Sukošan, malo mjesto nadomak Zadra. Jedan od junskih dana domaćini govore da je atipičan.
”Uhhhh”, othukuje baka Slavica, “ne sićam se da je ovako teško vrime kad bilo…” I diže obje ruke pa prstima maše pred licem, kao rashlađuje se.
”Ovo mora doći nevrime. Kad se more ovako umiri i kad nema nimalo vitra, mora biti nevrime.”
Oko nje ženski zbor. Sjede u dubokoj hladovini koju stvaraju visoke krošnjate pinije, a preko puta na par metara je i more. Ali džaba, opet se pritužuju na težak zrak i vrućinu.
Od tog hladovitog mjesta do kuće Andrije Grdovića u samom centru mista ima nekih 500 metara. Obiđem ga i prisjednem kad god ga vidim da sjedi pred vratima kuće. A to čini u rano prijepodne i predveče kad zvizdan popusti. Pa me evo s Andrijom, u glavi krepkim, a na nogama slabašnim starcem koji gazi već devetu deceniju. Nad nama nadstrešnica, tamna i neprobojna, stvara hladovinu, a pred nama trojna perspektiva. U prvom planu dvorište i rascvjetani oleandri, za dvorištem ulica i rijetki prolaznici, a onda more i vidik koji seže sve do velike sukošanske marine i gubi se tamo gdje će sunce i večeras zaći, a lovci na impresivne trenutke slikati raskošni vatromet boja kakav stvara zalazak sunca.
S Andrijom mi duša pričati. Odavno smo potrgali formalne prepreke pri upoznavanju pa me Andrija pita odmah nakon pozdrava:
– Jesu li Moluhe gdje su nekad bile?
– Jesu.
– A Tušanj, nastavlja s pitanjima starac, a u njemu se probudio mladić. Onaj Andrija što je 1962. godine došao kao vojnik u Tuzlu, pa mu Tuzla i Bosna toliko uspomena utisnule u srce i sjećanje da uvijek nađe nove slike i doživljaje. Znam ja da je bio vojni policajac, ali on to uvijek iznova naglasi i sad mi na ovom vrelom danu priča, zamislite otkud mu taj kontrast.
– Kad sam doša u Tuzlu, bila je zima, ajme koji snig, koji led. Pa sam jednom iša sa jednim Slovencem u patrolu i bili smo u centru grada, nije bilo tada tamo asfalta, nego obična zemlja… i naišli smo na jednu rupu, možda metar sa metar širine, a onako bila duboka možda jedno pola metra. A sve poledilo i ja ti upadnem u tu rupu i ka miš sam, ne mogu se izvući, ja gore, noge dole… Jedva sam se na kraju izvuka, a Slovenac heeej on ka ptica čini mi se da je preletia, a nije, nego se on otkliza dole-gore i… eto.
– A je li bilo kad u Sukošanu snijega, pitam Andriju.
Kao da je jedva dočekao pitanje i ko iz topa krenu:
– Da je l bilo? Ma bia je snig, pa je u veljači ‘59. godine i zadrža se danima. Ma bilo ga je i dvadeset centi. Ja san bia mulac i koja je to, ajme, radost bila. Cili dan smo se grudvali, meni je koža na livoj ruci pukla. Skupimo se mi na jednoj strani, oni na drugoj, napravimo grudvi i onda udri…
– A ovo sad, pitam Andriju.
– Šta sad, pita on mene.
– Maloprije sam bio sa tvojim mještankama, kažu da će doći nevrijeme jer nema ni daška vjetra, a more mirno ko staklo?
– Eeee, moglo bi biti… Ali ko će to znati. Kad san ja bia mlad, onda bi ljudi odlazili dole, tamo vidiš gdje je sad marina i gledali bi u nebo. I kad bi oblaci krenuli, oni brže-bolje nazad pa jave. A onda iz crkve krenu zvona i zvone i zvone da otiraju nevrime…
– Pa jesu li ga otjerali?
– Aaah, nekad jesu, nekad nisu.
Sa ovo malo iskustvenih informacija pogledao sam na Google. Sukošan, vrijeme. Po satima su predvidjeli kad će gromovi, munje, kiša i jednom riječju nevrijeme.
I odlučio sam da čekam. Ja laik i duduk kojem su zvijezde, mjesec i inače nebeske pojave služile, koliko se sjećam, samo u časovima romantike da se divim i pitam. Oh, koliko se pitanja javljalo u mojoj mladalačkoj duši i glavi! Bolje da vas ne zamaram priprostim pitanjima rođenim u duhu jednog totalnog analfabete kada je u pitanju astrologija.
Ali, večeras, eh večeras odlučio sam da sjednem i ravnam se po prognozi zagledan u nebo. Pa je, bogami, krenulo oko predviđenih 20 časova. Munja tamo, munja vamo, bljesne, eto i groma. Uglavnom na rubnim dijelovima horizonta. Nebo crno, nigdje zvijezde. Dakle, sve je u skladu sa prognozom meteorologa, a i predviđanjem ljudi. Sijevne, zagrmi, pa se umiri. Pa opet tako. Pa opet. Kiše i vjetra niotkud. Prolaze tako sati, umorilo me gledanje, eto mi sna. Zaspem, a u jednom trenutku probudi me muzička kadenca koju stvaraju kišne kapi.
Ujutro ustanem.
– Je li bilo nevremena, pitam komšiju Damira.
– Ma kakvo nevrime, ovo kiše nije ni skvasilo zemlju.
Pošto mi ova priča liči na nekakvo znanstveno istraživanje, završiću je sa pričom moje kolegice Azre. Znam da je radila u Trstu, u međunarodnoj centrali za fiziku i kaže mi ona:
”Ovdje su naučnici dolazili do spoznaja vrijednih Nobelove nagrade. I znaš šta su zaključili? Da nema više tačnih dugoročnih prognoza kao nekada, jer se ne mogu osloniti na iskustva prethodnika. Zemlja je drugačija i drugačije se ponaša…”
Milim riječima rečeno, dobro smo je uništili pohlepom, neodgovornošću i našim neznanjem, a jezikom mojih jarana: “E vala, jesmo je razjebali.”
