Pula Film Festival ove godine slavi 70. rođendan, a ovaj veliki okrugli jubilej proslavljaju u velikom stilu: objavom raskošne monografije pod nazivom “70 godina filma pod zvijezdama u Puli”. Knjiga ima 592 stranice i pet poglavlja. Knjiga je ujedno snažna posveta svim ljudima koji su stvarali ovaj festival svih ovih godina.
Izdavači ovog unikatnog dvojezičnog izdanja su Javna ustanova Pula Film Festival i Povijesni i pomorski muzej Istre. Kultni filmski festival s kojim su u bivšoj Jugi odrastale cijele generacije ove godine bilježi porast broja gledatelja za rekordnih 49 posto.
Klasici iz ležaljki
Ovogodišnje festivalsko izdanje od 15. do 23. srpnja odgledalo je preko 33 tisuće ljudi na 5 lokacija. Ljubitelji filmske umjetnosti još mogu uživati u filmskim čarolijama na terasi Circola u samom centru Pule, gdje od 1. ovog do 5. sljedećeg mjeseca traje program Circolo Classic. Dva puta tjedno održavaju se projekcije 10 festivalskih klasika, od “Višnje na Tašmajdanu” i “Skupljača perja”, do evergreenova kao što su “Prekobrojna” i “Miris poljskog cvijeća”, a fora je da se projekcije klasika sada prate iz ležaljki, od 9 navečer, isto pod zvijezdama.
Dva puta tjedno održavaju se projekcije 10 festivalskih klasika, od “Višnje na Tašmajdanu” i “Skupljača perja”, do evergreenova kao što su “Prekobrojna” i “Miris poljskog cvijeća”
Kako je pulski filmski spektakl pod zvjezdanim nebom izgledao kroz dosadašnjih 70 godina, istražile su Lana Skuljan Bilić iz Povijesnog i pomorskog muzeja Istre i Sanela Pliško iz Javne ustanove Pula Film Festival. Ujedno i urednice knjige, na realizaciji tog specijalnog izdanja intenzivno su radile dvije godine. To se još nije dogodilo da 10.000 ljudi bude nazočno na filmskim projekcijama, izvijestio je na samom početku danas tradicionalnog festivalskog spektakla u pulskoj Areni zagrebački tjednik Vjesnik u srijedu, popularni VUS. Ključni i najveći segment knjige je “Biografija Pulskog filmskog festivala 1954 – 2023” u kojem je po jedno poglavlje posvećeno svakom od dosadašnjih festivalskih izdanja, uz poentiranje najvažnijih momenata kao što su filmovi iz glavnog programa, lokacije i pobjednici.
Povijest i razvoj festivalskih nagrada također je glavna tema jednog od poglavlja. Posebno poglavlje knjige sadrži popis dobitnika nagrada unutar svih kategorija nagrađivanja. U dijelu knjige o popratnim festivalskim publikacijama navode se katalozi i bilteni po godinama. Ovaj zanimljivi slikovno- dokumentarni vodič, kako se monografiju još opisuje, uključuje i tekstove Darka Dukovskog, Zvonka Makovića i Brune Kagića koji se bave povijesnim kontekstom, vizualnim identitetom i sl. U povodu promocije knjige otkriva se i detalj manje poznat najširoj javnosti, a to je podatak da je prva filmska projekcija pod zvijezdama u pulskoj Areni održana 16. lipnja 1938. godine, tj. prije punih 85 godina.
Knjigu komplimentiraju ugledni domaći teoretičari, kažu da je pravi rudnik zlata, misleći na mogućnosti budućih istraživanja. Samo kap u moru!, kaže urednica Sanela Pliško, misleći pritom na obimnost dokumentarne građe koju je zajedno s kolegicom Lanom proučavala, pogotovo na dosad neviđeni arhivski materijal, naročito fotografije. U razgovoru samo za čitatelje Oslobođenja simpatična gospođa Sanela govori o radu na knjizi, na moment skoknuli smo, naravno, i do Grada filma, Sarajeva. Za početak, logično pitanje: zašto knjigu o bogatoj povijesti Pulskog filmskog festivala treba pročitati? Ovakva knjiga je bila potreba, odgovara.
”Jedina monografija koja o Festivalu u Puli postoji je ‘207 festivalskih dana’ filmskog kritičara i teoretičara Ranka Munitića, koja je izašla sada davne 1978. godine. Nastao je veliki period koji je ostao nepokriven, a koji je trebalo popuniti, 70. obljetnica Festivala činila se idealnom za objavljivanje takve knjige. Budući da je prošlo toliko vremena, znači 45 godina od prve monografije, bilo je puno posla koji smo odradili. I, evo, došli smo do ove male knjižice koja ima 600-tinjak stranica, u koju je, mogu reći, stalo samo ono najosnovnije o samom Festivalu”, kaže sugovornica Oslobođenja.
Radeći na knjizi, urednice su istraživale građu brojnih arhiva, muzeja, kinoteka na teritoriju cijele nekadašnje nam zajedničke države. Pogotovo dragocjenim naša sugovornica ocjenjuje materijal iz privatnih zbirki i arhiva. Pojašnjava da ustanova Pula Film Festival danas ne raspolaže najvećim dijelom arhiva ove velike i najdugotrajnije filmske manifestacije u ovom dijelu svijeta “iako mnogi ljudi to misle”. “Festivalska arhiva je raspršena po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Najprije smo uspostavili suradnju s muzejima u Hrvatskoj, Makedoniji, Srbiji, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori… Ono što nam je bilo od najveće koristi za godine za koje institucionalni arhivi nisu raspolagali fotodokumentacijom su privatni arhivi, osobito Puljana, fotoamatera, fotoreportera, ali i osoba koje su bile profesionalno vezane za Festival, glumaca, filmskih stvaralaca, ravnatelja. Za godine koje su vrlo značajne za Festival, uletjele su upravo te osobe, koji su oplemenili taj dio fotodokumentacije.”
Tko su ti ljudi? Evo imena: fotoreporteri Duško Marušić Čiči, Goran Šebelić, nekadašnja ravnateljica Festivala Gorka Ostojić Cvajner, Dolores Višković Terzić, kćerka Romana Viškovića koji je bio voditelj pozornice u Areni, obitelj novinara Glasa Istre Davida Marijana Fištrovića, obitelji redatelja Dejana Kosanovića i kompozitora Bojana Adamića, glumac Igor Galo i dr. Mnogo ih je, teško je sve nabrojati, kaže gđa Sanela. Za najranije festivalske godine pronađene su samo dvije fotke, dok ih za pojedina festivalska izdanja ima bukvalno na tisuće.
Osim prikupljanja i selekcije ogromnog fundusa dokumentarne građe, što je prilikom pripreme knjige bilo najteže, pitam gđu Sanelu. “Najteži je bio rad na poglavlju o festivalskim nagradama”, odgovara. “One su kao popis uvijek postojale, međutim, otišli smo korak dalje, htjele smo napraviti genezu svih nagrada, kako su one nastale, kako su se mijenjale, nadopunjavale, one nisu navedene po godinama, nego kronološki, tako da se u knjizi može naći popis za Velike Zlatne arene, najbolja glumačka ostvarenja za debitante itd. To je iskorak koji dosad nije postojao, ali to je zaista bio rudarski, težak posao.”
Najzanimljivija za našu sugovornicu bila je suradnja s Povijesnim i pomorskim muzejom Istre i zajednički rad s kolegicom Lanom: “Shvaćanje ove monografije kao zajedničkog cilja koji želimo ostvariti u stručnom smislu za buduće generacije i potpora koju smo si međusobno davale, hrabrile smo jedna drugu.” Konstatiram da je knjiga o povijesti Pulskog filmskog festivala i knjiga o Puli i bivšoj Jugi, pa pitam: kako je ona kao urednica osobno doživjela? Sanela kaže: “Čini se da nam sve što se tiče te tradicije izmiče iz ruku i nestaje nam pred očima, da svi proizvodi koji su nekoć bili u Jugoslaviji i Puli pomalo gube bitku s novim tendencijama. Upravo je Festival tu na razmeđi, taj proizvod koji je postojao i koji se nastavlja. Dakako da se zbog toga razvijaju polemike, uvijek iste, da li je bilo bolje prije ili sada, i kako ćemo dalje? Ali Festival je preživio, vjerujem da podatak o tome kako je Arena rasprodana nekoliko dana zaredom ove godine, kako je publika jako vjerna i da se stalno vraća, sasvim dobar element da Festival potvrdi svoju postojanost.”
Publika je najzaslužnija za uspjeh Pulskog filmskog festivala, naglašava. Knjiga je u Puli jako dobro primljena, napominje. Kaže mi da su na svom sajtu otvorili posebnu rubriku “Moja festivalska priča”. “Pogledajte, mnogi su se odazvali”, sugerira mi Sanela. Gledam, stvarno hrpa priča. Autori su ljudi svi generacija i profesija. Masa sjećanja. Novinar Asim Čabaravdić piše: “Najljepše filmske večeri bile su one kad je u Areni bio pokrovitelj Festivala, predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito sa suprugom Jovankom. Zajedno s njima često su bili neki od najpoznatijih filmskih stvaralaca, redatelja, glumaca, primjerice Sophia Loren, Elizabeth Taylor, Richard Burton, Sergej A. Gerasimov, Alberto Lattuada i dr. Meni je kao novinaru ostala u lijepom sjećanju jutarnja posjeta našoj izuzetnoj glumici Mileni Dravić sa željom da budem prvi koji će joj javiti da je dobitnica Zlatne arene… Pridružio mi se fotoreporter Glasa Istre Pjer Ladavac, zajedno smo krenuli na Zlatne stijene. Na recepciji smo saznali kako ćemo doći do Milene, probudili je, naravno, bila je jako zadovoljna, sretna i počastila nas viskijem.”
Uz vatromet
Puljanin Danilo Lola Ilić se sjeća: “Godine 1986. doselio sam u Pulu i prvi put išao s mamom na Festival. Imao sam 10 godina i one stepenice u Areni činile su mi se ogromnim. Razmišljao sam koliki su morali biti Rimljani.” Čitam dalje, Dajana Faris ima svoju festivalsku priču: “Mama mi je uvijek pričala kako je te večeri 18. kolovoza 1989. s prozora rodilišta u trudovima gledala vatromet za otvorenje Pula Film Festivala te sam se u 6 ujutro ja rodila.” I tako dalje. Sve jako zanimljivo.
Vraćam se na razgovor s urednicom knjige. Pitam o distribuciji, kaže da se monografija trenutno može nabaviti u pulskom kinu Valli. Iako su mnogi u Hrvatskoj i susjednim zemljama već iskazali veliki interes, za promocije i turneju s knjigom tek se pripremaju. “Ako nas netko pozove u Sarajevo, mi ćemo se sigurno odazvati”, ističe. Zanima me kad dođe iz Pule u Grad filma Sarajevo, koji su dojmovi? “Dva puta sam bila na Sarajevo Film Festivalu, meni je to bio prekrasan doživljaj i prekrasan odmor, iskreno, uživala sam u svemu, u projekcijama, u ljudima, u zabavi i hrani, meni je to bio fantastičan ugođaj i vjerujem da ću se u budućnosti sigurno vratiti”, kaže urednica Sanela.
