Abdija Kovačević, stasiti mitraljezac 505. bužimske viteške brigade Armije RBiH, duže od tri godine branio je, a potom i vlastitom krvlju zalio bosansku zemlju.
Koliko li samo junaštva, slave i vojničkih podviga pamte i skrivaju domoljubljem zaodjenuta krajiška brda?! Toliko mnogo da gotovo ništa drugo stoljećima nije uspijevalo nadvisiti herojstvo njihovih branitelja, odvažnih i ponosnih serhatlija. Ništa drugo osim usmene predaje i posljedično tome laganog i postepenog zaborava. Eto i objašnjenja zbog čega se „povijesna bilježnica“ poigrala s njima, pa o mnogima od njih nije ostavila ni obični spomen. Otud danas tolika potreba da se snagom pisane riječi preoru „ledine historijskog zaborava“ i na njima zasadi i uspostavi „kultura sjećanja“ na period agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Stoga i pisanje o podvizima pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine nema alternativu, jer se kroz zapise o njima upotpunjuju praznine u kolektivnoj memoriji bosanskohercegovačkih patriota. A važan djelić savremenog historiografskog mozaika Bosne i Hercegovine jeste i priča o Abdiji Abdi Kovačeviću, stasitom mitraljescu 505. bužimske viteške brigade Armije RBiH, koji je više od tri godine branio, a potom i vlastitom krvlju zalio bosansku zemlju.
Abdija Kovačević (sin Ibrahima i Emine) rođen je 1956. godine u Brigovima kod Bužima. Prije agresije bio je zaposlen u GP „Kovačević“ u Sloveniji. Sa suprugom Fatimom imao je četvero djece: Ibrahima (1979), Ilfada (1983), Sulejmana (1987) i Jasminu (1990). Od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu bio je pripadnik Armije RBiH. Ranjavan je 11. januara 1993. godine u rejonu Kedića Glavice, te 9. decembra 1994. godine u rejonu Trnova kod Velike Kladuše. U više navrata nagrađivan je od komandanta svoje, 505. bužimske brigade. Poginuo je 14. juna 1995. godine u rejonu Ahovo, općina Velika Kladuša. Bio je pripadnik trećeg voda, treće čete Bataljona za specijalne namjene „Hamza“.
Iako je godinama radio u Sloveniji, početak rata Abdiju Kovačevića zatekao je kod kuće. Među prvima se uključio u organizaciju odbrane Bosne i Hercegovine, nabavio naoružanje i s ostalim komšijama krenuo na straže. Jedan od njegovih prvih saboraca bio je Hasan Haćo Grošić. Abdo i Hasan poznavali su se od ranog djetinjstva, a u predratnim godinama i skupa radili u istoj građevinskoj firmi u Sloveniji. Prve dvije godine rata bili su skupa u istom vodu čiji je Hasan bio komandir. U toj jedinici Abdo je ostao sve do ljeta 1994. godine, nakon čega je prešao u Drugi bataljon.
„Organizacija odbrane na Brigovima počela je nakon afere s Milanom Martićem iz septembra 1991. godine. Tad je u našem naselju oformljena grupa čiji su pripadnici u narednom periodu povremeno odlazili na straže u Vodomut i na područje oko Babinca. Uglavnom smo išli s lovačkim puškama. Od samog početka s nama je bio i rahmetli Abdo, potom rahmetli Zuhdo Grošić, i još neki. I to je trajalo neko vrijeme. Međutim, neposredno pred napad na Bosansku Krupu, u aprilu 1992. godine uslijedilo je aktivno uključenje. Sjećam se da su Brigovljani formirali dva voda mnogo prije nego što je formiran Krizni štab i Teritorijalna odbrana u Bužimu. U to vrijeme novcem iz džematske blagajne kupljene su dvije pedesettrojke, određeni broj automatskih i poluautomatskih pušaka, te nekoliko žaka municije. Jednu od te dvije pedesettrojke zadužio je Abdo i kod njega je bila sve do pogibije. Kasnije, u drugoj polovini rata moj je vod popunjen Cazinjanima, a Abdo je raspoređen ili je dobrovoljno prešao u drugu jedinicu. Uglavnom, u vrijeme dok smo bili skupa bili smo u sastavu Prvog bataljona“, prisjeća se Hasan Grošić.
.
Kaže da je Abdo Kovačević bio duša od čovjeka. Pamti ga kao smirenog borca koji je volio šalu: „Bio je darežljiv i sve bi podijelio s drugima. Iz cijelog ratnog puta najviše mi je u sjećanju situacija sa Spahića Glavice iz februara 1994. godine, kada je s pedesettrojkom Abdo odbio neprijateljski napad. Na naše rovove krenula je masa neprijateljskih vojnika. Tu su još bili Husein Ćenanović, Senad Hasibov, rahmetli Ico Grošić, Ćabo Jusić, ja i još neki. Naš vod je boravio na bihaćkom ratištu, tačnije, na Hasinom vrhu, sa zadatkom da zamijeni jednu našu jedinicu. Formirajući liniju uz upute Hamde Mustafića, Abdu sam rasporedio u središnji rov, s pretpostavkom da u slučaju neprijateljskog napada može bolje dejstvovati. Imao sam na umu da, gdje god da ga ostavim, tu će mi biti najsigurniji dio linije, jer taj nikad nije odstupao. Nije prošlo ni deset minuta kako sam rasporedio vojsku kad ono zapuca naša pedesettrojka. Odmah sam počeo dozivati Abdu. Pitam ga šta je bilo i zašto puca, a on mi dovikuje: ‘Haj ‘vamo da vidiš, ima ih ko plive. Trebat će mi još municije.’ I ne prekida on, nego ‘rafala’. Ja tamo, a oni gmilje k’o mravi. Strašno za vidjeti. Sve se crni ispred naših položaja. Vjerovatno su imali namjeru iznenaditi nas u vrijeme smjene. I bili su haman došli na Abdin rov. Dva redenika metaka sam mu donio i sve je ispucao. Nakon što smo odbili napad, ubrzo su nas zasuli minobacački projektili. Ko nije bio u sličnoj situaciji, to mu se ne može opisati. Teren i okolnosti nepovoljni. Nema debljeg drveta od noge. Svud okolo kamenjar, ne možeš se ukopati. Ubi te metak, ubi te geler, ubi te kamen i drvo. Tad sam vidio ko je Abdo. Gdje god da ga ostaviš, imaš sigurnost na položaju i u jedinici.“
Abdin komšija Adem Kovačević bio je jedan od glavnih vezista u 505. brigadi. Abdu pamti iz mirnodopskih dana, potom iz perioda organizacije odbrane, ali i iz nekih akcija kojima je svjedočio kao vezista. „Abdo je bio duša od čovjeka, predobar, prenaivan, neko ko će ti pomoći kad god ti zatreba. Sabiraš ljetinu, naoblači se za kišu, kad eto ti Abde da ti pomogne. Kao dječarak, on je završio u Sloveniji, gdje je godinama radio. Često se kasnije zezao kako ga je zadnjih nekoliko godina pratio rat. Iz Slovenije je s firmom otišao u Irak i ondje ga je zadesio rat. Iz Iraka se vratio u Sloveniju i tu se zaratilo. Samo što je došao kući u Bosnu, kad i ovamo poče rat. Naše drugovanje u mladosti trajalo je do kraja osnovne škole, dok ja nisam otišao na zanat, a onda u vojsku i dalje. Ponovo se srećemo krajem 1991. i početkom 1992. godine formiranjem prvih jedinica. U početku smo formirali dva voda s Brigova, nedugo nakon afere Martić. Sjećam se da sam kupio dva toki-vokija, tako da smo mi Brigovljani imali pokretnu radiostanicu. Nakon početnih aktivnosti u martu 1992. ponovo kreću straže. Prvi sastanci i razgovori oko organizacije dešavali su se u trgovini u blizini moje kuće. Ko je imao para, kupovao je oružje. Uglavnom, sve je to u početku bilo ‘talašika’, lovačke puške, pištolji, kubure, poneka automatska puška. Kad su krenule straže, već je ozbiljno mirisalo na rat“, prisjeća se Adem te spominje Abdinu ulogu u dešavanjima na Mahinoj glavici krajem proljeća 1992. godine:
„Početkom rata Štab Teritorijalne odbrane Bužim vodio je Esad Velić. U to vrijeme, otprilike krajem proljeća 1992. godine, na uzvišenju iznad Babinca vodile su se borbe. Neprijateljski borci su taj dio zvali Samar, a mi Mahina i Santračeva glavica. To je bilo na lokalitetu blizu kuće Mahe Kaukovića i taj dio linije sve do ‘Munje ’93’ držali su borci iz dva brigovska voda. Pored redovnih straža na kojima su se smjenjivali, tu su se u dva navrata odvijale i žestoke borbe s neprijateljskim jedinicama. Uglavnom, pored ostalih, tu je boravio i rahmetli Abdo koji je dužio pedesettrojku, i u jednoj borbi imao zapaženu ulogu. Sjećam se da su jedne prilike dolazili i Cazinjani, koji su bili poznatiji pod nazivom tespihaši. Iz kasnijih prepričavanja tih dešavanja u sjećanju mi je ostala Abdina rečenica: ‘E, Ademe, kad ja odčepim pedesettrojkom, da vidiš, brale, kako uzmiču.’“
Kao komšije i saborca Abdije Abde Kovačevića, sjeća se i Jasmin Grošić Ahmetov: „Abdiju sam poznavao od najranijeg djetinjstva. Naše porodične kuće bile su udaljene desetak metara. Bio je prijatna i vedra osoba, uvijek raspoložen za razgovor i šalu. Rano je ostao bez oca pa su brigu o njemu, o braći i sestrama, pored majke Emine, preuzeli did Mahmut i nane Đula. Kako je imao brata blizanca Hamdiju, Abdo je nosio nadimak Blizne. Prije Agresije na RBiH zadesio se kod kuće i od samih početaka s nama ostalima krenuo na seoske straže na Radoč, Joju, Baštru, Banjane i Dobro Selo. U početku je dominiralo lovačko oružje s ograničenim brojem cijevi. U maju ili junu ’92 Abdo je odigrao važnu ulogu u odbrani Mahine glavice. U toj akciji nisam bio s njim, ali mi je kasnije uz kafu opisivao taj okršaj. Od sredine ljeta 1992. godine stalno smo bili na položajima na Banjanima. Naša je četa držala položaje na Kerkezovom brdu, Santračevoj glavi i Jokinoj kosi. Hranu smo pripremali u Babincu, u kući Mahmuta Kovačevića. Dani su proticali bez većih borbenih dejstava, uz povremena granatiranja i dejstvovanje snajpera. Takvo stanje potrajalo je do ‘Munje ‘93′. Tad sam se prvi put našao u središtu borbenih dejstava i iskusio kako je kada po cijeli dan padaju granate i fijuču meci. Prvog dana akcije komšija Abdo se s ostalim borcima iz voda nalazio u jednom ceriku između Banjanske škole i Kedića Glavice. Kad je pucnjava nakratko stala, otišao sam do njih. Pričao sam sa stricom Huseinom i još nekim borcima, a na pedesetak metara iznad nas bio je Abdo. Kad je počelo granatiranje, jedna granata je pala u njegovoj blizini i odbijeno drvo ga je teško ranilo u leđa. Od siline udara Abdo je glasno jaukao od bolova. Jakna ‘Bužimka’ mu je bila poderana sleđa. Umjesto otvorene rane, na leđima je imao velik uboj. Modrica je bila veličine ispružene šake. Kasnije nam je govorio da je od jačine udara pomislio da mu je drvo izbilo utrobu. Nakon oporavka ponovo se vratio u jedinicu i nastavio ratni put, sve do pogibije na Ahovu 14. juna 1995. godine.“
Sredinom 1994. godine Abdo je prešao u Jurišni bataljon, čiji su borci u proljeće 1995. godine prešli u sastav novoformiranog bataljona za specijalne namjene „Hamza“. U posljednjih mjesec dana Abdinog ratnog puta komandir voda bio mu je Kasim Šišić. „Abdo je bio u sastavu trećeg voda treće čete Bataljona ‘Hamza’, koji sam ja preuzeo u proljeće 1995. godine. U vrijeme Abdine pogibije našu četu vodio je Nijaz Velagić. Akcija koju smo izvodili odvijala se na velikokladuškom ratištu, na lokalitetu Ahova. Naša četa je imala zadatak da zauzme središnji dio neprijateljskih položaja. Desno od nas također su bili borci iz ‘Hamze’, a lijevo iz ‘Gazija’. U startu mi je sve mirisalo na belaj. Bila je noć, a niko od nas nije baš dobro poznavao teren. Nadalje, većina boraca je bila prilično iscrpljena jer su se vodile svakodnevne borbe. Veliki broj poginulih i ranjenih dovodio je do čestih promjena u jedinicama, a to je otežavalo da se za kratko vrijeme ostvari potrebna harmonija neophodna za efikasno grupno djelovanje. Na borbeni zadatak smo krenuli u toku noći. Sjećam se da smo preko nekog vijenca ušli oko 500 metara u dubinu. Onda smo trebali preći put i doći direktno na neprijateljske rovove. Komandiru čete sam govorio da nećemo dobro proći ako nam zakažu bokovi, što se i desilo. Nažalost, u toj akciji nam je poginuo i Abdo. Kad je počela borba, neprijateljski vojnici su svjetlećim projektilima otkrivali naše položaje. Nakon neuspjelog plana počelo je povlačenje bez jasne predstave ko se gdje nalazi i ko se uspio izvući. Tek kad smo se izvukli na početne položaje, primijetili smo da nema Abde. Onda se jedna grupa vratila, pronašla ga i izvukla tijelo. Abdu pamtim kao borca koji je i u najtežim situacijama ostajao pribran, u najvećoj nelagodi znao je za šalu, ali i kao nekog ko je čvrsto vjerovao da je već određeno kako ćemo skončati.“
Iza Abdije Kovačevića ostala je majka Emina te supruga Fatima s četvero maloljetne djece. Brigu o njima za posljednjeg susreta Abdo je u emanet prenio na komšiju i saborca Huseina ef. Kovačevića. „Među svim poginulim pripadnicima 505. brigade u mom srcu Abdo ima posebno mjesto. Više je razloga za to. Prije svega, bili smo rođaci i komšije, ali posebno zbog riječi kojima me zadužio da povedem brigu o njegovoj porodici koja je prilikom njegovog posljednjeg odlaska na liniju ostala bez zaliha u hrani. Abdo je dolazio iz čestite porodice. Rano je ostao bez oca, tako da ih je podizala majka Emina Bajrićka, koja je bila babina tetična. Početkom rata bili smo skupa u brigovskom vodu. Iako je bio nešto stariji od većine saboraca, Abdo je i po hrabrosti i po požrtvovanosti bio rame uz rame s mladićima iz voda. Čovjek kao stijena, koji je djelovao bez panike i straha. Zahvaljujući godinama, imao je autoritet u vodu, ozbiljno je pristupao zadacima, cijenio i štitio ljude i dosta bolje od nas mlađih razumijevao neke stvari. Znao je hladno ispričati najveću šalu, s lahkoćom kontrolišući emocije. Volio sam ga iskreno kao svog rahmetli brata Hasana. Nakon nekog vremena provedenog u Prvom bataljonu, ja sam prešao u Drugi, pa na kraju i u Treći bataljon. Abde se sjećam iz akcije zauzimanja Velike Kladuše, potom i iz ‘Mostobrana ‘94’, kada mi se posebno urezala njegova hrabrost. U mrkloj noći s gumenim čamcem prelazili smo preko Une. Strah od nepoznavanja rijeke bio je prisutan kod većine boraca i starješina. Ali za razliku od drugih Abdo je u čamcu bio tako smiren i staložen. A nije bilo lahko, znam po sebi. Tu noć su i mnogo veći heroji s kopna strepili i tresli se baš ko ‘topolići’. I onda naš posljednji susret i ta njegova odlučnost. Kaže: ‘Odoše ovi momci, ova mladost, i ne želim da neko pomisli da kalkuliram.’ Tad mi je kazao poznatu rečenicu: ‘Osjećam da ću večeras poginuti. U tebi vidim osobu kojoj u emanet mogu ostaviti svoju djecu.’ Ispričao mi je u kakvom je stanju ostavio porodicu, s nekoliko kilograma brašna. Kad su se ostali borci vratili iz akcije i kazali da je poginuo, bio sam u šoku. Otišao sam kući da obavijestim porodicu. Na tu vijest majka Emina je klonula. To mi je bila jedna od najtežih situacija u toku rata. Onda sam na dženazi prisutnim govorio o Abdinom emanetu i o našoj zajedničkoj obavezi prema njegovoj porodici. I odazvali su se ljudi taj dan, a i kasnije. Imam osjećaj da su poslije dženaze ljudi izvadili sve što su imali u džepovima. Od tad pa sve do danas Abdo je sve vrijeme u mojim mislima“, kaže Kovačević.
I druga dva Abdijina brata bili su pripadnici Armije Republike BiH. Brat Hamdija, koji je preselio prošle godine, bio je pripadnik 17. krajiške brigade u Travniku, dok je mlađi Bećo bio u „Hamzi“, gdje je u prvoj godini rata ostao stopostotni ratni vojni invalid. Bećo ističe da je Abdija bio veliki borac, neko ko se dobrovoljno uključio u odbranu i neko ko je do kraja bio opredijeljen da se i po cijenu života mora braniti domovina. Kako naglašava, na svaki spomen na brata Abdu iznova mu se budi osjećaj ponosa, ali i tuge zbog zaborava kojem je godinama bio izložen. „Brat Abdija je bio podjednako veliki heroj kao i mnogi drugi. Nije kalkulirao, nije uzmicao i nije nikog od saboraca ostavljao na cjedilu. Dužio je mitraljez pedesettrojku i bio spreman odraditi sve što se od njega tražilo. Međutim, on je jedan od onih čiji su ratni put, uloga i doprinos u proteklim godinama bili prilično zasjenjeni. Svjesno ili ne, ustalila se praksa da se uglavnom priča o velikim bitkama i operacijama, a samim tim i o njihovim akterima, dok su manje borbe i njihovi učesnici ostajali po strani. A moralo se i još uvijek bi se moralo naći načina da se i o njima više govori i više piše. Nisu jedini heroji samo oni koji su učestvovali u ‘Munji ‘93’, ‘Brezi ‘94’, ‘Mostobranu’, ‘Februarskoj ofanzivi’ i sl., nego su heroji i svi drugi koji su bili akteri i ostalih borbi. I ne samo moj brat, kako je to zabilježeno, već su nam i drugi šehidi svoje porodice ostavili u amanet, a pravo je pitanje koliko smo svih proteklih godina, ali i danas svjesni te odgovornosti.“
Jedno od četvero Abdine djece, sin Sulejman, kaže da mu se prilikom svakog spomena i razgovora o ocu u sjećanje vrate dvije slike. Prva iz njihovog posljednjeg susreta, kada je otac zadnji put otišao od kuće, i druga kada su došli po njega u školu nakon što se saznalo da je otac poginuo. „Kad je babo posljednji put krenuo na liniju, s njim je bio saborac Huse Dizdarević, poznatiji po nadimku Nane. Sjećam se da sam pitao babu kad će se vratiti. On se samo okrenuo i blago se nasmijao. Tu večer je poginuo. Sutra ujutro, u vrijeme kad sam već bio otišao u školu, tu vijest su javili našoj porodici. Tek je počeo prvi čas, možda deset ili dvadeset minuta da je prošlo kad je neko pokucao na vrata. Ušle su dvije komšinice i pozvale učiteljicu Fatimu da iziđe. Učiteljica je izišla i ubrzo se vratila, zamolivši me da spakujem stvari i idem kući. Odmah sam imao predosjećaj da je nešto bilo s babom. Usput su mi saopćile tužnu vijest koja se trajno urezala u moju memoriju.“
