U svojoj knjizi “Andrićev skriveni teatar”, Almir Bašović u prvom redu nastoji vratiti djela Ive Andrića tamo gdje im je mjesto: čitaocima književnosti. Kao teoretičar književnosti koji je do sada u nizu svojih teorijskih knjiga (“Čehov i prostor”, “Maske dramskog subjekta”, “Kalemi i biljezi”) pokazao iznimno plodnu lucidnost u tumačenju književnosti koje kod njega neminovno proizlazi iz kompetentne analize čija metodologija uvijek nastaje iz dijaloga sa konkretnim književnim djelom. Bašović u ovoj svojoj knjizi Andrića nastoji čitati takoreći naivno, dakle lišeno svih ideoloških i bilo kojih drugih zloupotreba Andrićevog književnog djela, iz kojih se aktuelna recepcija u najvećoj mjeri sastoji.
Upravo na tu i takvu recepciju Bašović se izričito i osvrće u jednom od poglavlja svoje knjige. Dok se ustaljena recepcija mnogo više bavi Andrićem i njegovim stavovima, često ga zloupotrebljavajući u razne pseudopolitičke svrhe, a veoma malo njegovim djelima, Bašović u prvi plan ponovo stavlja Andrićevu književnost, i to isključivo u njenom odnosu prema književnosti, a nipošto prema politici ili nečemu slično. Samim tim, ova knjiga u recepciji Andrićevog djela donosi novinu, jer podsjeća na nešto što bi se trebalo podrazumijevati, a to je da svaka književnost, pa zašto ne i ona velika, nije napisana da kolportira autorove političke, ideološke ili bilo kakve druge stavove, već da ona funkcionira u skladu sa vlastitim zakonitostima koje su imanentno književne.
Sama metodološka postavka knjige pritom je u jednu ruku logična, dok je u drugu ruku pomalo iznenađujuća. Naime, čitanje Andrićevih romana i pripovijetki iz perspektive njihove povezanosti sa teatrom, odnosno sa aspekta onoga što Andrićevu prozu usko veže za teatar, itekako je logično za samog autora ove knjige koji je čitav svoj život posvetio teatru i drami, i kao teoretičar, i kao dramski pisac. S druge strane, teško da postoji autor koji u svom djelu pokazuje na prvi pogled tako malo sklonosti prema teatru kao što je to Ivo Andrić. Bašović ovom knjigom otkriva značaj teatra za samu poetiku Ive Andrića, značaj koji nije ograničen na samo jedno djelo, već koji je imanentno prisutan u književnim postupcima kojima Andrić gradi svoju prozu, recimo za prostornu konkretnost u njegovim pripovijetkama koju Bašović vezuje za Andrićevu potragu za objektivnošću umjetnosti, jer konkretiziranje prostora koje nastaje ulaskom perspektivizma u pripovijedanje “svjedoči o nastojanjima da se roman učini objektivnim, bezličnim, dramatsko-scenskim”.
Već ovakav pristup Andrićevom djelu pokazuje Bašovićevu težnju da Andrića čita isključivo iznutra, na osnovu odnosa koji njegova djela grade prema drugim djelima, žanrovima i postupcima, upućujući na to da književnost ne nudi razumijevanje svog autora, već otvara prostor za shvatanje književnosti kao fenomena koji nudi poseban oblik saznanja koji se sastoji iz “potenciranja glasa drugog”. Tako knjiga “Andrićev skriveni teatar” Almira Bašovića ne nudi tek stari-novi pristup djelu Ive Andrića, već pokazuje da su i Andrićeva djela sama po sebi dijametralno suprotstavljena tumačenjima koja iz njih nastoje iščitati jednoznačnost bilo koje vrste.
