”Htjela sam osjećati sve, a sjećati se ničega.”
– Dora Šustić, “Psi”
Roman “Psi” (Fraktura, 2023) je književni prvijenac Dore Šustić, scenaristice, filmske rediteljice i spisateljice iz Rijeke koji tematizira probleme i navike mladih ljudi ovog vremena; nipošto upirući prstom u svoje protagoniste, već nam posredstvom priče o studentici filmske režije koja se zbližava sa osamnaest godina starijim fotografom Leonom, predstavlja kako se to grade (ljubavni) odnosi između mladih koji vrijeme provode uz alkohol, neobavezni seks, ne razmišljajući pretjerano o svojoj budućnosti.
Život u izmještenosti
”Psi” su strukturalno određeni poput filmskih scena gdje autorica sa serijama “flashbackova” gradi siže koji nas vodi do konačnog finala. Roman glavnu junakinju i naratorku Doru na početku pozicionira u španjolskom gradu Cadizu, gdje pokušava napisati priču o Leonu, noseći uz sebe njegovu knjigu fotografija pasa lutalica (“galgosa”). Iz te sadašnjice u kojoj doznajemo da je Leon mrtav, Dora nas vraća u Prag, u vrijeme kada je imala dvadeset i jednu godinu i kada je sunce “bliještilo kroz prljava stakla starih čehoslovačkih vagona kroz čije su prozore putnici promatrali prirodu i otpuhivali cigaretni dim”. Sada se nalazi u vozu, sama je i strahovito mamurna. Nedugo zatim, na pruzi dolazi do zastoja jer se neko bacio pod voz. Godinama kasnije, samoubistva i smrti će biti dio Dorinog života u izmještenosti, ali će ih ona pokušati kanalizirati kroz pisanje, u pričama koje će sama projektovati bez obzira na stvarnost u kojoj su ukorijenjene.
Dok se bude borila sa kreativnim spisateljskim demonima, Dora će pronaći način da Leonov prošli život uključi u svoju priču. Zašto? Da bi napisala scenarij jer joj je za to potrebna priča, a priče potiču iz/od ljudi. Pišući roman i o tome, Šustić ogoljava likove do kraja, prateći poređenje dramaturgije filma sa dramaturgijom vođenja ljubavi koje je njenoj junakinji ponudio Mentor, predavač na akademiji.
”Početak, sredina i kraj – predigra, snošaj i postkoitus. Upoznavanje. Interakcija. Razdvajanje. Uvod je uvijek postupno svlačenje likova, zbog čega priželjkujemo još; midpoint preobraćaj, potez koji mijenja uloge, točka bez povratka; a vrhunac, odnosno klimaks, trenutak kad stvari izbijaju na površinu, točka najjačeg intenziteta.”
”Psi” posjeduju opisanu strukturu priče pa se u romanu dosta lako mogu pratiti motivacijske i sižejne tačke koje nas vode do konačnog kraja, puštajući da zaista sve izbije na površinu.
Dora je zanimljiva protagonistica iz sljedećeg razloga. Nju karakteriše odsustvo traume i srećno djetinjstvo, što, složit ćete se, nije česta odlika likova koje susrećemo u recentnoj domaćoj književnosti. Ipak, u tom manjku traume – Doru nisu tukli kad je bila mala, nije je mama hranila ukradenom piletinom iz Indexa kao njenu prijateljicu, nije joj tata ostao bez noge u ratu niti su je liječili psiholozi zato što je bolovala od depresije u prvom razredu osnovne – ona se pita ima li u njoj nešto vrijedno pisanja, ima li ona pravo na svoju priču ako ta priča nije tragično potresna i pogubna? Sa kime će se njeni čitatelji identifikovati?
”Psi” ipak jako brzo postaju generacijski roman u kojem se može prepoznati mnogo onih koji nisu proživjeli niti ratne strahote niti disfunkcionalne porodice. Dora Šustić u prvi plan stavlja velike teme milenijalaca, podsjeća na frustracije mladih ljudi koji su zakoračili u savremeni svijet i pokazuje načine na koje ih pokušavaju kanalisati. Svi su njeni likovi u haotičnom lutanju, podijeljenostima između lošeg načina života i nekontrolisanih nagona, često ni sami ne znajući što jedni od drugih žele.
Šustić se hvata ukoštac sa temama koje se često čine banalnim da bi bile dio velike književnosti – studentske razmjene i mazohistički izlasci i opijanja – piše o iskustvima mladih ljudi u savremenom svijetu kojima nesrećna ljubav jeste veliki i pokretački i prekretnički motiv. Njima su se, naravno, sa razlikom u vremenu i kontekstu, bavila i ranija književna djela, ali im Šustić pristupa na način koji je prikladan generaciji ovog doba koju opisuje “otrcani prizor iz reklame Flixbusa kad djevojka, čela zalijepljenog za staklo, pilji kroz prozor autobusa u prostranstvo privilegirane Europe dok iza kulisa hipotermične bebe vise sa sisa izbjegličkih majki koje umiru s omčom bodljikave žice oko vrata”.
Govoreći o sebi i svojoj prijateljici Ruži, Dora nudi jedan iskren opis, portret te mladosti:
”Htjele smo pojesti i pojebati sve. Dosegnuti količine, veličine i visine prethodno rezervirane samo za hetero muškarce. Htjele smo znanje, slobodu, seks, posao, uspjeh, ljubav, pare, aktivizam, asketizam, dobru guzicu i veliku pamet; htjele smo zgrabiti život za kurac i sve iz njega isisati. Skončati slobodne, debele i plodne. Nitko nije bio gladniji od nas. To je subverzivan apetit, neutoljiv. Ali to, naravno, tada nismo znale. Sramile smo se svojeg apetita, svaka na svoj način.”
Dakle, glavnu junakinju ne muče traume, nego snovi u kojima je razdiru psi. (“Otvaram vrata sobe i dopuštam psima da me grizu. Razdiru me, razvlače mi meso po stanu, otkidaju butine.”) Čuvajući Leonovu knjigu fotografija i tražeći način da rekonstruira njegov odnos sa umrlom suprugom Aynom, ona shvata da se mora riješiti knjige jer ne može krenuti dalje i živjeti svoj život dokle god je razdiru psi. Opisano je istovremeno i jedan od glavnih motiva romana, slika simbolički potentna, koju autorica koristi da predstavi put ka konačnom oslobođenju od razdirućih (psećih) kandži i čeljusti.
Kafić u kojem Dora provodi vrijeme sa kolegama i u kojem upoznaje Leona nosi naziv Duende, što podrazumijeva koncept iz Španjolske umjetnosti, pojam koji se često veže uz flamenco. Nerijetko se prevodi kao “imati dušu”, iako je suštinski neprevodiv izraz. U kontekstu ovoga romana, trenutak u kojem junakinja doživljava duende kao pokretački impuls svih njenih čula, jeste onaj u dupkom punoj Perli de Cádiz, tradicionalnoj flamenco peñi, gdje se osamnaestogodišnja plesačica na drvenoj pozornici izvija kao žena koja vodi ljubav usred ljetne sieste.
”Ježim se cijelo vrijeme. Svaki ole! ujedinjuje salu po nekakvom neizrecivom načelu. Svi činimo jedno pulsirajuće tijelo, sastavljeno od onih koji izvode i onih koji slušaju; tijelo koje zavodi. To neizrecivo načelo, ‘tu mističnu silu koju svi osjećaju, ali je ni filozofi ne mogu objasniti’, kako je to opisao Lorca, zovu duende.”
Ta je vrsta slobode ono što Dori nedostaje, a koju je pokušavala pronaći u vezi sa Leonom. Ona prije odlaska u Prag uživa u beskompromisnom izlaganju seksualnosti koje proživljava sa svojim prijateljima u beskonačnim “afterima”. Po dolasku na studij, shvata da bezuspješno pokušava imitirati taj život koji je imao smisla samo zato što su svi bili zajedno i živjeli zajedničku mladost. Odlazak na studij tako, nakon svega što će Dora doživjeti, možemo posmatrati kao svojevrsno otrežnjenje ili, radije, odrastanje.
U roman autorica inkorporira propitivanje uloge umjetnosti u tom odrastanju, u percepciji svijeta koji nas okružuje. Dora shvata da mora izaći iz vlastitog iskustva, sagledati ga sa strane, da bi mogla napisati dobar scenarij. Emotivna involviranost koja ju je izjedala u vrijeme veze sa Leonom nije bila dobra, ali je bila neophodna da bi razumjela na koji način da pristupi životu i, napose, svom pisanju. Pisanje se u junakinji rastvara kao glavni motiv za održavanje nje same na životu. Isprva se bori sa pričom svog ljubavnika u kojoj se i sama u jednom trenutku vidi kao dvojnica njegove supruge, ali do kraja uspijeva osvijestiti da je ona glavna junakinja svog života, te da su sve te faze refleksije zapravo bile potrebne da bi napisala svoju priču. Da bi odrasla.
Bivanje ženom
”Najbitnija transgresija u životu žene jest prijelaz iz zaljubljene djevojke u slobodnu ženu – odljubi se. Čitaj pametne knjige. Smišljaj scene, osjeti ritam filma, zamisli lica, izmjenu kadrova, glazbu. Piši o onome što svakodnevno vidiš, o gradovima i ranjenim ljudima, otvorenim ranama – što mi vrijedi taj vid ako ga ne znam zapisati? Vježbaj. Pazi da tijekom pisanja trajanje bude tvoje. Pij i divljaj, divljački piši, srči slinu koja ti se skuplja pod jezikom kad misliš na mi, na on, na naše – neka ti to bude voda.”
Naratorka sa nama dijeli svoje iskustvo bivanja ženom u današnjem vremenu i u kontekstu “življenja” mladosti. Iskustvo koje ju je naučilo da stane i promisli o svemu, da promatra radije nego da pod svaku cijenu mora da djeluje. Da izađe iz svoje glave i da se nauči gledati bez suda, gledati na sebe izvana. Prošavši nestalnosti i nesnađenosti u surovom svijetu muškaraca i žena, odraslih i nedoraslih, Dora će zaokružiti citat/epitaf Virginije Woolf koji stoji umjesto posvete: “Nije mi još ni dvadeset jedna. Slomit će me. Podsmjehivat će mi se. Bacakat će me uokolo, poput ljuske na nemirnom moru, te žene i muškarci trzavih lica, lažljivih jezika. Svaki put kad se vrata otvore, bacaju me ustranu, kao da sam busen korova. Pjena sam što ispire i ispunjava bjelinom najskrovitije udubine stijena; ali ja sam i djevojka, ovdje u ovoj sobi.” Junakinja do kraja uspijeva dosegnuti jednu vrstu zrelosti koja će joj pokazati da i sama “može biti cijela”. I zato je ovo važan roman.
”Psi” su tako izuzetno aktuelan roman sa užasno visokim stepenom identifikacije koji priče generiraju, ali nije zato riječ o dobrom književnom djelu. Šustić uspijeva pronaći mjeru kako njezino pisanje ne bi prešlo granice dobrog ukusa; tu su ravnomjerno raspoređeni detaljni opisi grada i njegovih ulica, većinske dionice teksta su predstavljene bez suvišne patetike, a spomenuti likovi imaju svoje jasne crte, a ne samo obrise. U autoričinom izričaju pripovijedanje teče brzo i direktno i nema simbolički preopterećenih dijelova. Prelomnih tačaka u romanu je mnogo, nizanje prošlih i sadašnjih trenutaka doprinosi prisutnosti svojevrsne napetosti jer do kraja nismo posve sigurni kako će se Dorin put završiti. Na tom putu, Šustić oprezno ali direktno portretira jednu generaciju koju, nadajmo se, neki naredni ljudi neće zvati izgubljenom. A nije da neće imati dokaza za tu tvrdnju.
