”Ništa drugo osim smrti me ni ne može čekati.”
– Bohumil Hrabal, “Strogo praćeni vlakovi”
Prva knjiga u novoj ediciji izdavačke kuće Buybook “Riječi u pokretu” (“Words in Motion”) kratki je roman jednog od najznačajnijih čeških književnika Bohumila Hrabala (“Strogo praćeni vlakovi”). Ova edicija će čitaocima ponuditi osam književnih djela koja su preoblikovana u važna filmska ostvarenja i “pružiti uvid u brojne načine na koje književnost može iznova osmisliti svoju estetiku i nadahnuti raznolike forme filmske umjetnosti”. Roman je predstavljen na ovogodišnjem internacionalnom festivalu književnosti Bookstan, a sa češkog jezika ga je preveo Hasan Zahirović.
Neuzvraćena ljubav
”Strogo praćeni vlakovi” sadrže dijelove Hrabalovih egzistencijalnih pripovijetki, posebno priče “Kain”, a osnovno polazište za roman je patnja zbog neuzvraćene ljubavi u koju je Hrabal uspješno inkorporirao i priču o kraju ratne okupacije. Roman je objavljen 1965. godine i gotovo odmah nakon toga je adaptiran i za film i za teatar. Jiři Menzel je za “Strogo praćene vlakove” dobio Oscar za najbolji strani film 1967. godine.
Junak Hrabalove pripovijetke “Kain” je mladi Miloš Hrma koji odlučuje da okonča svoj život, ali mu to ne polazi za rukom. U njoj autor ispisuje želju svog junaka da ovaj svijet napusti svojevoljno i u najboljim godinama. Kasnije, tema i motiv smrti će se provlačiti i kroz “Strogo praćene vlakove”, sa tom razlikom da će Miloševa tjeskoba u romanu biti povezana sa seksualnom disfunkcijom koja će ga odvesti do pokušaja samoubistva. U “Kainu” njegova odluka nije utemeljena u nekoj prelomnoj životnoj situaciji, već je jednostavno u pitanju jasno određeni izbor.
Dakle, glavni junak, a ujedno i naš narator u “Strogo praćenim vlakovima”, upravo je mladić Miloš Hrma, čiji se intimni život počinje preplitati sa ratnim dešavanjima. O njemu na početku doznajemo kako je pokušao izvršiti samoubistvo prerezavši vene zbog problema seksualne prirode. Miloš je zaljubljen u Mašu, a kada se dogodi trenutak u kojem njih dvoje vode ljubav, on ostaje razočaran svojim neuspjehom do te mjere da ga ta trauma navede na pokušaj da sebi oduzme život. Ni Miloševa porodična situacija mu ne pomaže da se osjeti vrijednim, jer se ljudi oko njega sjećaju njegovog pradjeda i oca kojima su zavidjeli jer su se kroz život provlačili izbjegavajući pošten rad. Jedino je njegov djed stao ispred nacističkog tenka, u namjeri da ga zaustavi, kada su ga pregazili. Ipak, gotovo ništa od porodične istorije Milošu nije išlo naruku, a sadašnjica u kojoj živi je i više nego neizvjesna.
Upoznajemo ga kao željezničkog pripravnika koji se vraća u službu nakon pokušaja samoubistva. Na stanici na kojoj radi stalno prolaze nacistički transporteri sa vojnicima i municijom. Ipak, rat ovdje titra u pozadini Miloševih misli i situacija. Njemu više nije ni važan ishod rata jer pokušava pronaći smisao u svom životu. Baš kao i svi drugi likovi u romanu jer se Hrabal najsnažnije fokusira na život te mikrozajednice na željezničkoj stanici, opisujući probleme njihove svakodnevnice. Nakon što stigne vijest da će stanicom proći teretni vlak sa dvadeset osam vagona municije, u otvorenim vagonima, Miloš preuzima odgovornost za njegovo razoružavanje. “Strogo praćeni vlakovi” su roman inspirisan stvarnim događajem iz perioda okupacije, kada su partizani digli u vazduh njemački voz pun municije kod stanice Stratov.
Radnja, ispripovijedana uglavnom u ja formi, funkcioniše na dvije razine. Prva je motivirana Miloševim privatnim problemom sa ženama koji ga vodi ka pokušaju samoubistva, a druga obuhvata sociokulturni kontekst, dakle, kraj Drugog svjetskog rata – okupacija i kretanje nacističkih trupa sa fronta. Tako je i jezik romana prilagođen njihovom okruženju i njemačkoj okupaciji čehoslovačke teritorije, krcat kolokvijalizmima pa i vulgarizmima, što svakako u velikoj mjeri doprinosi i komičkom efektu. Hrabal humor dodjeljuje svakodnevnici običnih ljudi, sakrivajući ili makar ublažavajući njihove intimne drame, time ih nipošto ne degradirajući, već ističući njihovu hrabrost da i u tim opasnim vremenima sačuvaju zdrav razum i privid normalnog života.
Tragične posljedice Drugog svjetskog rata Hrabal opisuje u sceni transporta stoke u vagonima, scene koja na određenoj simboličkoj razini opisuje stradanja i odnos prema životu u ratnim godinama.
Tragični čin otpora
”Iz vagona su virili goveđi rogovi, nekoliko glava se pridiglo i uperilo oči prema peronu, bile su to velike kravlje oči, pune znatiželje i tuge. (…) sva stoka je bila na izmaku, nekoliko ih je ležalo mrtvo, jednoj kravi je iz stražnjice visilo mrtvo tele… svuda samo užasni parovi očiju, puni tihog prijekora, izmučenih očiju zbog kojih sam lomio ruke. Čitav vlak životinjskih očiju punih prijekora. (…) I skoro u svakom vagonu propao je dio poda i kroz rupu je virila kravlja noga, izgrebana, nepomična, pomodrjela… a ovo mi se nije svidjelo, mrzio sam kad se ovako prevoze gladna telad i kad bi vlak stao na stanici, bar bih im odškrinuo vrata vagona i pružio prste da im na trenutak zamijene vime, ali to im se nije sviđalo! Čak i kada su u sparnim danima prevozili, bez vode, čak iz Mađarske, pun vlak svinja otvorenih njuški, tako otvorenih od žeđi, kao kljun ptice koja umire od žeđi bez vode…”
Ono što se Hrabalu ovdje čini najvažnijim jeste pokazati, tačnije, podrediti Miloševom razvojnom putu sve ostale instance priče. Svi okupljeni oko Miloša pokreću njegov lik na promjene, na sazrijevanje i odrastanje, u konačnici na finalni ali tragični čin otpora prema okupatorima. Hubička je Milošev mentor i uzor, dio pokreta otpora; njegova životna, a naročito ljubavna iskustva pomažu mu u savladavanju vlastitih frustracija. U trenutku kada ih se uspješno riješi, ma koliko se one minornim u tom trenutku i naspram drugih činile, on će donijeti odluku da bude prvi u redu sabotaže nacističkog municijskog vlaka. Tako tragična smrt prati njegovo konačno odrastanje i Miloš umire kao muškarac koji je konačno ostavio prošlost iza sebe.
”Nikad nisam bio tako miran.., ali”, rekao sam, ja sam muškarac, ja sam muškarac isto kao i vi, gospodine otpravniče, muškarac, i to je predivno, sve je s mene već spalo, ovako…”, uzeo sam duge makaze sa stola i škljocnuo njima, “Ovako sam se odrezao od prošlosti”, nasmijao sam se i podigao slušalicu. (…) Nikada nisam imao bistriju glavu, osjećao sam se kao u djetinjstvu kada me majka mazila kako bi mi odagnala loše snove. (…) I ako bude dobro, šta poslije? Ali nisam na to mislio, ne da nisam mislio o ishodu, o svemu sam razmišljao iako me više nije bilo briga, ali sam se skoncentrisao na to da tačno sa semafora spustim ono u vagon, da raznese cijeli vlak, nisam ništa drugo ni želio, ništa drugo nisam vidio na nebu osim oblaka koji ždere ostale vagona i šine i pragove, mislio sam da sam na ovo trebao misliti još davno jer su pregazili mog djeda koji im se sâm suprotstavio, sâm protiv armijskog korpusa, raširenih ruku i hipnotizerskom idejom da će se Nijemci okrenuti i vratiti tamo odakle su došli”.
Iz svega navedenog je jasno da su “Strogo praćeni vlakovi” i danas, gotovo šezdeset godina nakon objavljivanja, čitalačke pozornosti vrijedan roman i beskompromisno važan kao primjer dobre spisateljske prakse i odgovornosti koju autor preuzima pišući o ovoj velikoj temi. Hrabal piše o životu i sudbini mladosti u vrijeme okupacije, o slobodi i herojstvu koji se dostižu kroz tragičnu smrt.
