Između Vaše prethodne knjige i “Predsnovlja” protekao je neuobičajeno dugačak period. Skoro da se tu nameće pitanje ima li pjesnik pravo na osmogodišnju šutnju, čini li ga to grešnikom prema svijetu koji zahtijeva poeziju u sebi i o sebi?
– Prije svega, biću oprezan sa ocjenjivanjem dužine vremenskih odsječaka. Pjesnikovo djelo ne nastaje po dinamici zahtjeva koji dolaze spolja, već po imperativu njegovog unutrašnjeg metronoma. Nekom će osam godina tišine izgledati predugo, drugome možda prekratko, a ja taj period neću mjeriti godinama, već poluraspadom jezika u sebi. Progovorio sam u času u kojem sam osjetio da radioaktivnost tog jezika može biti iznijeta na površinu i da je taj rizik prihvatljiv. To je moglo biti godinu ili dvadeset godina, pjesniku nije dato da mu određuje trajanje, njegov je posao da prepozna pravi trenutak. Ako ga je prepoznao, onda tih osam godina nije ni predugo ni prekratko, već – taman.
Svijet i njegovi zahtjevi
Što se tiče svijeta i njegovih zahtjeva, ima sasvim dovoljno književnih glasova koji se smatraju pozvanim da na njih odgovaraju, no nisam siguran da su ti zahtjevi valjano protumačeni i da li ih je svijet uopšte uputio, a nisam siguran ni da poezija treba i može biti uslužni servis svijeta. Dovoljno je zapitati se šta je taj svijet i gdje se on nalazi, pa shvatiti da je i određivanje vlastite pozicije u njemu dovoljno težak i neizvjestan poduhvat. Nekada se poezija obraćala bogovima, pa Čovjeku, ponekad i čovječanstvu, ali sumnjam da ona danas može govoriti toj publici, a da se ne izloži poruzi zbog neumjerene ambicije. Lično poezijom razgovaram sa samim sobom, razasutim kroz vrijeme, pokušavam da stihovima dotaknem sebe jučerašnjeg, sebe današnjeg i sebe sutrašnjeg u vlastitoj svijesti i sjećanju, ali i vlastitim snovima, da bih vidio hoće li se oni prenuti na dodir, da li su ta moja ja živa, barem u mjeri u kojoj je živ ovaj s kojim razgovarate.
Da li je to doticanje samoga sebe nešto što dolazi s “Predsnovljem” ili ste to i ranije činili?
– Ako bih rekao da sam to činio od početka, nisam siguran da to ne bi bilo laskanje samome sebi. Dopuštam mogućnost da je tog pipkanja vlastitog bića razasutog kroz dimenziju vremena možda bilo i ranije, ali vjerovatno u nekakvom maglovitom nagovještaju. Ili možda samo uobražavam da je to bilo tako. Lakše mi je govoriti o odnosu prema svoje tri knjige poezije i o njihovom značaju za mene.
Premda je prva knjiga “Krici iz geta” privukla najveću pažnju publike i čak bila nagrađivana, ona je, ustvari, svjedočanstvo o mojim mladalačkim zbunjenostima i mom pristajanju na uspostavljena pravila igre, istina, djelomičnom, ali i dalje pristajanju. Danas ne mogu pronaći čvrstu sponu između sebe i te knjige, ne zato što više ne razumijem mladoga sebe, već jednostavno zato što ne želim trošiti vrijeme na ono čime sam privukao pažnju publike iz razloga koje smatram ne toliko pogrešnim koliko savršeno nebitnim.
Pet godina kasnije, 2015. godine, dolazi knjiga “Ubili su Godoa iz zasjede”. Za razliku od prve, koja je danas tek biografska i bibliografska čestica, Godoa smatram svojom prvom ozbiljnom knjigom poezije. Ozbiljnom u intimnom, dakle, onom najvažnijem prostoru. Da li je ona ozbiljna i izvan toga, o tome nije moje da govorim. Čak i onaj čitalac koji u njoj pronađe ozbiljnost i bitnost, neće pronaći one koje sam ja pronašao, već će pronaći svoje, oblikovane vlastitom intimom. Godo u sebi ne nosi kompromise i ne pravi ustupke, izuzev jednog. Tom sam knjigom iskoračio iz bavljenja očekivanim i ušao u prostor bavljenja potrebnim. Meni potrebnim, dakle, i meni bitnim. Ujedno sam Godoom pokušao, a danas se usuđujem reći da sam to i uspio, dati odgovore na pitanja koja su mi tada bila bitna. Ti odgovori, naravno, nisu konačni niti univerzalni, ali su bili valjani i meni su trebali u tom času, a pitanja koja su prethodila tim odgovorima dala su obrise mog današnjeg pjesničkog bića. Zanimljivo je da Godo, premda je privukao pažnju čitalačke publike, ostaje bez knjižvnokritičkih refleksija, a o književnoteorijskom pozicioniranju te knjige da i ne govorimo. Ne tužim se zbog toga, odsustvo kritičkih tumačenja te knjige ustvari je kompliment. Ovdašnjoj kritici pažnju privlači književnost koja se bavi sudbinskim društvenim i opštim pitanjima, moja pitanja nisu ništa od toga.
I meni i mom pjesničkom mišljenju nakon Godoa je prijalo malo tišine i odmora. Potom se polako počinju javljati nagovještaji novih pitanja, nove zagonetke, za koje ja u početku nisam ni svjestan da su začetak novog djela. Trajalo je to buđenje moje nove pjesničke znatiželje nekoliko godina, sve dok mi jednog dana iz ogledala nije uputila formalni poziv na ples, ali i duel. “Predsnovlje”, za razliku od Godoa, s kojim ona vodi živ i neuslovljen dijalog, ne uspostavlja odgovore i upravo stoga smatram da je ta knjiga dosad najviše poezija. “Predsnovlje” je knjiga pitanja, odnosno, drsko i bezočno otvaram vrata “Predsnovlja” tim pitanjima, ne očekujući da ću iza njih naći odgovore. Štaviše, o odgovorima uopšte ne razmišljam, niti su oni bitni. “Predsnovljem” sam se spustio u pećinu Montesinos na dnu vlastite utrobe. A tamo se ne ide u potragu za banalnostima i izvjesnostima, kao što su odgovori.
Moram se dotaknuti pitanja Vašeg pjesničkog jezika u “Godou” i “Predsnovlju”. On nije jezički eksperiment koji teži da ruši postojeće i uspostavlja nove zakonitosti, on nema ambiciju da bude avangarda i da utire nove puteve, ali nije ni konvencionalan. To odstupanje od ustaljenih jezičkih normi nije metodično, nije preraslo u manir, nije ukras niti dodatna oprema na Vašem jeziku, već se to odstupanje s njim organski stopilo. Kako stasava Vaš pjesnički jezik?
– Dok je stasavao, činilo mi se da je taj proces spontan i stihijski, da je on rezultat interakcije sa jezičkim melanžom oko mene, ali na kraju bude jasno da je njegovo stasavanje rezultat nužnosti. Nisam tragao za jezičkim modelom koji će biti podesan za ono o čemu govorim, već je sadržaj mog govorenja oblikovao i njegovu formu. Htio sam da moja poezija govori što slobodnije i to je to. Odustajanje od obraćanja svijetu oslobodilo je i moj jezik obaveze da posrće pod normama i očekivanjima drugih i da teži da bude razumljiv svima. Bitno je da taj jezik omogućava razumijevanje između mene jučerašnjeg, današnjeg i, nadam se, sutrašnjeg. Ujedno sam želio otvoriti prostor svim jezičkim registrima koji su me oblikovali i kojima mi se svijet obraćao – književnosti, stripovima, muzici, filmovima… rasprostrtim kroz vremenski lavirint i veoma raznovrsnim. Zbog toga mi je trebao jezik kojim mogu razgovarati i sa Pjesmom nad pjesmama, ali i sa majorom Tomom i sa Wittgensteinom.
I u pogledu sadržaja jezik “Predsnovlja” je bogat, ali pomalo i zbunjujući za čitaoca. U poeziji, pogotovo današnjoj, intertekstualnost nije rijetka pojava, reference i citati imaju mnoge, ali prilično jasne funkcije. U Vašem “Predsnovlju”, a tako je bilo i u “Godou”, ima mnogo referenci pa i citata, ali oni nisu samo spoljni elementi koji i kad se ugrade u tekst, ostaju prepoznatljivi i samostojni, već postaju organski dijelovi Vašeg govorenja. Osim značenjske spektralizacije, koje još funkcije ispunjavaju reference i citati u Vašem pisanju?
– Već sam rekao da u “Predsnovlju” nisam tragao za odgovorima o sebi, već sam se kroz njega približavao sebi, upoznavao se u prostorima zatamnjenog, snoviđenjskog, podsvjesnog. Na takav put čovjek ne može poslati dio sebe, već mora krenuti čitav, noseći i svoju ontologiju i svoju biologiju i svoju fenomenologiju i svoju metafiziku, ali i svoja iskustva i sjećanja. Tamo sam preispitivao značenja, simbole, funkcije. To je razlog što reference i citati u mom pisanju nisu obilježivači puta niti pojačivači značenja i jasnoće, još manje samoobjašnjavanje kroz navođenje uticaja spolja.
Intertekstualnost i kakofonija referenci
Oni su tu da stvaraju legure sa mojim riječima, da unose smutnju i nesigurnost u apriorna značenja, da čas zavode, čas dovode u zabludu, jer im je oduzeta pouzdanost koju su imali prije dolaska u “Predsnovlje”. Ta intertekstualnost i kakofonija referenci i citata, koji ponekad uopšte nisu ono za šta se izdaju, nije Arijadnino klupko koje me vodi kroz lavirint do cilja, jer takav cilj ne postoji. Oni su kužna isparenja u pećini Montesinos i funkcija im je da potaknu izobličavanje i umnožavanje značenja – u poeziji ne tragam za njima, već za prostorom njihovih potencija. A taj se prostor ne obuhvata jasnoćom, već spremnošću na nepoznato i neočekivano. Ako bih htio pomjeriti granicu filozofiranja o ovoj temi, rekao bih da je svako govorenje samo citiranje, ali objašnjenje te misli zahtijevalo bi mnogo veći prostor od ovog intervjua.
Zanimljivo mi je da u referencama i citatima koji se sreću u “Predsnovlju” skoro da i nema onih iz domaće književnosti. Zbog čega ih zaobilazite?
– Kako to mislite domaće? Postoje samo dvije književnosti – strana i moja.
Prostor poezije je beskonačan i u njemu se mogu nastaniti bezbrojne teme, misaone refleksije, emocije, slutnje… Koliko je Vašeg intimnog iskustva u “Predsnovlju”, u njegovim slikama, simbolima, metaforama?
– Prostor poezije je beskonačan isključivo stoga što poezija ne postoji pa tako ne može imati ni svoj prostor. Postoji prostor poetske individualnosti, a njegova beskonačnost je samo privid, koji zauvijek ostaje privid, jer je nemoguće stići do granica tog nebeskonačnog prostora. Svaka poetska individualnost, ako je autentična, onda je potpuno intimna. Tamo gdje intima uzmiče, sve su glasniji glasovi propovijedanja. A svojom poezijom ne propovijedam.
Koliko je važno i potrebno da se poezija bavi pitanjima savremenog svijeta?
– Već sam rekao da poezija, kao nekakvo univerzalno biće, ne postoji, a čak i kad bi postojala kao takva, njen posao opet ne bi bio bavljenje pitanjima svijeta. Iz prostog razloga što i svijet, u čovjekovoj svijesti i iskustvu, postoji samo kao spekulacija. Čovjek ne živi u svijetu, već u jednom njegovom djeliću i poezija se može baviti tom činjenicom. Ambicija da se bavi svijetom i njegovim pitanjima skoro trenutno bi je pretvorila u konfuznu mješavinu prirodnih i društvenih nauka, jer bi prvo morala odgovoriti na pitanje šta je to svijet i šta ga čini svijetom. Pitanje njegove savremenosti je takođe samo spekulativno, jer istoricitet svijeta nije ravnomjerno raspoređen. Urođenička plemena sa obala Amazona i rudarska naselja u Velsu, premda im postojanje koincidira, teško da mogu pronaći ijedno zajedničko pitanje koje bi bilo i savremeno. Spajaju ih samo ona vječna pitanja antropologije i humaniteta, ali to već ima malo veze sa svijetom, pogotovo onim savremenim. Ta rastegljivost pojma savremenosti tolika je da je uočljiva čak i u mikrosvijetu – prošetajte svojim gradom i shvatićete da ste prošetali kroz vijekove.
Za kraj, zašto, po Vašem mišljenju, ima sve manje poezije, a sve više onoga što bi da bude poezija?
– Pa to je sasvim jednostavno, ne može i natalitet i poezija.
