Haris Alibabić, mladić iz Bihaća, nedavno je podijelio emotivan status na svom Facebook profilu koji baca svjetlo na njegovu mučnu sudbinu i odnos prema državi, posebno prema privilegijama koje su mu dodijeljene kao članu šehidske porodice. Njegov otac bio je pripadnik Armije BiH u 5. korpusu, a Harisov status izražava duboko ogorčenje prema tim privilegijama
U svom statusu, Haris Alibabić izražava svoje nezadovoljstvo time što se označava kao “privilegirana” osoba zbog svog statusa šehidskog potomka. Otvoreno govori o nelagodnostima i sramu koje osjeća koristeći te “privilegije,” posebno u javnim ustanovama poput bolnica i sudova.
Njegove riječi jasno prenose frustraciju i bijes prema društvu i institucijama koje, prema njegovim riječima, nisu pružile podršku i zaštitu koje je očekivao za sebe i svoju porodicu. Haris ističe da nije dovoljno to što nije imao očevu prisutnost i podršku u ključnim trenucima svog života te izražava tugu zbog izgubljenih prilika.
Harisov status osvjetljava važna pitanja o načinu na koji društvo i država tretiraju šehidske porodice te potiče razmišljanje o potrebama i pravima tih obitelji. Njegove riječi izražavaju duboku bol i ogorčenje prema institucijama koje bi trebale štititi i pružati podršku ljudima u sličnim situacijama.
U nastavku vam prenosimo njegovu objavu u cijelosti:
Ne želim više da buden ikakva šehidska porodica ili dijete poginulog borca…..
Dosta mi je više nelagoda, stida i jadnosti koje mi donosi korištenje ove “privilegije”.
Kada god bih koristio ovu karticu za prednost u redu u bolnici ili bilo kojoj javnoj ustanovi pogledima sam bio tako osuđivan da sam kad god sam mogao nekoristio te svoje privilegije.
Dosta mi je natezanja u sudu, opštini ili bilo kojoj drugoj javnoj ustanovi kada bih u pola glasa upitao ” da li su porodice šehida oslobođene te takse”, pa tih silnih raspravljanja i natezanja gdje te ti uposlenici dovedu kao da si ti sretan što tražiš neko pravo koje ti je neko obećao da imaš, u prevodu kao da si sretan što ti je otac poginuo.
PA JEBITE SE SVI VI TAKVI!
Nije mi dovoljno to što me na nogomet nije imao ko doći pogledati, pa pokupiti sa utakmice, treninga, pa analizirati moju igru, davati savjete ….
Nije mi dovoljno što me nije imao ko naučiti o autima, dizel i benzin motorima, pokazati rukovati bor mašinom ….
Nije mi dovoljno to što nisam u dječijim svađama mogao reći “vidjet ćeš ti kad moj tata dođe”…
Nije mi dovoljno to što mi nije imao ko doći na odbranu diplomskog….
Nije mi dovoljno to što me nije imao ko opremiti na svadbu…
Nije mi dovoljno to što mi nije imao ko urgirati za posao, otići za mene se ispraviti u moru nepravdi…
Nije mi dovoljno to što mi dijete nema dida…
Hvala ti društvo zbog svega, hvala ti vlašću koja dozvoljavaš da meni prilaz kući zagrađuje neko ko je pobjegao u ratu u Austriju, hvala ti inspekcijo što takvom ne rušiš bespravno izgrađen objekat, hvala ti policijo, policajcu Perviz i njegov kolega, koji kad vas pozovem jer se narušava moj red i mir, sloboda kretanja itd, vi mi kažete šta ja mislim, ko će vaše gorivo platiti što vas zovem, i što poslije o toj prijavi nema zapisnika nit ikakvog pisanog traga. HVALA TI DRŽAVO ŠTO ŠTITIŠ TAKVE.
Nisam ja šehidska porodica, nisam dijete poginulog borca, moj otac je poginuo onako bezveze.
Izvini babuka ali ti si kriv. Tvoj život nije dovoljna cijena da plati gorivo policiji koju ja zovem da mi u miru osigura normalan i siguran život. Kamo sreće da si bio uz nas pa radije da nas sviju pobiju nego što si odbranio ovima ovakvima državu.
