Obavezno služenje vojnog roka u Srbiji je ukinuto 1. januara 2011., a u Hrvatskoj 1. januara 2008. godine
Rat u Ukrajini, ali i erupcija izraelsko-palestinskog sukoba progurali su pitanje vojnog roka u mainstream, dok se u zapadnoevropskim zemljama uveliko raspravlja o istoj temi. Međutim, nezaobilazna zamka kada je u pitanju uvođenje obaveznog služenja vojske jeste politizacija, koja se često stopi s predizbornim kampanjama koje su u punom jeku. U Srbiji i Hrvatskoj su najglasniji o ovom pitanju, a Srbija intenzivno radi na ponovnom reaktiviranju obaveznog služenja već duži niz godina.
Naime, tamošnje političke prilike, kao i mjesečna izdavanja „pune borbene gotovosti“ jedinicama Vojske Srbije dodatno podgrijavaju cijelu temu.
Ima li novca
U sistemu odbrane Ministarstva odbrane Srbije radi oko 30.000 službenika, a najnovije izjave tamošnjeg predsjednika Aleksandra Vučića ukazuju na to da će se uskoro taj broj rapidno povećati. Naravno, to je slučaj s profesionalnom vojskom koja ima dosta tegoba i otežavajućih okolnosti u razvoju, pri čemu je, prema podacima Vojnog sindikata VS, sistem u posljednjih šest godina napustilo čak 10.000 ljudi. S druge strane, obavezno služenje vojnog roka je ukinuto 1. januara 2011. te je, kao i u Hrvatskoj, uspostavljen sistem dobrovoljnog služenja.
Reaktiviranje obaveznog služenja vojnog roka u Srbiji ponajviše podržava Generalštab VS, kao i aktuelni ministar Miloš Vučević, za kojeg se špekulira da je nasljednik Ane Brnabić na mjestu premijera Vlade Srbije. Prvobitno je upravo Vučević izjavio da se razmatra četveromjesečno služenje vojnog roka, da bi dodao da, “ukoliko se sistem uspostavi, vrlo lako je moguće rok s četiri podići na šest ili više mjeseci“.
S druge strane, političke želje i ambicije za reaktivacijom služenja vojnog roka ne prate uvjeti rada na terenu, odnosno uvjeti i infrastruktura koju na raspolaganju imaju Vojska Srbije i MOS.
Trenutno za potrebe dobrovoljnog služenja vojnog roka u Srbiji postoji pet regrutnih centara koji su regionalnog ranga, i to: Beograd, Novi Sad, Niš, Valjevo i Kragujevac. Neovisno o programu i trajanju vojnog roka, postojeća infrastruktura ne može primiti regrutni bazen, odnosno nedostaje veliki broj kreveta, potrebna su proširenja vježbališta za bojevo gađanje, povećanje materijalno-tehničkih rezervi, prije svega hrane i goriva, i cijeli niz infrastrukturnih promjena. Vučić je tokom predstavljanja novog naoružanja VS 30. januara na Topčideru izjavio da je “trenutna popuna municije u VS oko 60 posto i da se to stanje mora popraviti“.
Uzimajući u obzir sve postojeće informacije i uvjete u kojima se planira reaktivirati obavezno služenje vojnog roka u Srbiji još ove godine, za potrebe pripreme infrastrukture i ispunjenja godišnjih obaveza vojnog roka bit će potrebno između 100 i 150 miliona eura. Naravno, novac za tu namjenu u Srbiji nije problem, dok, s druge strane, profesionalnoj vojsci kasne topli obroci, plaća ostaje niža ispod minimalca, a polovina pridošlih borbenih sistema nema posade zbog masovnog napuštanja službe.
Sigurnosni izazovi
Za razliku od deklarativno „vojno neutralne“ Srbije, susjedna Hrvatska, kao članica NATO-a i EU, ima drugačije sigurnosne izazove s kojima se suočava. Međutim, i u Zagrebu se sve ozbiljnije razgovara o uvođenju vojnog roka, pored postojećeg dobrovoljnog služenja. U Hrvatskoj je obavezno služenje vojnog roka ukinuto 2008. godine uvođenjem profesionalne vojske koju je u 2023. napustilo između 200 i 500 pripadnika podnijevši zahtjev za odlazak iz službe. S druge strane, političari u Hrvatskoj su dosta skromniji u planiranju služenja vojnog roka predlažući služenje od mjesec.
Naravno, ne smije se zaboraviti i to da je Hrvatska, za razliku od BiH i Srbije, kao članica NATO-a, uživalac sistema kolektivne zaštite, ali ostaje da vidimo da li će zvaničan prijedlog biti upućen u proceduru.
Zakonom o odbrani iz 2006. godine formirane su Oružane snage Bosne i Hercegovine, a služenje vojnog roka u entitetskim vojskama je ukinuto. Članom 80. Zakona o odbrani regulirano je pitanje evidencijskih spiskova osoba koje su služile vojni rok i time je stavljena tačka na to pitanje.
Međutim, Zakon predviđa i formiranje rezervnog sastava OSBiH, što je u ingerenciji ministra odbrane, i to kao 50 posto od profesionalne strukture, što bi iznosilo oko 4.000 rezervista. Ta rezerva nikada nije formirana usljed finansijskih teškoća, što predstavlja najveći problem za funkcioniranje i profesionalnog sastava.
U uvjetima postojeće finansijske strukture i onemogućavanja povećanja budžeta Ministarstva odbrane BiH, ne može se očekivati da BiH uvede ni dobrovoljno služenje vojnog roka. Naravno, tu su i vanjski akteri i faktori, što se, uz političke prilike, dodatno nadovezuje na razloge zbog kojih BiH ne može uspostaviti sistem obveznog služenja vojnog roka.
Dugoročno obavezno služenje vojnog roka u regiji postaje populističko i političko pitanje, dok nivo sigurnosne kulture i razvoja sigurnosnog samoorganiziranja društva ostaje poražavajuće nizak. U ovom trenutku niko se ne bavi sociološkim pitanjima koja će biti pred novim regrutima, koji će zasigurno u Srbiji, a možda i u Hrvatskoj lupati strojevi korak.
Mjesečna naknada
Tokom šestomjesečnog obaveznog služenja regruti Vojske Srbije dobivaju mjesečnu naknadu od 17.000 dinara, što je 284 KM. U Hrvatskoj sistem dobrovoljnog služenja vojnog roka traje dva mjeseca, a regruti (ročnici) primaju mjesečnu naknadu od 700 eura, što je za 150 eura više od minimalca u toj zemlji.
Bh. regruti
Ukoliko već nisu lica na profesionalnoj službi u OSBiH, građani BiH s državljanstvom Srbije ili Hrvatske neometano mogu služiti dobrovoljno u hrvatskoj ili srbijanskoj vojsci. Međutim, ukoliko dođe do reaktiviranja obaveznog služenja vojnog roka u bilo kojoj od te dvije države, lica iz BiH s dvojnim državljanstvom potpast će u regrutni bazen shodno državljanstvu.
