domova, dok rat i dalje traje, živjeti dalje. Koja želi rukom dohvatiti nebo, dočekati vedro nebo bez granata koje ga iznova i iznova paraju. Pod rizikom pretjeranog učitavanja, ističem i simbolički potencijal naslova romana. Šušanj predstavlja suho, otpalo lišće – “šušanj” jer “šuška” dok ga skupljaš. I zaista – ovdje pripovjedač sakuplja i čisti suho, otpalo lišće s/iz ruševina svog doma, a sa njim i svoje uspomene na djetinjstvo i vrijeme prije rata.
Svi likovi koje Kaplan ovdje opisuje učestvuju u zajedničkom pokušaju nekakve obnove. Naš pripovjedač, skupa sa drugim povratnicima, spava u kolektivnom smještaju koji je zapravo jedina kuća u kojoj se moglo spavati, a dok traje dan pokušava sačuvati nešto od svog razrušenog doma, popravlja urušeni suhozid, kosi travu, iščekuje donaciju za popravak i istovremeno se vraća u daleku prošlost i prisjeća detalja vezanih za njegov život proveden u toj kući. Gleda uokolo po ispucalim zidovima koji izgledaju kao zemljopisne karte i pita se gdje su tada stajali komadi namještaja i kako će danas, u ovu obimom manju kuću, smjestiti druge stvari koje su im preostale. U tim trenucima pripovjedač se prisjeća ranog djetinjstva i školskih dana. Sjećanja su to u kojima je prisutan najčešće otac ili majka, nekada i oboje zajedno, i u kojima se pripovjedač izgubi u prostoru doma koji više nije cjelovit. Uroni u uspomene su izvedeni suptilnim prelazima sa prizora u kojem pripovjedač opisuje kako kosorom presijeca smokvu, na prizore njegovih zatvorenih očiju ispod kojih zamišlja nekadašnji dom.
”Zatvorim oči i u mrak navučem sav namještaj koji je tu nekada bio. Trokrilni ormar zagledam iz svih mogućih uglova. Čak se sjetim prostora od nekih desetak centimetara iza, koliko je ormar bio odmaknut od zida kako u nj ne bi prodrla vlaga. U tom uskom razmaku između zida i ormara vidim paučinu koju bi majka uklanjala oklagijom. (…)U jednom trenutku, u mraku sklopljenih kapaka ugledam kožnu torbu na vrhu ormara. Aha, nije ormar sezao skroz do stropa – pomislim. Ne mogu se obuzdati, pa oči stisnem još jače i zavirim u zamaštanu torbu. Otkopčavam je pažljivo. Prije toga sam je u mislima snio sa ormara i položio na pod. Tačno negdje na sredini, feršlus zapne. Nekoliko ga puta, laganim pokretima prodrmam i on se pokrene. Kad rasporim smeđu kožu, ugledam crveni paravan koji najednom pohrli van. Uzmem ga i izvadim. Odmah ispod, ugledam smotak bijelog kabla od antene i pored nekoliko malih rezervnih sijalica. Osim kabla, nađem i dvije kravate koje je majka ocu kupila da ima šta staviti kad ih neko pozove na svadbu…”
U takvim okolnostima pripovjedač se sjeća sukoba sa ocem zbog školskih neuspjeha, utješne figure majke, dok ga u sadašnjici ispred ruina čekaju daidža i njegova kćerka Sanja, i Mirsada za čijim će tijelom žudjeti i ne ustručavati se da nam opiše svoje muške fantazije usmjerene prema njoj. Pored odnosa sa daidžom, značajan je upravo njegov odnos sa Mirsadom koji ovoj tjeskobnoj i zagušljivoj priči daje iskru nepatvorenog života, ma koliko sve oko njih zaudaralo na ratni strah i smrt. Slijepljen od znoja, obnavljajući čatrnju i čupajući onu smokvu pazeći da se sav zid ne uruši, pripovjedač se prepušta mašti.
Ništa se ne događa
U romanu se na planu radnje gotovo ništa i ne događa. U mjesto dolazi pripovjedačev daidža, donosi mu svoje dnevnike u kojima je, osim škrtih zapisa o svom danu, prepisivao i zanimljivosti iz različitih enciklopedija. Baš kao što je i Kaplan ovdje, na planu strukturiranja rečenice, škrt i koncizan, ali nipošto nedorečen. “Šušnjem” odjekuju rečenice poput: “Je li ono prošlo auto?”, “Trebo bi majku prenijet” i “Sutra navečer stavljamo barikade”, koje postaju gotovo sasvim dovoljne da se u čitatelju natalože nakupine iščekivanja onoga što će pripovjedač sljedeće opisati. Iščekivanja onoga što se neće niti desiti. Tako bismo formalni okvir ovog Kaplanovog romana mogli staviti između daidžinog nagovora da posmrtne ostatke majke prenese na seosko groblje i pripovjedačevih prisjećanja na sekvence iz njegovog običnog života koji se ni u čemu nije izdvajao od nečijih drugih. Ustvari, u jednom jeste. Nije živio rat.
Ipak, “Šušanj” je više od opisa ratne svakodnevnice. To je roman o smrti, neizvjesnosti i rubu na koji su ljudi prisilno dovedeni i sad im tu “valja živjeti”. Kaplan ne uzdiže živote svojih likova do epskih veličina niti su oni predstavnici nekih simboličkih ili sudbinskih principa, iako je stepen identifikacija s njima visok. Kada se upusti u čitanje, sve što u tom trenutku i u toj situaciji preostaje čitatelju je da promatra ispripovijedani razrušeni svijet u kojem su sjećanja i bjekstva u požudu jedini trenuci iskrenog svjetla. Našem je pripovjedaču najvažnije zadržati rezervisanost u dijalogu sa svima jer tako možda i najsnažnije osjećamo atmosferu u kojoj se ovaj roman odvija.
”Šušanj” nije nužno čitati u ključu prethodnih Kaplanovih djela niti ga stavljati u bilo kakve usporedbe kvalitete jer se radi o priči za sebe, možda i najviše “za sebe” od svih piščevih prethodnica. Ne bih roman pred nama nazvala izuzetnim i jedinstvenim u korpusu bosanskohercegovačke proze, ali ne smijem propustiti priliku da istaknem kako je “Šušanj” roman sasvim pristojne izvedbe, minimalistički i prodoran, i da nedvojbeno potvrđuje mogućnosti i značaj svog autora.
