Godine 1998 – godina povratnika – gospodin Martin Garrod, izaslanik visokog predstavnika u Mostaru, zatražio je od SFOR-a da ispita šta se dešava u općini Stolac, gdje je život bilo kakvog Bošnjaka povratnika u de facto općinu bosanskih Hrvata, bio izuzetno težak
U avgustu svake godine vraćam se mislima na Stolac i na ono što se tamo dešavalo za vrijeme rata i poslije. Ovog mjeseca završava se 30 godina od etničkog čišćenja stolačkih Bošnjaka. Za mene, tri događaja oličavaju divljaštvo onoga što se dogodilo: grubo postupanje prema svim muškim članovima porodice Đulić u Koštanoj bolnici, ubistvo Emira Repka u koncentracionom logoru Dretelj nedugo nakon maltretiranja u Koštanoj bolnici i potpuno uništenje Čaršijske ili Carske džamije u Stocu koja datira iz 1519. .
Godine 1998 – godina povratnika – Sir Martin Garrod, izaslanik visokog predstavnika u Mostaru, zatražio je od SFOR-a da ispita šta se dešava u općini Stolac, gdje je život bilo kakvog Bošnjaka povratnika u de facto općini bosanskih Hrvata, bio izuzetno težak. Organizacija Renner, tada najveća zločinačka organizacija u Bosni, u partnerstvu sa općinskim vlastima bosanskih Hrvata, imala je punu kontrolu u Stocu, federalnim vlastima bio je onemogućen pristup. Istražujući Rennera, trebalo je da otkrijemo šta se dogodilo tokom rata u Stocu i Dretelju. Renneru je uspjelo u pljački Stoca, čelični obruč oko Rennera sačinjavali su oni koji su izvršili brutalno etničko čišćenje i maltretiranje Bošnjaka u Koštanoj bolnici iu Dretelju. U Haagu je dostavljen detaljan izvještaj u kojem se traži podizanje 22 optužnice tačkama za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, posebno za: krivce za orkestriranje i poticanje etničkog čišćenja Stoca, krivce za maltretiranje porodice Đulić u Koštanoj bolnici, krivce za maltretiranje Emira Repka u Koštanoj bolnici i za njegovo ubistvo u Dretelju, te krivce za miniranje i potpuno uništenje Čaršijske džamije. SFOR i Federalna policija organizovali su u jesen 1999. operaciju kako bi priveli pripadnike organizacije Renner i neke od onih koji su krivi za ove zastrašujuće zločine, ali su osumnjičeni pobjegli u Hrvatsku nakon što im je javio zamjenik ministra unutrašnjih poslova iz reda bosanskih Hrvata. Vratio sam se u Ujedinjeno Kraljevstvo ubrzo nakon toga.
To je bilo prije 25 godina i tada je počeo moj angažman u traženju pravde za stolačke Bošnjake. Mnogo toga se dogodilo od tada, ali je svakako ostao nedovršen posao kada je riječ o privođenju pravdi počinilaca ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti u Stocu i Dretelju.
Nakon penzionisanja iz Oružanih snaga 2002, vraćao sam se sam u Stolac u raznim prilikama. Najupečatljivije je bilo divno, radosno, ponovno otvaranje obnovljene Čaršijske džamije 2003. Međutim, potraga za pravdom se nastavlja i oni koji su krivi za te strašne zločine, nisu trebali mirovati.
Međunarodni forum Bosna objavio je dva teksta koja sam napisao o Stocu: “Stolac – grad utisnut u moje srce”, u julu 2002. i “O zločinima u Stocu” u oktobru 2003. Nakon posjete Stocu u avgustu 2005, u Sarajevu su me intervjuisali Amer Obradović i Jasmin Fazlagić, tekst objavljen u vašem časopisu Dana 26. avgusta 2005. Balkans Insight objavio je tri teksta u vezi sa mojim učešćem u traženju pravde: “Izručite ratne osumnjičene, bivši mirovnjak UN-a poziva Hrvatsku”, 8. maj 2017, “Bivši mirovnjak UN-a optužuje Hrvatsku za skrivanje kriminalaca”, 24. novembar 2017. i “Bivši britanski mirovnjak poziva Hrvatsku na saradnju u ratnim slučajevima”, 17. januar 2020.
Bila je privilegija i duboko dirljivo iskustvo upoznati toliko hrabrih Bošnjaka koji su pretrpjeli strašne patnje tokom rata i vratili se da obnove svoje živote i nas
