Katolički vjernici u Bosni i Hercegovini, pogotovo u manjim mjestima gdje se nedovoljan broj njih vratio, nerijetko se susreću sa raznim preprekama u uspostavljanju vjerskog života. Najbolji primjer za to je Drvar, gdje već 25 godina nastoje da sagrade bogomolju, a sve zbog opstrukcija lokalne, većinske srpske vlasti koja nikako nije uspijevala postići dogovor s vlašću Kantona 10. Naime, katolička crkva u Drvaru srušena je još 1949, četiri godine nakon Drugog svjetskog rata.
Stazama mučenica
Kada je 1995. godine hrvatska vojska zauzela Drvar, u njega je doselilo nekoliko hiljada katolika prognanih iz drugih krajeva, da bi ih danas preostalo svega 450, ali bez obzira na brojku, bogomolja je potrebna. Na scenu stupa mladi župnik, velečasni Davor Klečina, koji umijećem lijepe riječi i upornim trudom da se izgrade dobri ljudski odnosi jako mnogo doprinosi rješenju ovog pitanja, da bi u konačnici Opština Drvar prošle godine izdala potrebne dozvole za katoličku crkvu.
Crkva je trenutno u procesu izgradnje zahvaljujući sredstvima naših dobrotvora, a svaka pomoć nam je potrebna i u nastavku, kazao nam je velečasni Klečina, koji se ovih dana nalazi na putu u inostranstvu.
U njegovoj borbi za crkvu u Drvaru Klečina je kao rođeni Banjalučanin bio inspirisan i obnovom gradske džamije Ferhadije, na koju se također čekalo duže od dvije decenije.
Neminovno je da sve prođe i da se život smiri u svojoj smjernosti i običnosti. Velečasni je toga svjestan iako sa tugom i sjetom iz prve ruke doživljava kakvo je stanje u manjim mjestima naše zemlje.
On je godišnji odmor potrošio putujući “Stazama drinskih mučenica, od Pala do Goražda”, napisavši o tome predivan putopis koji je probudio veliku pažnju katoličkih publikacija i javnosti.
– Umjesto na more, iskoristih slobodne dane godišnjeg odmora da napravim hodočašće (doduše, automobilom). Inače, volim obilaziti mjesta u kojima katolici žive u manjini ili ih tamo uopće nema (a nekad su bili) i prema takvim mjestima gajim poseban pijetet. Također mi je bila želja napraviti svojevrsno duhovno bratimljenje mučeničkih krajeva zapadne Bosne u kojima djelujem kao svećenik s mučeničkim Podrinjem, odnosno istočnom Bosnom, koja mi je uvijek bila u srcu, objasnio je Klečina.
Putujući od Pala, preko Podgraba i Prače, planine Hranjen, pa sve do Goražda i rijeke Drine, u mislima i molitvama bio je uz pet časnih sestara koje su četiri decembarska dana 1941. morale prevaliti pješice, po surovoj romanijskoj zimi.
Prva stanica bila je prelijepa drvena župna crkva sv. Josipa Radnika na Palama.
– Građevina je ostala netaknuta i nakon tri rata. To je, koliko je meni poznato, jedina katolička crkva u BiH izgrađena od drveta, zabilježio je Klečina.
Sveta rijeka
Na Palama se nalazio Samostan sestara kćeri Božije ljubavi, iz kojeg su četnici izveli sestre 11. decembra 1941. i poveli ih na put u jednom smjeru, prema Goraždu. Potom je obišao mjesto Podgrab (Sjetlina), te prešao preko rijeke Prače do srednjovjekovnog grada Pavlovca i Hrenovice, mjesta u plodnoj dolini rijeke, gdje se račvaju putevi.
Putem preko Hranjena stigao je u Goražde, gdje je imao i emotivan susret sa rijekom Drinom, u koju su 1941. bačena tijela drinskih mučenica, kao i brojne druge nevine duše izgubljene u nekoliko ratova.
Zato je Drina, zaključuje Klečina, zelena i crvena, zato je ona sveta rijeka.
Rat je u potpunosti pomeo i iskorijenio katolike iz brojnih mjesta kroz koje je prošao, jedini trag njihovog postojanja danas su devastirana katolička groblja, gdje je Klečina zapalio svijeću i pomolio se za pokojnike.
