”How could this body stay asleepfor so long?”
”One Fine Morning” (2022)
Posljednji film francuske rediteljice Mie Hansen-Løve “One Fine Morning” u središte priče postavlja Sandru (Léa Seydoux), udovicu i majku osmogodišnje kćeri koja se u trenutku početka filma suočava sa bolešću oca Georgea (Pascal Greggory), profesora filozofije koji pati od Bensovog sindroma, izuzetno rijetkog oblika demencije zbog kojeg on svakim danim sve više kopni. “Postajao je sve zbunjeniji. Sada ne može ništa sam. Nije mogao prihvatiti da mu se mozak pokvario, jer je cijeli svoj život bio posvećen razmišljanju. Jasnoća i strogost su bile njegove opsesije.”
Uron u novi svijet
Sa druge strane, Sandrina majka Françoise (Nicole Garcia) ide na ekološke demonstracije, uključena je u probleme savremenog doba i čini se kao da živi potpuno odvojena od bolesti svog bivšeg muža. Njegova zatvorenost je prouzrokovala njen potpuni uron u novi svijet. Hansen-Løve ovdje naglašava napet odnos koji Sandra ima sa majkom koja je željela potisnuti, pa i zaboraviti dio svog života u braku sa Georgeom. U atmosferi očeve bolesti, brige za kćerku Linn (Camille Leban Martins) i pokušaja da zadrži strast i kontinuitet za prevođenjem kojim se profesionalno bavi, Sandra sreće prijatelja Clémenta (Melvil Poupaud), oženjenog muškarca i oca, koji će u njoj pokrenuti emocije na koje je mislila da više nema prava.
Dakle, Hansen-Løve osnovnu nit veže uz dvije narativne linije – bolest oca i ponovno otkrivanje vlastitog emotivnog sopstva. Oko Sandrinog oca se odjednom okuplja previše članova porodice koji mu žele pomoći, ali je stvarnost bitno drugačija; u državnim bolnicama su dugačke liste čekanja, a atmosfera u pojedinim privatnim klinikama se čini previše tjeskobna za čovjeka poput njega. Okolnosti u kojima se Sandrin život odvija zasigurno nisu poželjne, ali se u njima jako dobro reflektuje strahovit uticaj porodičnih veza na privatni život pojedinca. Ona je zarobljena, opkoljena sa svih strana članovima porodice, a onu cjelovitu nema; rastrgana između odgovornosti prema ocu i emocija koje osjeća u preljubničkoj vezi. Sandra je iscrpljena od silnih propitivanja o tome da li je predaja oca u dom ispravna odluka, pa se kroz njenu poziciju njegovateljice u filmu izvrsno oslikava portret djece-njegovatelja i njihova postupna dezorijentacija i padanje pod teretom odgovornosti za roditelje koja prelazi u stalni osjećaj krivice. “One Fine Morning” ne ističe toliko radikalno u prvi plan tjeskobu života sa dementnom osobom, kao što je to pokazao Gaspar Noé na primjer, u izvrsnom filmu “Vortex” (2021), i dobro je da je tako. Rediteljica akcentira duboko ličnu priču jedne žene koja ponovno osjeća ljubav i strast prema nekome.
Otkrivanje tijela
Pjesma Jacquesa Preverta, prema kojoj Mia Hansen-Løve uzima naslov svog ostvarenja, govori o prihvatanju usamljenosti, pa je tako i ovaj film, bez obzira na sve životne okolnosti sa kojima se junakinja suočava, zapravo jedan film o prihvatanju činjenica, stanja i zbivanja ma koliko svi oni bili teški i delikatni. O Sandrinom prihvatanju nje same, ponovnom otkrivanju vlastitog tijela i emocija. U jednom trenutku će joj Clément reći da prestane o ljubavi pričati kao neka stara žena jer ljubav nije iza nje; i dalje može voljeti i biti voljena. Hansen-Løve odlično nijansira faze u Sandrinom prihvatanju činjenica i emocija, kontrastirajući im tugu okupljenu oko porodice, ali na kraju pokazujući kako je ovo priča o njoj, a ne o njima. Sve njene potisnutosti izlaze na površinu i ona ih uspijeva prigrliti, ako ne i u potpunosti im se prepustiti.
”One Fine Morning” je priča o mladosti i starosti, vezama koje opstaju i onima koje pucaju, film koji sabira i sažima u godinu Sandrine borbe mnoštvo običnih i teških životnih situacija. Običnosti samo doprinose realističnosti, a nikako trivijalnosti, pa je tako ovo slojevito filmsko ostvarenje koje ostavlja u stanju zapitanosti, pored visokog stepena identifikacije sa izloženim životnim situacijama. Radi se o ozbiljnom i, prije i nakon svega, iskrenom filmu koji na površinu iznosi naplavine iskrenih emocija, strahova, nesigurnosti, a sve to sa idejom o ljubavi koja neprestano titra u pozadini svih opisanih i doživljenih trenutaka.
