”Ovo je knjiga o pedantnosti i urednosti bez koje nema snimateljskog zanata, knjiga o čaroliji filma, o estetici kao vrhovnoj mjeri stvari.”
Miljenko Jergović
Poznata je činjenica da su o najvećim svjetskim stvarateljima filma pisane brojne knjige i da su na vrhu te liste bili redatelji kao “dirigenti” filmskih ekipa, kao i da su veliki i slavni redatelji objavljivali autobiografije. S druge strane, potpisniku ovog uratka manje je poznato da su postojale knjige u kojima je bio predstavljen filmski snimatelj ili da je filmski snimatelj objavio autobiografiju. U okviru bh. kinematografije, osim knjige o redatelju Hajrudinu Šibi Krvavcu, nikome drugom nije filmska teorija posvetila nešto slično a da o filmskom snimatelju i ne govorimo.
Knjiga o nekom filmskom autoru može nastati na dva načina: filmski kroničar ga predstavlja kroz njegov život i rad ili on sam iznosi potrebnu materiju za gradnju autobiografije. Jest da je ovaj drugi način bio rijedak, ali se i to znalo dešavati, posebice ako je riječ o filmskom snimatelju čija je djelatnost bila vezana uz kinematografiju zemlje za koju je stvarao. Takva jedna knjiga pojavila se i u BiH, a njen autor je bh. filmski snimatelj Mustafa Mustafić Pujdo.
Analogni način
Mustafićeva knjiga nosi naslov “Miris filmske trake” s podnaslovom “Prilog istoriji snimatelja BiH” (Baybook, 2018). I naslov, kao i podnaslov korespondiraju u zajedničkom djelovanju snimatelja i kinematografije jer je Mustafić svojim radovima stvarao bh. kinematografiju kao što je i bh. kinematografija oblikovala Mustafićevu filmsku individualnost. Riječ “miris” u naslovu posebice je zanimljiva po svome značenju i odnosi se na filmsku vrpcu koja se koristila u kamerama preddigitalnog doba.
Prvi i već klasični način snimanja nazivan je analognim jer je filmsku vrpcu bilo moguće opipati, pa čak doživjeti njen “miris”, da ne navodimo i “ukus” ukoliko smo je jezikom ovlažili, što je danas nemoguće učiniti jer kartica za memoriju snimka digitalne kamere nema tu vrstu “doživljaja”. Sam naslov Mustafićeve knjige, s druge strane, sugerira čitatelju samu bit napisanog, a podnaslov je dopuna naslova kako bi se na prvi pogled njen sadržaj približio radoznalosti čitača, zapisan u recima između dvije korice. Knjiga koju ćemo dalje analizirati ima sve od spomenutog.
Trideset i devet tekstova što čine Mustafićevu knjigu mogu se podijeliti u nekoliko većih ili manjih cjelina. Kao i svako filmsko djelo i Mustafićeva knjiga ima “ekspoziciju” kroz koju ćemo se upoznati s razlogom njenog daljnjeg pripovjedačkog tijeka. Ekspozicija počinje tekstom “Pendlovanje i kinooperater” (13. str), a završava s “Prva gimnazija, Riječ mladih i Kinoklub Sarajevo” (17. str).
Paralelno ili prije pojave kinoklubova u BiH, konkretno u Sarajevu, djelovale su pri školama filmske sekcije čiji je zadatak bio prikazivanje filmova, a nerijetko poslije projekcija razgovaralo se o prikazanom filmu i njegovim filmskim vrednotama. Tako su se u kinosali Prve sarajevske gimnazije, kako se nazivao prostor u kome su se znale održavati i igranke, prikazivali filmovi na 16 mm filmskoj vrpci, a učenik koji je nešto znao o filmskoj tehnici, konkretno o kinoprojektoru, bio je Mustafa Mustafić, reklo bi se zaljubljenik u filmsku vrpcu s kojom se kao radoznalac upoznao mnogo ranije. A sve je počelo redovnim odlascima u kino, što je za Mustafića bila “čarobna dvorana, svijet mašte, prikaz pokretnih slika i događaja koji se ne zaboravljaju”.
U to vrijeme, početkom 60-ih, Sarajevo je imalo devet stalnih kinosala i nekoliko prostora, kao što su pored ostalih bili Dom milicije i Dom armije, gdje su se održavale povremene kinoprojekcije. Karte za neka kina bile su poprilično skupe, osobito ako je bila riječ o američkom filmu, pa je zainteresirani gledatelj u podugačkom redu čekao da kupi ulaznicu, a ukoliko bi bile rasprodane, jedino što je preostalo bilo je obratiti se “šverceru” koji bi pažljivo vadio karte iz mnogih džepova, jednim okom gledajući ima li u blizini neki “drot”.
No da bi bio siguran da će vidjeti neki film i po nekoliko puta, Mustafić se počeo vrtjeti oko projekcione kabine, gdje se upoznao s radom 35 mm kinoprojektora, kao i čitavom radnjom koja prethodi trenutku kada se on stavi u pogon, a filmsko platno osvijetli pokretnim slikama koje kinogledatelja prenesu u svijet čarolija, nepoznat njegovoj životnoj svakodnevici. Nakon tih prvih dodira s tehnikom filmske projekcije, Mustafić već kao pravi zaljubljenik u pokretne slike ispoljava interes za stvaranje filma, upisuje se u filmski klub Riječ mladih i stvaralačka avantura od intenzivnih gledanja filmova do prvog snimljenog amaterskog filma “Zaboravljene lopate” – mogla je da započne.
Pretjerana znatiželja
Slijedi novo poglavlje Mustafićeve knjige koje bi se moglo nazvati “Od volontiranja do prvog samostalnog filma” u kojem on opisuje tri volontiranja na igranim filmovima (“U sukobu”, režija Joža Babić; “Narodni poslanik”, režija Stole Janković; “Glasam za ljubav”, režija Tomo Janić), što je bio uslov da postane član Udruženja filmskih radnika BiH. U tim tekstovima Mustafić uglavnom opisuje rad direktora fotografije koji ima nezaobilazne “pratitelje” kao što su švenker, šarfer i dva asistenta, te nastojanja da što više sazna od tih majstora svojih zanata, uz nerijetke osjećaje da njegovu znatiželju neki vide kao “pretjerani vid interesiranja”, što za njih često prelazi u “dosadnog volontera koji iskače iz svoje nadležnosti”.
Sve te godine volontiranja imale su lijepe (kada mu je iskusni bh. snimatelj Edo Bogdanić pokazivao tajne zanata), ali i teške trenutke (kada je zamalo bio “otjeran” za vrijeme volontiranja na igranom filmu “Glasam za ljubav”), koje je Mustafić svojom upornošću uspio da prebrodi jer su mu misao i volja da će jednog dana i sam stajati iza filmske kamere bili glavni oslonci za zamišljeni cilj.
Tekst “Đorđe Jolić” potrebno je posebice istaknuti jer je posvećen prerano preminulom snimatelju, najvećem talentu bh. filmske kamere. Od Mustafićeve prve suradnje (asistent kamere) s Jolićem (zapisa posvećenog gradu Travniku) pa do remek-djela “Hop-Jan” režisera Vlatka Filipovića (slikovno-zvučne poeme o radnicima kamenoloma na Braču), s posebnim pijetetom opisuje svog “idola” kao osobu “opsjednutu filmskom kamerom, koji nije mistificirao svoj posao i sa lakoćom ga je radio”.
Najviše je od Jolića naučio o filmskoj kompoziciji i svjetlu kao najbitnijoj abecedi snimateljske gramatike, a i kada bi se sreli ili družili daleko od filmskih ekipa, uvijek je bilo riječi o filmu, konkretnije o filmskoj kameri. Živio je s kamerom, a od nje je skončao. Posljednje što je Jolić snimio bila je njegova smrt – s nostalgijom navodi Mustafić. Poginuo je na snimanju filma “Bitka na Neretvi” Veljka Bulajića, kada je u sceni njemačkog bombardiranja partizana raspuknuti djelić bačene bombe pogodio Jolićev objektiv kamere koja se nalazila u otvoru bunkera.
”Snovi koji se mogu kupiti za novac”, krilatica je koja je iz Amerike došla u Europu, što je zvučalo zastrašujuće za ljubitelje sedme umjetnosti. Sredinom 60-ih prošlog stoljeća televizija kao novi medij doživljava ekspanziju i u BiH, te postaje velika konkurencija bh. kinematografiji. TV reportaže preuzimaju primat od dokumentarnog filma, a pojava TV drama koje se rade filmskom tehnikom postaje primamljiva za iskusne filmske snimatelje koji usljed nesigurne egzistencije napuštaju UFRBiH. Među tim “preletačima” našao se i Mustafa Mustafić, koji je predosjećao da dolaze “neizvjesni dani” za bh. kinematografiju, pa tako i za filmske radnike jer će projekata biti sve manje i manje.
Drugi svijet
Od ulomka “Televizija” (str. 107) pa do “Povratak filmu” (str. 167), što obuhvata period od deset godina Mustafićevih lijepih i ružnih trenutaka kada on kao već cijenjeni filmski snimatelj televiziju, posebice njenu organizaciju u odnosu na rad na filmu, doživljava kao “drugi svijet”, kao kontru stvaralaštvu što ga kinematografija u pozitivnom smislu emanira. Međutim, iako ga rad na televiziji u suštini ne zadovoljava, rečenice uperene na “traljavost” većeg dijela TV ekipa djeluju hrabro i veoma iskreno. Ne bježi on u njima da kudi uopćeno zbivanja na televiziji, koja po njegovom mišljenju djeluje neučinkovito, ponekad i amaterski, diletantski, ali zna on i da pohvali sve pozitivno što mu se za tih deset godina bivanja na tadašnjoj TV Sarajevo izdešavalo.
Naravno da u prvi plan stavlja TV dramu i TV serije jer rad s uspješnim TV redateljima (A. Jevđević, U. Kovačević) doživljaji su koji mu daju priliku da se iskaže iza kamere, uživljavajući se u tim trenucima kao da je riječ o filmskim snimanjima. S daleko manje pohvala zadržava se kod snimanja reportaža jer osim zanimljivih putovanja i obilaska svjetskih destinacija, mogućnost da se iskaže kao snimatelj daleko je ispod njegova znanja i uspješnog rada. Dolazili su trenuci kada je bio riješen da “odmah” napusti i rad u ekipi, pa i samu televiziju kao instituciju – što će ipak na kraju učiniti. Povratak među filmske stvaratelje za Mustafića postaje “drugo rođenje”, no to nije bio znak da će odmah dobiti da radi film, pa je, čekajući taj trenutak i ne radeći ništa, ponovo se obreo u “jatu” u kojem je proveo dobar dio godina. Taj drugi početak započinje autorskim projektom o slikaru Ljubi Lahu i nastavkom suradnje s Acom Jevđevićem u TV seriji “Kože”.
S druge strane, na njegovu sreću, mlada redateljka iz UFRBiH i veliki talent Mirjana Zoranović poziva ga da radi s njom dokumentarni film “Revizor” s kojim na 30. festivalu kratkog metra u Beogradu osvaja nagradu za najbolju kameru. Posebice biva počastvovan jer nagrada nosi naziv “Đorđe Jolić”. Nakon toga ga Nenad Dizdarević poziva da bude direktor fotografije u cjelovečernjem igranom filmu “I to će proći”. Slijedi rad na filmu “Skretničar uskotračnog kolosijeka” koji režira Vesna Ljubić (jedina žena unutar bh. kinematografije), ali i filmu kojeg bi se on rado “odrekao” kad je u pitanju njegova filmska karijera. Ni o Bati Čengiću, s kojim je radio pripreme za njegov posljednji igrani film “Gluvi barut”, nema baš pozitivno mišljenje. No bez obzira na uobičajene poteškoće i nesuglasice koje se javljaju u svijetu filmskih radnika, iz Mustafićevih zapisa možemo zaključiti da je to ipak zanimanje koje ne bi mijenjao ni za jedno drugo na ovome svijetu.
Ulomak “Rat, teatar, video”, iako smo mnoge značajne preskočili zbog ograničenog prostora, posvećen je ratnim godinama opsade Sarajeva. Pošto se filmovi nisu snimali i Mustafić jednostavno nije imao šanse “da bilo što zaradi”, pravi “izlet” u teatar i u predstavi “Čekajući Godoa” u režiji Susan Sontag, koja je kao humanitarka boravila u Sarajevu, dobiva zadatak postavke svjetla, a pošto u gradu nije bilo električne energije, služi se svijećama i sijalicama uništenih automobila kojih je bilo bezbroj po sarajevskim ulicama. Nakon tog posla na sceni, s kojom se prvi put susreće, dobiva priliku da za razne svjetske TV kuće u suradnji s novinarima snima nimalo prijatne slike o gradu zatočeniku koje obilaze svijet. No bilo je to vrijeme da se najzad suoči s radom na elektronskoj kameri iako je bio zagriženi “mrzitelj videa”.
Snimatelj sa egom
Nakon iskušenja, kojim se podsvjesno nadao, da predaje filmsku kameru na brojnim seminarima, dolazi najveće iskušenje da bude snimatelj sinu Dini koji režira igrani prvjenac “Remake”. Ulomak koji opisuje nimalo laganu, ali i ljudsku suradnju oca i sina nosi naslov “Najteži film u karijeri”.
Jednostavnim, skoro školskim rukopisom, bez konfuznih rečenica Mustafić je na oko 250 stranica knjige “Miris filmske trake” ispisao sjećanja na rad filmskog snimatelja koji nije želio da bude samo tehničko lice filmske ekipe, nego se eksponirao kao biće koje ima svoj ego, usmjeren prema duhovnoj komponenti filmskog kadra, znajući da ga prenese i čitatelju knjige koju će u svojim rukama imati i običan zaljubljenik u film, ili onaj koji će u njoj vidjeti prozor za edukaciju, i na kraju pisana je i za onoga koji itekako poznaje materiju i koji će u njoj naći potvrdu da je iznad svega solidno napisana. To su prije svega ulomci prožeti nostalgijom za kinematografijom koje “više nema”, osjećanjima za učinak ispred i iza kamere i portretisanja kolega snimatelja.
U Mustafićevom rukopisu najsnažniji je opis njegova “snimateljskog kruga” koji je započet kroz rad na amaterskom filmu, a završen s istim entuzijazmom: snimateljski zanat počeo je na 8 mm filmskoj kameri da bi na kraju karijere ponovo uzeo u ruke malu digitalnu kameru kojom sada snima, režira i montira svoje dokumentarne filmove. Prvobitni hobi u drugom obliku doživio je reinkarnaciju.
Tekstove Mustafićeve knjige moguće je trostruko čitati: u formi dnevnika, tehnike i estetskih mogućnosti filmskog kadra. U svakom od spomenutih slojeva provijava osobni Mustafićev stav u kome njegovo ja dolazi do izražaja, najmanje na štetu drugih jer sam pisac uvijek želi da na kraju bude moralno čist. Kada se na kraju upitamo tko je glavni lik knjige “Miris filmske trake”, s podnaslovom “Prilog historiji snimatelja BiH”, i koje je sve Scile i Haribde morao prolaziti u vodama odabranog zanimanja, onda stranice ove knjige zaista imaju jednog zanimljivog junaka koji je poput glavnog glumca od redatelja dobivao uloge da kao značajan filmski snimatelj stoji iza kamera njihovih filmova. Metaforički rečeno, autoportret Mustafe Mustafića Pujde zanimljiv je iz više kutova, a posebice kao majstora fotografije bh. igranih filmova, ne umanjujući ni značaj što ga je ostavio kao snimatelj dokumentarnih filmova, TV filmova i TV serija.
Jedna zanimljiva knjiga koja se svakako treba pročitati i koja zaslužuje prostor u bibliotekama, posebice filmskim.
