Dvije producentske kuće R.A.A.A.M. iz Tallinna, Estonija i Eurokaz, Zagreb, Hrvatska, nisu prvi put okupljene oko nekog kazališnog projekta – prošle godine u junu u Zagrebu je priređeno gostovanje tri predstave nastale u estonskom kazalištu Vaba Lava, djeluje također u Tallinnu i, vizualno vrlo atraktivnim predstavama, kotira kao jedno od najzanimljivijih suvremenih kazališta s Baltika. Ujedno, u suradnji sa Estonskim društvom pisaca, upriličen je razgovor upravo o estonskom teatru, drami, dakle o recentnoj kazališnoj i dramskoj praksi u toj zemlji, ali i o društvu, politici i civilizaciji tih nama ipak manje poznatih prostora.
Požar strasti
Prije nepuna dva tjedna ta suradnja dvije produkcijske kuće dovela je do nove kazališne predstave: dramaturški je to spoj, kako autori objašnjavaju u programskoj knjižici predstave “Novi Sotona”, dvaju predložaka – s jedne strane, dramatizacija je to romana estonskog književnog klasika Antona Hansena Tammsaarea “Nevolje novog Sotone” iz 1939. i drame “Požar strasti” Josipa Kosora, remek-djela hrvatskog ekspresionizma iz 1910. godine. Autori adaptacije su Gordana Vnuk i Branko Brezovec, on je predstavu i režirao, glazbu je komponirao Stanko Juzbašić, scenu potpisuje Ivana Knez, kostim Suzana Brezovec, svjetlo Tomislav Maglečić, a ton Gregor Tomljenović. Igraju, u nosećim rolama, Ognen Drangovsk, Suzana Brezovec, Paško Vukasović, Ena Jagec, Frano Mašković, Lorenzo Raušević, Borna Baletić, Siniša Miletić, neki od njih nose i više likova.
Anton Hansen Tammsaare (1878-1840) veliko je ime estonske književnosti, nažalost, kod nas praktično nepoznat (u Hrvatskoj nije prevođen), autor je romaneskne pentalogije “Istina i pravda”, koja spada u vrhunce književnog stvaralaštva u toj baltičkoj zemlji. Kraći roman “Nedaće novog Sotone” izlazi 1939. i njegovo je najpoznatije i najčitanije djelo van granica zemlje u kojoj je nastao, on je i izabran da uz Kosorov “Požar strasti” tvori građu za predstavu “Novi Sotona”. To djelo A. H. Tammsaarea, praktično vršnjaka i suvremenika Kosora, citiram programsku knjižicu predstave, “…osim ambijentalnom približenošću (selo, zemljodjelstvo…), ponavljanjem motiva (paljenje sjenika…), na neki nesmiljen, upravo transcendentan način zapanjujuće surađuje s Kosorovom dramom. Sve ono što se u Kosorovoj drami čini kao trijumf manjka i ritualne, tajnovite zavodljivosti, nietscheanske prijepisnosti (npr. Gušina forsirana zločestoća, Ilarijin nejasan temelj ekonomske otežalosti), u Tammsaareovu romanu se dezavuira, denuncira, ali i filozofski usustavljuje i teološki pojednostavljuje, pauperizira…”. Poznavaoci Tammsaareovog književnog opusa navode raznorodne utjecaje, prije svega Oscara Wildea, Knuta Hamsuna i Andre Gidea, s jedne strane, ali i prije svega ruskih realista poput Tolstoja, Gogolja ili Dostojevskog – za njih je sam Tmmsaare govorio da se nitko u književnom svijetu ne može usporediti s njima, dok će za Dostojevskog reći da je “budan živio u snu pod njegovim utjecajem”.
Josip Kosor (1879-1961) hrvatski je pripovjedač, romanopisac i nadasve dramatičar, često zbog tema i motiva u svom djelu nazivan i “hrvatski Maksim Gorki”, dramu “Požar strasti”, po mnogima njegovo najzrelije i najsnažnije dramsko djelo, piše u Beču, na njemačkom jeziku 1910, praizvedena je godinu kasnije u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, potom u Münchenu i Mannheimu. Kosor je mnogo putovao Europom, kretao se u krugu eminentnih književnih i pozorišnih ljudi svog doba, njegove drame (napisao ih je ukupno 22) prevođene su na njemački, engleski, češki, poljski i ruski jezik, četiri drame 1917. tiskane su mu u Londonu – sve to čini ga, kako se često ističe, najznačajnijim dramatičarem hrvatske moderne i jednim od rijetkih pisaca svojega doba koji je bio prepoznat i na inozemnim pozornicama i kod stranih čitatelja.
Predstavu otvara Tammsaare, dijalog je to svetog Petra i Sotone, Petar će izreći misao oko koje će se plesti, nadograđivati i poput puzavice obavijati daljnji dramski narativ same predstave, ona glasi: “Bog je počeo sumnjati u ljude.” Sotona odmah reagira: “Ali On ih je stvorio! Drugim riječima, Bog je počeo sumnjati u svoju kreaciju, pa tako i u sebe.” Sveti Petar se ne da smesti: “U Raju se pojavila sumnja da ljudi, tako stvoreni, nisu u prilici živjeti pravedno. Pa je li onda pošteno da ih poslije smrti šaljemo u Pakao? Ako se dokaže da su ljudi nesposobni živjeti pravedno na način kako su stvoreni, ako se sama kreacija pokaže manjkavom, morat će je se ukinuti i čitava ljudska vrsta biti će istrijebljena.” Da bi se to spriječilo, sv. Petar daje Sotoni zadatak: “Spusti se na Zemlju kao čovjek da vidiš postoji li neki način da ti i oni zaslužite spasenje. Postani pošten smrtnik, tako ćeš, Sotona dragi, potvrditi da Bog nije pogriješio, već je čovjek taj koji živi grešno. A ako je tako, onda je naše pravo, zapravo dužnost, njihove duše ekspedirati u Pakao.”
Ubrzo uskačemo u dramu “Požar strasti” Josipa Kosora – ruralni je to svijet poljodjelaca, dvije obitelji od samog početka vode nesmiljenu bitku do istrebljenja. S jedne strane, to je porodica Ilarije Šalića, žene mu Mare, sina Ilje i njegove djevojke, zaručnice Ruže – nasuprot njima su Guša Rigalin, susjed, Kosor ga precizno i jasno opisuje kao osobu “sa porivima pračovjeka”, zlo je u njegovoj prirodi i svakom postupku, isto tako ponaša se i njegov sin Ada, koji se, kaže sam Kosor, “umetnuo na oca”, tu je i mučenica Stana, pobožna žena Gušina. Sukob je očigledan odmah na početku, Rigalin drsko krade brazdu po brazdu Šalićeve oranice, dolazi do mjerenja, krivac biva osuđen, no razdor je napravljen i neće se prevazići do samog kraja drame. Guša Rigalin samo raspiruje tu mržnju, naziva Ilariju pobožnim lupežom i kukavicom, stalno ga napad: “Nisam te ja okrao, ili ako jesam, kao što brbljaš, šta se nisi branio, bablja suknjo! Šta me nisi napao, kad sam ti nudio batina? Šta ti nisam zadnji put na njivi zakrenuo vratom?” Ilarija ne odvraća, sve do samoga kraja, krvavi rasplet dogoditi će se na svadbi, otac i sin Rigalin konačno će tada stradati od ruke Šalića.
Traženje spasenja
Sotona, koji se ne pojavljuje likom u predstavi, njegove replike govori na mikrofon sam redatelj, iz jednog kuta pozornice, također ne uspijeva u svom naumu da zasluži spasenje, Kapelan na jednom mjestu sredinom izvedbe će reći: “Žao mi ga je… Veli da je Sotona, ali kao čovjek traži spasenje… A opet, počinio je umorstvo, palež i… preljub. Ni da trepne. Čovjek je stvarno najčudnije biće od svega što se kreće ovim svijetom.” Na jednom drugom ogranku ove vrlo vješto razgranate mreže dramskih čvorišta i zapleta, Ilarija će na pitanje Kapelana o kojoj stvarnosti govori – o stvarnosti vjere ili stvarnosti života, odgovoriti: “Mogu li se te dvije stvarnosti nekako objediniti? Može li krava vjerovati da je ljudsko biće? Ako krava ne može pomisliti da bude čovjek, može li čovjek vjerovati da je Sotona?” A Sotona će rezignirano zaključiti: “Jasno mi je gdje smo sada. Ja sam Sotona, a vi ste ljudi. Ja želim spasiti svoju dušu, a vi želite u Pakao.” Njegova replika, mada je tada ne izgovara on nego nakon krvave svadbe mlada Ruža, zatvara predstavu: “Bog vidi, Vrijeme leti, Smrt tjera, Vječnost čeka!”
U programskoj knjižici predstave kaže se i ovo: “Za Tammsaareova i Kosorova Boga ne zna se koliko je swedenborgovski dobar (otvoren prema čovjekovoj ontološkoj zloći i milostiv prema njegovu mogućem, ali gotovo ishitrenom, pristanku uz dobro), a koliko tek nespretan ili zapreten. Zato se takvome Bogu može pristupiti groteskom: predstava govori o huljenju smijehom kao možda jedinoj skromnoj nadmoći pred licem Boga, ali i o nadmoći gospodina-čovjeka nad vlastitim tijelom i životinjom.” U svakom slučaju, predstava je to koja slijedi redateljski rukopis Branka Brezovca, poput nekog kaligrafskog zapisa razbarušen, enigmatičan, slojevit, raskošan i nadasve zagonetan. Ma koliko raznovrsne bile teme, likovi i motivi kojima gradi svoju kazališnu tvorevinu, ma koliko na prvi pogled romanopisac Tammsaare bio stilski ili sadržajno udaljen od Kosora dramatičara, poveznica je, ovdje, više nego očigledna i prepoznatljiva: padovi i usponi što čine život čovjeka, zlo skriveno u samoj nutrini što mu priječi život dostojan čovjeka. A Bog i Sotona? Ta oni su samo naše tvorevine nastale u tami prapočetka, kada smo tek počeli spoznavati Dobro ili Zlo – ne kaže li negdje pri kraju predstave Ilarija Šalić: “Moje su oči ranjive od gledanja borbi između Boga i vraga.”
Mladen BIĆANIĆ
