Pune tri godine zalijetaše se odavde, iz Otoke, Bošnjaci na pounjska imanja Zrinskih u Stupnici, u Tunovcu, u Leskovcu, i robiše, i pljačkaše, i pališe sve pred sobom. Bijaše ih pozvao knez hrvatski Stjepan Babonić-Blagajski od Krupe, koji je tih godina bio u velikoj zavadi sa Zrinskima, a nemoćan bez tuđe pomoći. U jednom dokumentu u budimskom arhivu stoji zapisano da godine 1384, na čelu velike bosanske vojske, provali ovamo tek imenovani bosanski vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Bio je s njim i brat njegov Vuk, te popljačkaše Zakop i još neka imanja uz Unu koja pripadaše Pavlu Zrinskom. Vojsci bosanskoj, vele spisi, pokazivaše putove Benko Vranešić i Pavao Stjepić, službenici Stjepana Blagajskoga, koji ustupi Bošnjacima svoje gradove da iz njih napadaju i da se u njih skriju nakon strašnih četovanja.
Četiri godine poslije opet se od Vrbasa stušti ovamo sva sila bosanske vojske, spusti se niz Sanu kroz zemlje Blagajskih, dođe do Otoke i opet udariše na posjede Zrinskih. Silnu štetu načiniše. A naredne godine, eto ih opet. Pa ipak nije to bilo ništa naspram onog što uslijedi nekoliko godina poslije kad se sva bosanska vlastela stavi u službu kralja Vladislava Napuljskog i udari na vojsku Sigismunda od Luksemburga, za kojeg se pričalo da je dao zadaviti rodicu njihovu, Elizabetu, kćerku bana Stjepana II Kotromanićkog, a neki kazivaše i da je otrovao prvog kralja bosanskog Tvrtka. Glavnu riječ, i u Bosni i u Dalmaciji, preuze tada spomenuti Hrvoje Vukčić Hrvatinić i strašno se osili. Toliko je ojačao svoj utjecaj u Pounju da je zavladao Bihaćem, i Otokom, pa opet iz njih izlijetaše sa svojim četama i ne dade mira cijeloj Krajini.
RODBINSKE VEZE
To da su se Babonići Blagajski Krupski svezali s Bošnjacima ne bi nimalo slučajno. Potječe ta veza još iz vremena prvih dokumenata koji u historijsko tkivo upisaše grad Krupu i iz kojeg poteče i samo krupsko krilo ove velike plemenitaške porodice. Ti dokumenti, koje je Radoslav Lopašić 1898. godine dobio na uvid od posljednjeg izdanka babonićkog Ludovika Blagaja, koji živješe u Boštjanu u Kranjskoj, kazuju nam da su odvajkada i Krupa i Otoka bile u njihovom vlasništvu. Kao njen prvi gospodar spominje se Babo Babonić. To je onaj što osnova grad Blagaj na Sani, po kojem se i prozvaše Blagajski. Bili su Babonići u to doba vlasnici velikih posjeda koji se stjeraše od Štajerske i Kranjske sve do Vrbasa u Bosni. Tako piše u povelji iz 1300. godine, kojom kralj Karlo potvrđuje Ivanu, Radoslavu i Otonu Baboniću dio Slavonije od Teutonije do Bosne, od Save do Gvozda, i sve onako kako njihovi pređi držaše. Njihov godišnji prihod, kazivaše ostarjeli Ludovik Blagaj, bio je 120.000 dukata, a toliko nisu zarađivali ni mnogi njemački plemići.
Listajući arhivu grofa Ludovika Blagaja, nađe Lopašić među silnim dokumentima i povelju bosanskog bana Prijezde pisanu 1283. godine. Ondje piše da se Stjepan Blagajski, sin Babe Babonića, oženi Jolantom, kćerkom bana Prijezde, i da mu bosanski ban, kao njegov tast, pokloni “Župu Zemljanik kod Glasa na Vrbasu”. U narednih sedam godina rodi Jolanta sinove Dionizija, Pavla, Jurja i Ivana i kćer Katu, koja bijaše udana za grofa Henrika Ortenburškoga, a u drugom braku za Jurja Bišena, oca bana hrvatskog Pavla. Godine 1361. podijeli kralj Ludovik Dioniziju i Pavlu Baboniću novu darovnicu za Krupu jer se dobro pokazaše u ratu.
Ali, nije knezovima Babonićima Krupskima bio suđen dug vijek. Godine 1370. živjeli su samo braća Dionizije i Pavao, a potonji nije imao poroda pa sav svoj dio imetka u Krupi i Otoci ostavi bratu Dioniziju, kojem se te godine rodi sin Pavao, posljednji izdanak ove porodice. On se oženi nekom Frankopankom, pa kada umrije, Frankopani prisvajaše Krupu i tu se zametnu okršaj i otvori se sukob i sa Zrinskima. Vjerovatno zbog krvne veze s Elizabetom Kotromanićkom i vojvodama Hrvatinićima, “Blagajski, osobito knez Stjepan, naginjali su za borbe bosansko-hrvatske stranke proti kraljovom Ludoviku i Sigismundu Bošnjakom”, pa je “izviestno, da je Stjepan Blagajski s pomoću Bošnjaka navaljivao godine 1389. na imanja knezova Zrinskih”.
Osim povelje bana Prijezde, Ludovik Blagaj u svom arhivu čuvaše još jednu bosansku povelju. Ona se tiče kralja Stjepana Tomaša Ostojića. On 1446. godine “uzimlje u zaštitu Doru, udovu Ivaniša Blagajskoga, i sina joj kneza Miklouša sa svim što imadu od krune Ugarske”. Rodbinske veze koje između Kotromanića i Babonića pokrenuše Jolanda, kćerka bana Prijezde, i Stjepan, sin Babe Babonića, ni nakon dva stoljeća ne usahnuše. Zahvaljujući Bošnjanima, zadržaše Babonići Krupski Otoku i rado živješe u njoj, a naročito knez Grgur Blagajski, kojeg u Otoci 1505. godine posjeti mletački poslanik.
Međutim, iz te godine isplivava jedan mnogo zanimljiviji dokument. Naime, bila je u to vrijeme u Ugarskom kraljevstvu, uzdrmanom prodorom Osmanlija na obale Une, korupcija tako zavladala da je mnoga vlastela, u pokušaju da otmu gradove i posjede slabijim plemićima, posezala za krivotvorenim dokumentima, koje nabavljaše od korumpiranih službenika u kraljevskoj kancelariji u Budimu. Na mnogim mjestima nailazimo na takve slučajeve, pa ako plemenitaš koji se dokopao dokumenata o posjedovanju nekog posjeda nije imao moć da ga i preuzme, onda je povelje prodavao jačima. Jedinstven je slučaj da su dva plemenitaša kažnjena zbog upotrebe takvih dokumenata i to baš ovdje u Otoci: “G. 1505. odsudjeni su na gubitak obiteljskih imanja knezovi Antun i Grgur Blagaji radi toga, što bijahu krive izprave upotriebili. Kralj Vladislav bio je gradove Brubno, Bojnu, Blagaj, Bušević, Mračaj darovao Budimskom kaštelanu Ivanu Bornemisi, koji ih ipak nije nikad zaposjeo”.
Dakle, kazna nije izvršena, jer “rečene gradove podjeliše medjusobno god. 1509. braća Antun i Grgur Blagaj nakon dulje pravde i sastaviše o tom izpravu u kaptolu Zagrebačkom. Knez Grgur stanovao je tada u Grabrih pod Buševićem”.
BORBE ZA OTOKU
Osmanska vojska došla je na područje buduće Cazinske krajine od Kostajnice, dolinom Une, i prvi gradovi koji su se našli na udaru bijahu Otoka i Bušević, oba u vlasništvu Babonića Krupskih. Iste godine kada je uspio vratiti u svoj posjed oduzeta mu imanja jer je koristio lažne povelje, knez Grgur Blagaj javlja da je provalilo prema Otoci 500 janjičara i da su na prepad zarobili “četrdeset konjanika iz čete bana Bota”. Pedeset godina poslije njegov nasljednik Franjo Blagaj, “vikovični gospodar od Blagaja”, ovdje, na otoku, u zidinama svoga grada, dok Una oko njega šumori svojim brzim slapovima, sastavlja pismo banu Petru Erdedu i obavještava ga: “Neka zna vaša milost, da dotrča danas trista konj pod grad naš Otok i pred njim je bil Husein-beg Malkočbegović, i uzkoči između njih jedan Turak i povida iztinu da je ostavil samoga Malkoč-bega na Kostainici i povida da je pozlal Vlaha k caru po posti, pitajući cara, ča mu veli činiti, ili zemlu harati ili grad zauzimati. A jur neznamo ča će do ti dob včiniti i veče zmo s nim govorili, i nemogosmo tako na naglu zveličenoj vašoj milosti pisati. Da hoćemo, ako vaša milost bliže dojde, sami do vaše milosti dojti i nega z sebo dopelati, i hoče ga i vaša milost izpitati…”
I dok je posada u zidinama na otoku čekala da se sultan odluči šta će mu vojska na Uni činiti, “ili zemlu harati ili grad zauzimati”, a zabrinuti Franjo Blagaj spremao se sresti s Petrom Erdedom, već sljedećeg praskozorja iz teških unskih magli isplivaše pod otočkim zidinama splavovi. Zagruhaše s njih sa svih strana lumbarde i topovi i dignu se stravična dreka. Svaki se glas janjičarski udvostručavao, a bilo ih je stotine i svi zazivahu ime “tog njihovog Boga”. Od Buševića suknu u nebo plamen i cijelu dolinu, sve do Ivanjske, protresoše stravični krici sažeženih ljudi. Uskoro doletje iz tog plamena glas da su Osmanlije sasjekle četrdeset vojnika i da u Buševiću niko ne osta živ. Za njim dođe drugi glas: isto prođe i Turanj Lišnički, a janjičari već bijahu na zidinama i preskaču grudobrane i vihore im se čakšire u kracima poput zastava.
Godinama nakon te bitke opet su se Bošnjaci iz Otoke zalijetali uz Baštru, sve do Bužima, do Podvizda i Zrina, a uz Unu do Krupe i Biele Stiene i do Cazina i do Ostrošca. Sada su nosili neke druge zastave i zazivali neka druga imena jedinog svog Boga.
