Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine igrat će u četvrtom izdanju UEFA Lige nacija, onom za sezonu 2024-25, drugi put u društvu najboljih evropskih selekcija. Trijumfom nad reprezentacijom Crne Gore, 23. septembra rezultatom 1:0, reprezentacija BiH je osigurala prvo mjesto u našoj grupi kolo prije kraja, te je otišla odigrati revijalnu utakmicu u Rumuniji i na kraju se loše provela na ovom gostovanju, te je poražena sa 4:1.
Analiza uspjeha i neuspjeha reprezentacije BiH nakon kratkih ciklusa koji obično obuhvataju samo dvije utakmice teška je, jer je prevelik broj faktora koji se moraju uzeti u obzir, a nemoguće je utvrditi koji su od ovih faktora najznačajniji. Pogotovo je teško analizirati gdje stojimo nakon što smo u Rumuniji faktički otišli sa rezervnom, potpuno neuigranom ekipom, koja nije imala nikakav imperativ, no i takva ekipa pokazala je otprilike ono što nam je već ranije bilo jasno, da rezultati našeg nacionalnog tima zavise u najvećoj mjeri od male grupe najboljih igrača, koji svojim kvalitetom prikrivaju nedostatke ostatka ekipe.
Zlatna generacija
Ključno pitanje za reprezentaciju BiH zapravo je pitanje budućnosti ove selekcije, kako one kratkoročne, tako i one dugoročnije. I od njega bi zapravo bilo najbolje početi priču o septembarskom ciklusu utakmica.
Pobjeda nad Crnom Gorom i osvajanje prvog mjesta na tabeli naše grupe u Ligi nacija reprezentaciji BiH su zagarantovali mjesto u drugom šeširu kvalifikacija za Evropsko prvenstvo 2024. godine, te mjesto u baražu za isto takmičenje u slučaju neuspjeha u samim kvalifikacijama. Imena protivnika u grupi još ne znamo, a saznat ćemo ih 9. oktobra kada bude održan žrijeb. Kada je Ivaylo Petev imenovan za selektora prije nešto manje od dvije godine, zvaničan cilj je bio već tada plasman na Svjetsko prvenstvo, ali neformalno se dalo naslutiti da je cilj podmladiti ekipu i stvarati tim kojem će imperativ biti plasman na Evropsko prvenstvo 2024. godine.
Faza stvaranja tima nakon kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo te plasmana u A Ligu nacija trebala bi biti završena, i od kvalifikacija za Evropsko prvenstvo trebalo bi da ekipa igra na maksimumu svojih mogućnosti. No, hoće li i u tom slučaju plasman na veliko takmičenje biti realan?
Žrijeb kvalifikacija, odnosno sreća ili njen nedostatak će odrediti kakve ćemo kvalifikacije imati jer se, analizirajući sve ono što smo pokazali ili smo trebali pokazati u protekle dvije godine, može reći da je kvalitetom reprezentacija BiH između 20 i 30 najboljih selekcija kontinenta. Na Evropskom prvenstvu će igrati 24, što naprosto znači da će naš tim sigurno biti jedan od kandidata za plasman na ovo takmičenje, ali isto tako, i da je daleko od toga da mu učešće bude gotovo pa garantovano, čak i u slučaju povoljnog žrijeba.
Zlatna generacija bosanskohercegovačkog fudbala, ona koja je 2014. godine učestvovala na Svjetskom prvenstvu, bila je tada percipirana kao prva u nizu mnogih koje će našu zemlju predstavljati na velikoj sceni, jednom kad naš fudbal pobere sve benefite od plasmana u Brazil. Maštalo se tada o podizanju rejtinga Premijer lige BiH, podizanju interesa za domaći fudbal i izgradnji kvalitetnije fudbalske infrastrukture u našoj zemlji te, u konačnici, stvaranju kvalitetnijih fudbalera u domaćem prvenstvu i njihovom plasmanu u snažnije evropske klubove.
Više od osam godina nakon prvenstva nismo dočekali apsolutno ništa od toga. Očekivanja od reprezentacije i dalje su podjednako visoka i to je problem sa kojim će se susretati svaki selektor, a Ivaylo Petev je to itekako osjetio. Pritom se ne očekuju samo kvalitetni rezultati, nego i kvalitetna igra, a ono što reprezentacija BiH igra danas ne može se ni porediti s onim što je igrala uoči Svjetskom prvenstva i na samom takmičenju.
Od 23 igrača koja je tadašnji selektor Safet Sušić poveo u Brazil, članovi reprezentacije samo su još Sead Kolašinac, Muhamed Bešić, Miralem Pjanić i Edin Džeko. Pritom nijedan od njih ne igra najbolji fudbal karijere i može se konstatovati da danas nije na nivou kvaliteta na kojem je bio te 2014. godine. Naročito se to odnosi na Pjanića i Džeku, koji su te i narednih nekoliko godina bili na vrhuncu karijere.
Zlatna generacija bh. fudbala, ona brazilska, naslijedila je jednu drugu zlatnu generaciju, koja je čak i nosila taj nadimak, a koju su predstavljali fudbaleri poput Sergeja Barbareza, Elvira Bolića, Elvira Baljića, Muhameda Konjića i Mirsada Hibića, kojoj je plasman na Evropsko prvenstvo u Portugalu 2004. godine izmakao za jedan gol. Rijetki se danas sjećaju haosa koji je vladao u sumrak te generacije, čuvenog pisma koje je potpisalo 13 igrača i činjenice da je tim koji je otišao u Brazil nastao na porušenim temeljima te ekipe, od igrača koji su pristali odazvati se nakon što su, nezadovoljni radom Saveza, Barbarez i društvo stupili u bojkot.
Naša je najbolja generacija u historiji, dakle, nastala sasvim slučajno, kroz običnu improvizaciju i kroz činjenicu da su u isto vrijeme u dijaspori stasali fudbaleri poput Vedada Ibiševića, Sejada Salihovića, Senada Lulića, Asmira Begovića, Miralema Pjanića i još nekih igrača koji su odigrali važnu ulogu, a koji su ovaj put izostavljeni samo da rečenica ne bi bila preduga. Njima su se pridružili iskusniji Emir Spahić, Zvjezdan Misimović i Elvir Rahimić te Edin Džeko, koji je najbolji produkt Premijer lige BiH u historiji i stvorena je vrhunska ekipa.
Na razvoj ovih igrača Nogometni/Fudbalski savez BiH i svi domaći klubovi imali su minimalan, odnosno preciznije, nikakav uticaj. I kad je biologija učinila svoje i kad je došlo vrijeme da se oni prestanu baviti fudbalom, njihove zamjene pokazale su se naprosto neadekvatnim. Slučajno se desilo da krajem prve i početkom druge decenije novog milenija dobijemo supertalentovanu generaciju, a onda, kad su se igrači iz te generacije počeli povlačiti, slučajnost je otišla negdje drugo i nekom drugom podarila najtalentovaniju generaciju, a nama, pošto smo se oslonili isključivo na slučajnost, dala ono što joj je ostalo.
Svaki put kad se bira novi selektor fudbalske reprezentacije BiH ili kad se govori o nekakvim dugoročnijim planovima, glavna tema bude stvaranje temelja reprezentacije od igrača iz Premijer lige BiH. O fudbalerima iz domaćeg takmičenja redovno govore i treneri iz domaćeg prvenstva, predlažu selektorima rješenja i opcije i generalno se konstantno stvara dojam da i u domaćem takmičenju ima fudbalera reprezentativnog kalibra i da bi oni mogli biti rješenje za reprezentaciju BiH.
Selektori ih onda povremeno okupe u prijateljskim utakmicama koje budu apsolutno negledljive, a najčešće tim fudbalerima takvi nastupi ostanu jedini u dresu reprezentacije. Od 345 reprezentativaca koliko ih je u historiji nacionalnog tima zabilježilo barem jedan nastup, njih 94 su i ostala na samo jednom nastupu. Gotovo 30% reprezentativaca BiH u historiji nacionalnog tima ima samo jedan reprezentativni nastup. Dakle, svaki selektor je primoran da isprobava i testira igrače za koje se već unaprijed može reći da neće nikad postati ozbiljniji reprezentativci.
Zašto je ovo bitno istaći? Zato što smo na ovom septembarskom okupljanju prvi put vidjeli na djelu Amara Dedića. Bočni fudbaler Salzburga ima 20 godina, odigrao je oba meča, upisao jednu asistenciju i bio je među našim najboljim igračima. On će, ako ga zdravlje posluži, postati legenda bh. fudbala, mada mu ne treba stavljati prevelik teret na leđa. No, svi pokazatelji u dosadašnjoj karijeri mu apsolutno idu na ruku.
Među igračima od 25 i manje godina, dakle rođenima 1997. i kasnije, svakako se ističu još i Anel Ahmedhodžić, Dennis Hadžikadunić i Ermedin Demirović, potencijal da ostvari solidnu reprezentativnu karijeru ima i Jusuf Gazibegović, a od premijerligaških produkata jedini Amir Hadžiahmetović izgleda kao neko ko će biti nosilac igre reprezentacije BiH u godinama pred nama.
Dakle, stvari su vrlo jednostavne. Nova generacija bh. fudbala polako se stvara i stasava, ali daleko od naše zemlje, bez uticaja domaće struke, klubova i saveza. Cilj reprezentacije je valjda ostvarivati rezultate, i ako tako postavimo stvari, onda bi pravilo trebalo biti da za reprezentaciju igraju najkvalitetniji i oni koji to mogu postati. Upravo taj kvalitet je najznačajniji uslov koji premijerligaški fudbaleri ne ispunjavaju da bi se dovodili u kontekst reprezentacije. Primjera radi, samo u posljednju godinu čuli smo da su reprezentativni kalibar Josip Ćorluka, Haris Ovčina, Halid Šabanović i Ajdin Nukić. Neki od njih su za reprezentaciju BiH i nastupali. Uporedimo ih sada sve sa Amarom Dedićem, s kojim dijele poziciju.
Dedić je doduše vanserijski potencijal koji će možda jednog dana igrati za najveće klubove Evrope, no vjeruje li iko stvarno da gore pobrojani mogu biti bolji i od Jusufa Gazibegovića, još jednog produkta Salzburgove škole fudbala? Jer to je minimalan nivo potreban da bi se na poziciji desnog beka ušlo u reprezentaciju, ako Dedić i Gazibegović već nastupaju za naš tim.
Šta nosi budućnost?
Budućnost fudbalske reprezentacije BiH, iz gore navedenih primjera je jasno, leži na tome koliko su patriotizma spremna izraziti talentovana djeca iz dijaspore prilikom izbora nacionalnog tima za koji će igrati, kao i na njihovoj brojnosti u svakoj generaciji. Ako ih se u nekoliko uzastopnih generacija pojavi više, i nacionalni tim će biti snažniji, ako ih se pak pojavi manje, rezultati će biti slabiji.
Najviše bosanskohercegovačkih fudbalera, logično, proizvede se u Bosni i Hercegovini. Šteta je samo što, a nakon više od 20 godina postojanja ove lige može se to konstatovati kao činjenica, njihov razvoj ovisi o klubovima i stručnjacima koji za to nisu dovoljno sposobni. Imamo, doduše, izbor kakav smo imali i prethodnih godina. Ili ćemo tražiti izgovore, ili ćemo tražiti rješenja. Znamo kakva je dosad praksa bila. A realno, znamo da će ista i ostati.
