”Moćna žena, koliko to moćno zvuči. Koje li su to žene? Sigurno su važne…” Prve su to misli sa kojima nas upoznaje Vesna, sveučilišna profesorica, njima Rumena Bužarovska otvara podužu pripovijest “Osmi mart” u zbirci “Nikamo ne idem”, jednoj od dvije na temelju kojih je građena predstava “Moj muž” praizvedena ovog mjeseca u Zagrebačkom kazalištu mladih u Zagrebu u režiji Dore Ruždjak Podolski. Tom pričom kreće i predstava, uskoro će se objelodaniti što su to, ustvari, moćne žene, tko su one, ali i o kakvim to antiheroinama Rumena Bužarovska piše u svojoj prozi.
Magični realizam i simboli
Pripovijetke iz obje zbirke, druga je “Moj muž” po kojoj je predstava dobila ime, adaptirao je i dramatizirao Tomislav Zajec, on je i dramaturg predstave, prevoditelj sa makedonskog je Ivica Baković, scenograf je Stefan Katunar, kostimografkinja Marta Žegura, suradnica za scenski pokret Petra Hrašćanec a skladatelj Stanislav Kovačić. Igra moćan glumački ansambl ZeKaEma, “na kvantitativnoj razini predstava ‘Moj muž’ ima osamnaest ženskih uloga, što je više nego što neka kazališta imaju u cijeloj sezoni” duhovito primjećuje u programskoj knjižici Emma Kliman, asistentica dramaturga, i dodaje: “…Nijedna od njih nije samo žrtva ni samo heroina. Kolaž koji Bužarovska slaže u zbirci pretvorio se u kazališni omnibus svjesnom odlukom da se svakoj od tih priča, to jest žena, da potpuna sloboda (su)života na sceni. Njihova iskustva međusobno se ne negiraju, čak i kada su u izravnoj opreci. To je uvijek samo druga strana iste medalje. To je vječno prešutno sestrinstvo koje, ako se izgovori naglas, postaje politički pokret i za mnoge ružna riječ. Interpolacija priča ponajprije iz zbirke ‘Moj muž’, ali i iz ‘Nikamo ne idem’ u dramskom tekstu zadržava životnost groteskna rukopisa Bužarovske u kojem se svatko može prepoznati, ali u izvedbi otvara prostor magičnog realizma i simbola. Rubnost realiteta zrcali i geografsku pozadinu tih priča, taj mitski prostor Balkana koji uvijek postoji na rubu – između gostoprimstva i napadnosti, zabave i divljaštva, iskrenosti i grubosti”.
Rumena Bužarovska makedonska je spisateljica (1981. Skoplje), autorica četiriju zbirki priča: “Žvrljotine” 2006, “Osmica” 2010, “Moj muž” 2014. i “Nikamo ne idem!” 2018, prevedenih i objavljenih u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Sloveniji, Italiji, Mađarskoj i u Sjedinjenim Američkim Državama. Ujedno je književna prevoditeljica s engleskog jezika na makedonski (Lewis Carrol, Truman Capote i John M. Coetzee). “Jedna je od istinskih zvijezda književne scene regije (ali i šire), redovita gošća književnih festivala, aktivistica i opinion makerica, no prije svega izvrsna spisateljica. Bužarovska je u svojoj prozi uspješno asimilirala dva duha – vremena i majstorstva kratke priče u kojima očitavamo univerzalnost tema, ženskih sudbina i intimnih drama u čijoj se pozadini iscrtavaju socijalni, politički i ekonomski problem našeg vremena i naših prostora, s naglaskom na agresivnu šapu patrijarhata i malograđanštine… Priče Rumene Bužarovske čine se doista kao idealni dramski predlošci – ona, naime, vješto balansira arhetipovima svakodnevice u čijim se zakutcima oduvijek kriju drame dostojne velike literature i nedvojbeno je velik i važan europski – više ne novi – književni glas…”, kako o njoj piše književna kritičarka Jagna Pogačnik.
Da bi se pripovijetke Rumene Bužarovske mogle adaptirati za scensko izvođenje, prvi su prepoznali Slovenci: u Slovenskom narodnom gledališču, Drama Ljubljana, predstavu “Moj muž “, koja kao i zagrebačka uključuje posljednje dvije zbirke, režirala je Ivana Đilas, prevoditeljica, dramaturginja i autorica adaptacije, zajedno sa redateljicom, bila je Ana Duša. U predstavi igra devet glumica, znatno je kraća od ove u Zagrebu, traje oko 105 minuta, a redateljica će uz premijeru u oktobru 2020. godine napomenuti: “Već dugo sanjam o predstavi sa velikim brojem moćnih žena. Sa glumicama koje poznam već dugo ne samo sa scene nego i osobno. O intimnom projektu u kojem one ne bi trebale biti junakinje sa društvenog dna, ali ni neke ratnice. O predstavi u kojoj bi žene lako mogle biti sve-sve što su i naši muškarci: ružne, glupave, neumne, pokvarene, pasivne, kompromisu sklone, lažljive, zlobne, patrijarhalne, angažirane, pametne, hrabre, inferiorne, groteskne, posesivne. Često razmišljam o tomu da će se jednakost između muškaraca i žena dogoditi onda kada dozvolimo da na vodećim položajima bude isti broj neumnih žena kao što je to sada isto takvih muškaraca. A ne onda kada bi možda tražili da su sve žene superjunakinje…”. A takve su upravo žene u pripovijetkama Bužarovske, tako su otjelotvorene i na pozornicama – antiheroine iz našeg svakodnevnog života.
Nakon Ljubljane, scensku životnost njenih priča otkriva i Beograd: na Sceni Studio Jugoslovenskog dramskog pozorišta u aprilu 2021. godine predstavu “Moj muž” režira Jovana Tomić, dramaturg je Dimitrije Kokanov, igraju samo dvije glumice, a predstava uskoro postaje hit, dobiva brojne kazališne nagrade – kuriozitet je da je i dizajner plakata predstave, svjetski poznato ime Mirko Ilić, ovjenčan Prvom nagradom u kategoriji Posters & Outdoor, što je dodjeljuje američki časopis specijaliziran za dizajn i kulturu PRINT. Beogradski “Moj muž “ lani je odigran i u natjecateljskom programu 27. međunarodnog festivala malih scena u Rijeci i odlično se uklopio u ideju Festivala, koju selektor i producent, dramaturg Jasen Boko ovako definira: “ …festival se vraća svojim korijenima, intimnoj komornoj drami. Znači, bavi se disfunkcionalnim obiteljima, ljudima koji bi trebali biti bliski, ali čiji je svijet naseljen demonima preljuba, prevara, odsutnih očeva i potraga za smislom. Sve te predstave koje tematiziraju duboke, intimne ljudske drame imaju zajednički nazivnik, a to je glumačko umijeće…”.
Prkosno nepristajanje
Upravo glumačko umijeće, izvrsnost i predanost igri i likovima o kojima piše Rumena Bužarovska jedan je od najvećih dometa predstave “Moj muž” u izvedbi Zagrebačkog kazališta mladih, u režiji Dore Ruždjak Podolski. Jer, “… žene u pričama Rumene Bužarovske žene su tranzicijskog društva koje se bore za vlastiti glas, samodostatnost, identitet, ali i egzistenciju i pritom nerijetko prkosno ne pristaju na društvene konvencije. Iako se polako stvara svijest o ženskoj strani priče, iznimnost autorice u načinu je na koji dekonstruira žene i odmiče ih od patrijarhatom stvorenih likova koji su uvijek na jednom od dvaju polova, svetice ili kurve… Priče detektiraju različite vrste zatočenosti, ali višedimenzionalnost tih ženskih likova daje im mogućnost da pričajući priču ne samo pokazuju ogorčenost, nezadovoljstvo već da sama njihova priča postane oblikom otpora…”, kako u programskoj knjižici predstave točno primjećuje književnica Monika Herceg, koja je također, ne tako davno, doživjela da vidi svoje pjesničko djelo na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
Teško je izdvojiti aktere te zaista izvrsno uklopljene i jedinstvene glumačke kreacije tokom cijele, gotovo trosatne predstave sa jednom kraćom pauzom, usto mnogi se likovi pretapaju, glumice i glumci istodobno se pojavljuju u više priča/korišteno ih je sedam ukupno, to su: “Juha”, “Geni”, “Preljubnik”, “Čovjek od navike” i “Lile” iz zbirke “Moj muž” i dvije pripovijetke iz zbirke “Nikamo ne idem” – “ Vaza” i “Osmi mart”/Iva Kraljević, u ulozi žene američkog veleposlanika prva ulazi na scenu, u priči smo “Osmi mart”, ona se nekako proteže kroz čitavu predstavu, u njoj su zaokruženi neki motivi i arhetipovi koji su u samom korijenu pripovijedanja Rumene Bužarovske, tu su te “moćne žene” najvidljivije, najranjivije, najzlokobnije nam se predaju i nagovještaju svoje živote, uspone i padove. Briljira Nataša Dorčić kao profesorica sklona alkoholu, sjajna je Anđela Ramljak u obje role, kao Ava i Ana, nezaboravne Hrvojka Begović, Nataša Dangubić, Petra Svrtan, odlične su Tina Orlandini, Milica Manojlović, Mia Melcher, Dora Polić Vitez, Barbara Prpić, izuzetno dojmljiva, gotovo nestvarna rola je Doris Šarić Kukuljice koju gledamo kao dvogodišnju djevojčicu Lile koja nas vodi tragom svoje nesreće i smrti. Izvrsni su svi sudionici te velike glumačke predstave, muški ansambl također, predvodi ga izvanredni Pjer Meničanin, u ulozi dječaka koji postupno odrasta, uz njega tu su Adrian Pezdirc, Dado Čosić, Danijel Ljuboja, Mateo Videk, Zoran Čubrilo…
Rumena Bužarovska ujedno je i duhovita kratkopričašica, njena antiheroina Vesna, sveučilišna profesorica sklona piću, reći će kako nikada ne koristi antidepresive niti bilo kakve slične farmaceutske pripravke, pa čak niti Caffetin, jer sve je to kemija, a ona preferira alkohol: “…to je na prirodnoj bazi, votka je od krumpira, a krumpir je njezino omiljeno povrće koje konzumira u svakom obliku…”.I tako svaka od njenih žena ima neku odbranu, neki izgovor, neku malu prevaru ili trik kojim ublažuje tegobe i očaj svijeta u kojem žive, svijeta koji im ne pruža baš ono što su mislile da će doživjeti, no svijeta iz kojega izlaza nema.
Mladen BIĆANIĆ
