Prva knjiga fotografija o sarajevskoj Jevrejskoj opštini koju sam vidio bila je ona o ovoj zajednici u ratu. Knjiga je objavljena u Beču 1995. pod naslovom “Opstati u Sarajevu”. Njen autor je američki novinar i fotograf Edward Serotta. Njegove upečatljive fotografije o tim dramatičnim vremenima bile su crno-bijele. I fotografije Ivana Hrkaša u njegovoj knjizi “Bamitbah” (KultB, Sarajevo, 2017) su crno-bijele.
Fotografija kao dokument
One su već u tehničkom pogledu za našu percepciju ozbiljne, povijesne, jer mi crno-bijelu fotografiju vežemo za fotografiju kao dokument. Ove fotografije, kao i Serottine, to jesu. No, njihova je priča potpuno drukčija od Serottine. A zato i način fotografiranja. Bamitbah na hebrejskom znači U kuhinji. Ivan Hrkaš je nekoliko mjeseci slikao kuhinju i trpezariju u sarajevskoj jevrejskoj opštini. Slikao je poslije rata. Ovaj niz fotografija nije fotopriča, nego bilježenje štimunga snimanog mjesta. Slika svima otvorene kuhinje. Koliko znam, ta kuhinja je počela raditi u ratu. Bila je od velike pomoći mnogima, svih nacionalnosti, nekima jedini spas u tim teškim vremenima. I sam sam u ratu tu nekoliko puta ručao. Kuhar Cicko bi napravio grah, gulaš bez mesa, čorbu od zaprške i dvije travke, činilo mi se nikada ukusnija jela nisam jeo.
Jednom sam, ima tome i deset godina, došao u Jevrejsku opštinu, onako, da malo vidim poznate, a momak spusti pred mene tanjur juhe. “Nisam ništa naručio”, kažem. “Vrijeme je ručka”, kaže, “ko se zatekne, nahranimo ga.” O tom mjestu svjedoči Hrkaševa knjiga fotografija. Svjedoči o mjestu koje nestaje, a tu je. Priča o onima kojih je sve manje, a ostaju tu gdje jesu. S ovim fotografijama ulazimo u jedan mali svijet. Hrkašev kut snimanja je kut promatrača, koji se ne približava snimanima, ne remeti ih u njihovoj privatnosti. Na fotografijama vidimo štap na stolici onoga koji je otišao, umotani pribor za jelo za one koji nisu došli ili će možda tek doći, popravljanje šminke gospođe koja više nigdje ne žuri, leđa onoga koji je sav sabran na svoje jelo, prazni tanjuri onih koji su s jelom završili i otišli, vidimo i reklamu za fantu u blizini menore (u tome osjećam Ivanov humor), vidimo i dijete koje jede (ima budućnosti!), i pogled one koja nekog čeka, a nekoliko puta i prozor kroz koji dolazi svjetlo, ono prirodno svjetlo koje je bilo od pomoći našem fotografu u snimanju fotografija o svijetu punom sjenki. I mnogih uspomena, lijepih, ali i mračnih sjećanja. U fotografijama Ivana Hrkaša nema vještačkog svjetla, nema namještanja scene, nema “poziranja”, čak ni upozorenja “pazi, snima se”. Sve je uhvaćeno onakvim kako jest. Dokument.
Uvijek trenutak
Fotografija je uvijek bilježenje trenutka. Dobar fotograf izdvoji značajan trenutak. U ovom Ivanovom bilježenju trenuci su zauvijek. Spomenik jednom svijetu i spomen na jedan svijet. Dok sam gledao te fotografije, najprije pomislih hoću li nekoga prepoznati, ali ako sam nekoga od fotografiranih i poznavao, sada je ostario, neću ga prepoznati, pa odustadoh, jer shvatih da to nije ni važno: ovo je knjiga koja svjedoči o jednom životu. O ljudima u jednom prostoru. O jednom središtu, koga je sve manje, o mjestu koje živi u svojoj vlastitoj tišini. Sve ove fotografije zajedno čine fresku jednog mjesta. Onog koje je u naslovu knjige Ivana Hrkaša.
Ivan Hrkaš (Sarajevo, 1978) studirao je fotografiju, sada je i predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Svojom biografijom potvrđuje da zna što je fotografija. On za mene, gledatelja, najviše potvrđuje svoje umijeće fotografije samim fotografijama koje je snimio i okupio u svojoj knjizi “U kuhinji”. Svojevremeno sam napisao niz tekstova o fotografiji, spominjao i nekoliko sarajevskih fotografija: Alija Akšamija, Branko Popović, Kemal Hadžić, Mladen Pikulić, Almin Zrno, Milomir Kovačević… Svakog koga sam spomenuo smatrao sam značajnim fotografom. Spomenuo sam tada i Ivana Hrkaša, jer i ovi njegovi radovi spadaju u značajne fotografije. I po svom sadržaju i po načinu na koji su snimljene.
