Rene Karabaš, književnica: Moramo pisati o stvarima koje nas plaše

12 min. čitanja

Rene Karabaš pseudonim je pod kojim piše i objavljuje Irena Ivanovna (1989), bugarska umjetnica, spisateljica, teatarska redateljica i glumica. Za glavnu ulogu u filmu “Bezbog” Ralitze Petrove 2016. osvojila je Srce Sarajeva na Sarajevo Film Festivalu. Ove godine će na Međunarodnom festivalu književnosti Bookstan u Sarajevu predstaviti roman “Ona koja ostaje”.

Roman “Ona koja ostaje” objavljen je 2019, a u međuvremenu je doživio mnoga izdanja i nagrade. Prijevod ove knjige na bosanski jezik će ove godine premijerno biti predstavljen na festivalu Bookstan. Kako se osjećate povodom toga?

– Naravno da sam uzbuđena povodom toga, ali tu je i još jedan razlog. Nedavno sam uradila DNA analizu da utvrdim detaljnije moje porijeklo i pokazalo se da značajan postotak mog genetskog porijekla upravo potječe s prostora Bosne i Hercegovine. Rekla sam: “Ok, možda i nije baš slučajnost da moja knjiga izlazi baš tu”.

Srce Sarajeva

 

Pored toga ja volim Sarajevo, s filmom “Bezbog” sam prije skoro sedam godina osvojila Srce Sarajeva, sada dolazim predstaviti svoju knjigu, a sve je to povezano na nekoj simboličkoj razini.

Vaš angažman nije samo na spisateljskom polju, jednako tako ste i glumica, režiserka. Za ulogu u nagrađivanom filmu “Bezbog” dobili ste Srce Sarajeva 2016. na Sarajevo Film Festivalu. Kakve Vas uspomene vežu za grad?

– Moje prvo sjećanje su svakako ukusni ćevapčići i uske kamene ulice iz kojih dopire zvuk zanatlija i majstora iz njihovih radionica. Veoma dobro se sjećam tog zvuka i zvuka vreve s ulica, bilo je to tada jedno veoma emotivno iskustvo. Nadam se da ću ove godine imati prilike malo više istražiti grad i vjerujem da će to biti jedna druga atmosfera. Imam namjeru upoznati ljude koji čitaju, pišu, drugu stranu kulturne scene ovog grada.

Kako je knjiga primljena u Bugarskoj i u ostatku svijeta? Na koje sve jezike je dosad prevedena?

– Prvo je prevedena na arapski jezik i objavljena u Egiptu, što je veoma zanimljivo budući da se radi o nimalo jednostavnoj temi koja obuhvaća položaj žene i ženskih prava. Interesantno je to što je zaista veoma dobro primljena i ljudi je čitaju. Nakon toga su uslijedili prijevodi u Francuskoj, Poljskoj i tako se krenula stvarati mreža prijevoda. Roman se i dalje širi svijetom te se trenutno prevodi na kineski jezik. Još nije objavljen u Kini, s prevoditeljem sam morala promijeniti rod jednog od glavnih likova jer politička situacija u Kini nije baš idealna po pitanju demokratskog ustroja države. Ali to svakako neće biti problem jer je priča sama po sebi univerzalna i ne mijenja se značajno.

”Ona koja ostaje” impresivna je knjiga. Virdžine, ostajnice ili tobelije su kulturni fenomen na području Balkana. Tematizira detaljno život žene koja se zavjetuje na djevičanstvo, šiša kosu, oblači muške haljine i počinje živjeti kao muškarac, glava porodice. Odakle ste crpili građu za svoj roman? Zašto ste baš odlučili pisati o virdžinama?

– Dolazim iz sela na sjeveru Bugarske i situacija je poprilično slična kao u Albaniji. Nemamo ostajnice, virdžine, ali u Bugarskoj imamo nepisana pravila patrijarhata koja i dalje važe. Više je važno da budete jaka osoba i da ne pokazujete emocije, tako da sam tražila nešto slično iza čega bih sakrila moju priču, odnosno preobukla je. Dosta toga u knjizi je istinito, neke stvari sam i sama iskusila. Neću reći koje sve stvari sam doživjela, ali dosta toga je dokumentarističkog u knjizi. Vidjela sam izložbu o virdžinama Pepe Hristove i pomislila da bi to mogao biti materijal za moju priču jer prikazuje radikalnije sam problem: doseže se limit samog tijela da se djevojka pretvori u mladića. To pokazuje sa psihološke strane da ako želite preživjeti u tim društvima, vi morate biti jaki muškarci. Zato sam se odlučila za ovakvu radikalnu temu i odabrala ostajnicu za svoju heroinu da bih pokazala koja je granica u svemu tome.

Na više mjesta se u romanu spominje da je dom tamo gdje su ti odrezali krila i da je najdragocjeniji metal u Albaniji sloboda. Čini mi se da se to najviše odnosi na društvena uređenja gdje je skoro pa krivica roditi se kao žena. Kako se danas promatraju muškost i ženskost?

– Zavisi od toga gdje živite, u kojem društvu i državi. Ja pišem o tijelu i njegovoj metamorfozi, ali iza toga sam skrila univerzalnu psihološku istinu o samom mikrokozmosu jedne osobe. Mi kao ljudska bića imamo u nama i mušku i žensku stranu te odlučujemo kada ćemo koju izabrati. Što se tiče rezanja krila, to i cijelu pozadinu s golubovima sam stavila jer je moj otac imao golubove pa je većina stvari u romanu s golubovima stvarna, dešavale su se meni. Podrezivanje krila tim pticama je zapravo metafora trauma koje smo doživljavali u našim porodicama kad smo bili mali, neovisno gdje smo odrastali. Ispada da otrov liječimo otrovom i režemo krila da bismo negdje doživjeli dom i nosili se sa životom postavljajući pitanja zašto smo se ponašali ili živjeli na određeni način. Odgovor na ta pitanja moramo pronaći u našim porodicama kada smo bili djeca.

Ostajnice se pokoravaju pravilima Kanuna. Da li zakoni Kanuna, niza arhaičnih plemenskih zakona nastalih u sjevernoj Albaniji, još važe u današnjem svijetu? Šta je Kanun Leke Đukađinija, ubija li i dalje?

– Da, ti zakoni su i dalje prisutni u nekim dijelovima Albanije i Balkana, ali zanimljivo je što ja tamo nikad nisam bila iako sam pročitala mnoštvo knjiga o tome i intervjua sa zakletim djevicama, čak napisala i predstavu o toj temi. Pokušala sam istu stvar uraditi sa mnom, a to je da napišem nešto da i sam čitatelj to može osjetiti. To su inače veoma surovi zakoni, uznemirujuće je da u nekoj mjeri i dalje postoje, ali to su najčešće napušteni i izolirani krajevi u Albaniji, u veoma zatvorenim zajednicama.

Iako ostajnice okreću rodne uloge, one su ipak doživotne djevice i ujedno je tu seksualnost pod restrikcijama. Matja/Bekia ipak voli jednu djevojku. Može li se ovaj roman čitati iz queer perspektive?

– Svakako da se može čitati iz te perspektive iako se tako neće dokučiti poenta same priče. Neki čitatelji misle da je riječ o homo priči, ali je to prije svega priča o ljudskom biću i ljudsko tijelo ovdje ne igra tako važnu ulogu. To je priča o duši i želji za slobodom pa radije biram da se čita na takav način. Jasno mi je da je sama tematika donekle egzotična posebno za čitatelje iz zapadnog svijeta jer je riječ o veoma zanimljivom kulturološkom fenomenu.

Iako “Ona koja ostaje” žanrovski pripada romanu, ona posjeduje izuzetnu simboličnost, aluzivnost i poetički izraz. Odaje li to pjesnikinju u Vama?

– Da, moram priznati da je knjiga kao neka duža pjesma jer je pisana u formi toka svijesti, naravno, knjiga kao roman ima svoju strukturu. Dok sam je pisala, osjećala sam se kao da pišem poeziju, dosta je emotivna kao što sam i ja sama.

Do srca čitatelja

 

Mislim da je to razlog zašto dopire do srca čitatelja upravo preko asocijacija, sjećanja i tako sam čitatelj ulazi u mozak lika. Ali ne smijemo zaboraviti da je protagonista ovog romana i nepouzdani pripovjedač, što dovodi do dosta prevrata u samoj priči.

Tema ovogodišnjeg festivala jeste “Imaginarni Balkan”, a među gostima je i Vaša sunarodnjakinja, velika Marija Todorova. Kako gledate na kulturni prostor Balkana? Da li i Vi volite Balkan bez potrebe da mu se divite ili da ga se stidite?

– Mislim da mu se zapravo trebamo diviti donekle, ali tu su neki dijelovi i aspekti kojih se trebamo stidjeti. Književnošću se trebamo ponositi, Georgi Gospodinov je nedavno nagrađen Bookerom i to je razlog za ponos ne samo Bugarskoj nego i cijelom Balkanu. Mislim da imamo veoma cijenjenu književnost. Zapadni svijet je malo više hladan, a mi smo srdačniji, imamo više te strasti u sebi. Svijetu upravo treba takve vatre koja će ih podsjetiti da probude osjećaje, nije sve u tehnologiji i društvenim mrežama. Tokom Covida smo se više zatvorili, trebamo se izliječiti preko osjećaja. Književnost s Balkana će sigurno doprinijeti tome, naravno ne mislim da smo izabrani narod. Nama trebaju pisci i psihoterapeuti koji će nam izvući osjećaje, od tuge do radosti, a ne samo naglašavati našu racionalnost i poticati analitičke vještine.

Osnivačica ste i mentorica na Akademiji kreativnog pisanja Rabbit’s Hole. Koje savjete dajete onima koji žele postati pisci i pjesnici?

– Mislim da je najvažnije da u pisanju budete iskreni. Ako vas nešto plaši, pišite o tome. Morate pisati o stvarima koje vas plaše. Pisanjem se povezujemo s osjećajima drugih ljudi, zato je važno da pišemo srcem. Postoji knjiga Orhana Pamuka “Naivni i sentimentalni romanopisac” i on tu piše upravo o ravnoteži između pisanja srcem i glavom. Pisanje glavom je izgradnja subjekta i strukture, dok je pisanje srcem kao dječija kreacija. Ne smijemo zaboraviti da pišemo, stvaramo i istražujemo kao djeca, a da ne mislimo o ishodu i nagradama.

Imate li neke naročito drage regionalne autore i autorice te književna djela na jeziku koji se nekad zvao srpsko-hrvatski?

– Teško je izdvojiti nekoga, ali moram izdvojiti Josipa Ostija. Svakako vjerujem da ću do mnogih naslova doći preko Bookstana. Volim čitati i druge pisce i spisateljice s područja Balkana, kao što je grčki pisac Kostas Montis, a volim naravno i latinoameričke pisce i njihov magični realizam. Imamo dosta dobrih i talentiranih pisaca na Balkanu na koje svijet treba usmjeriti više pažnje.

Podijeli ovaj članak