Rijetko se dešava da je film u tolikoj mjeri osvojio i publiku i kritiku, kakav je slučaj sa filmom o “ocu atomske bombe” Robertu J. Oppenheimeru (Cillian Murphy). Murphy se toliko unio u ulogu da je jednostavno “postao” Oppenheimer utjelovivši lik sa tolikom posvećenošću i požrtvovanošću za svaki mogući detalj, da je to naprosto nevjerovatno. Prava bi sramota bila kada Akademija ne bi nagradila Murphyja Oscarom za glavnu ulogu, a da ne spominjemo kakva bi katastrofa nastupila kada čak ne bi ni bio nominovan.
Pored nepobitne činjenice da Nolan spada među top pet živućih režisera (Paul Thomas Anderson, Quentin Tarantino, Martin Scorsese, Clint Eastwood), te da ima nadasve autentičan pristup stvaranju (svakog svog) filma, primjenjući neviđen način nelinearne naracije, britanski reditelj sa radnom vizom u Hollywoodu predstavlja pravog pravcatog prvoklasnog “autorskog teškaša”. Još od ranih početaka Nolan je gajio izrazito zanimljiv stil.
Prvi film “Following” (1998) bio je samo proba, a pogledajte samo njegovu ingenioznu filmsku minijaturu “Memento” (2000), gdje je filmska priča išla od kraja prema početku, preko atmosferične “Nesanice” (2002) sa neprepoznatljivim (sada već pokojnim genijem komedije) Robinom Williamsom, najbolje stripovsko-superherojske “The Dark Knight” trilogije (2005, 2008, 2012), rediteljsko-scenarističkog trika “The Prestige” (2006), slagalice snova “Inception” (2010), svemirske odiseje “Interstellar” (2014), ratne epopeje “Dunkirk” (2017), nevjerovatnog ostvarenja “Tenet” (2020) i naposljetku filma koji bi mu konačno mogao donijeti pozlaćeni kipić.
Ako ne Oscar za režiju, onda (za)sigurno za najbolji adaptirani scenarij. Kod Nolana ništa nije nemoguće, u smislu filmskog jezika, naracije, rada sa glumcima. U svakom mogućem segmentu svakog svog ostvarenja Nolan je (o)držao kvalitet i zavidnu razinu filmskog umijeća. Što se tiče “Oppenheimera”, reditelj nadahnuto vješto “kormilari životom” naslovnog lika preplićući fragmente pojedinih dijelova njegovog bitisanja; kao (nespretnog i stidljivog) mladića koji se zanima za kvantnu fiziku, preko i više nego sposobnog čovjeka za zadatak koji će mu ponuditi američka vlada. A taj zadatak je pravljenje atomske bombe.
Nolan znalački koristi muziku (kompozitor je Ludwig Göransson) i zvučne efekte, na način da pravi savršenu simbiozu slike i tona, a što se tiče specijalnih efekata, tu mu nema ravnog. Sve snima “u kameri”, koristeći praktične efekte, bez ili sa minimalnim uplitanjem CGI-ja.
Glumački ansambl okupljen u filmu je perfekcionistički. Svaki od glumaca odabranih za ma kako malu, epizodnu ulogu, na visini je zadatka i prosto nema manje važnog lika, te ako bi se dodjeljivao Oscar za najbolju glumačku postavu, sasvim sigurno bi otišao ansamblu “Oppenheimera”.
Dijelovi filma snimani u crno-bijeloj tehnici predstavljaju “objektivan pogled” na dešavanja, dok dijelovi u koloru predstavljaju pogled kroz subjektivnu prizmu naslovnog lika. Na kraju, bez imalo okolišanja, Nolanov “Oppenheimer” je zaista najveći kandidat za najbolji film u 2023.
