Preporuka za gledanje je svakako mini serija “Englezi” (The English). Serija je veliki omaž Sergiu Leoneu i neka to bude pravi razlog za gledanje. Emily Blunt je sjajna u ulozi Lady Cornelie Locke, tu su i Tom Hughes, čiji je lik bitan za pokretanje radnje, Ciaran Hinds i sjajni Chaske Spencer, kao jedan od centralnih likova, poručnik Eli Whipp.
Međutim, centralnu ulogu u seriji ima nešto drugo. To nisu ni David Melmont niti Richard Wats, do srži iskvareni, oličenja zla, nego jedan nevidljivi, neopipljivi lik, kojeg možemo samo vidjeti pod mikroskopom, a njegovo djelo danas rijetko vidimo. Sifilis. To je sve što se može reći. Uzročnik bolesti je bakterija Treponema pallidum podvrsta pallidum, jedna spiroheta.
Antimikrobna svojstva
Još nije sasvim jasno porijeklo bolesti. Jedna od hipoteza kako se proširila jeste da je neko od mornara koji su bili s Christopherom Columbosom proširio bolest po Španiji i da je došlo do ozbiljne epidemije u Napulju. Ipak, postoje i dokazi da je sifilis u nekim drugim, ponešto blažim oblicima postojao na euro-azijskom kontinentu i prije kontakta s nativnim plemenima u Americi. Te hipoteze se nazivaju kolumbovska i pretkolumbovska.
Prema pretkolumbovskoj hipotezi, treponemoza u obliku bedžela (uzročnik Treponema pallidum ssp. endemicum) i frambezije (Treponema pallium ssp. pertenue) bila je uobičajena bolest kod djece u Evropi i Afro-Euroaziji od antičkih vremena. Te infekcije su se javljale među mladima, prenosile su se preko zajedničkih posuda za piće ili posteljine sa samo malom količinom bakterija. U odrasloj dobi, ljudi zaraženi kao djeca imali su određeni stepen imuniteta koji je spriječio ozbiljne simptome nakon ponovne infekcije. Međutim, treponemoza je postepeno postala endemična i djeca su manje obolijevala. Tada se počeo pojavljivati kod odraslih kao sifilis. Budući da nikada nisu bili izloženi kao djeca, nisu se mogli odbraniti od ozbiljne bolesti.
Prije pojave antibiotika, sifilis se liječio živom, koja zaista ima jaka antimikrobna svojstva, što je baš i ne čini najboljim izborom za liječenje ljudi jer je za nas izuzetno toksična. Intravenozna primjena živinog hlorida je bila raširena i početkom 20. vijeka, a postojale su i kreme sa živom. U suštini, tretmani živom su spaljivali sifilistične lezije, ali to nije značilo da je osoba zdrava, a dodatno su djelovali toksično.
Prvi efikasan lijek za sifilis, Salvarsan, pronađen je tek 1910. – pet godina nakon što su Fritz Schaudinn (zoolog) i Erich Hoffmann (dermatolog) identificirali bakteriju uzročnika. Salvarsan su razvili dobitnik Nobelove nagrade Paul Ehrlich i njegov japanski pomoćnik Sahachiro Hata.
Nažalost, ova se bolest ne može baš eradicirati i, nažalost, opet se javlja i postoji određeno povećanje slučajeva, bar u Srbiji, koliko mediji javljaju, a u SAD-u se već godinama priča o porastu slučajeva ne samo sifilisa nego i drugih seksualno prenosivih bolesti. Pri svemu ovome, imamo više problema: rezistenciju na antibiotike jer nastaju i sojevi uzročnika sifilisa koji su otporni na antibiotike, nedovoljna ulaganja u javno zdravstvo i seksualno obrazovanje te lažni osjećaj sigurnosti ljudi jer su ovakve bolesti zaboravljene. Smanjena upotreba kondoma, promiskuitet, veća seksualna aktivnost, prostitucija, zdravstvo koje ima druge fokuse – sve to doprinosi novom valu širenja ove bolesti.
Problem sa sifilisom jeste što je ova bolest veliki imitator. Prvi simptomi sifilisa mogu ukazivati na različita stanja. Tek simptomi u kasnijim fazama otkrivaju sve zlo ove bolesti. Sifilis se obično prenosi spolnim kontaktom. Bolest počinje kao bezbolna ranica – obično na genitalijama, rektumu ili ustima. Sifilis se širi s osobe na osobu preko kože ili sluznice u kontaktu s ovim ranama.
Nakon početne infekcije, bakterije sifilisa mogu ostati neaktivne u tijelu decenijama prije nego ponovno postanu aktivne. Rani sifilis može se izliječiti, ponekad jednom dozom penicilina. Kod onih koji su alergični na penicilin, pomaže terapija doksiciklinom ili tetraciklinom. Bolest ima četiri faze, a u posljednjoj se događa propadanje mekih tkiva i hrskavice, što unakazuje pacijenta.
Opasan po život
Bez liječenja, sifilis može ozbiljno oštetiti srce, mozak ili druge organe i može biti opasan po život. Sifilis se također može prenijeti s majke na nerođenu djecu i taj tip sifilisa nazivamo kongenitalni sifilis. Ta djeca se rađaju obično s teškim malformacijama, deformisanim kostima, bez hrskavice nosa, s ulcerima. Oko 40% trudnoća, kada su žene zaražene sifilisom, završava spontanim pobačajem ili mrtvorođenošću.
Od istorijskih ličnosti koje su možda ili potvrđeno imale i/ili umrle od sifilisa, treba spomenuti Christophera Columbosa (nije potvrđeno, ali je imao simptome koji se uklapaju u kliničku sliku), Charlesa Baudelairea, Friedricha Nietzschea (nije potvrđeno), Oscara Wildea (kojem su zbog tretmana živom pocrnili zubi, pa je često prekrivao usta dok je govorio), ragtime kompozitora Scotta Joplina, baronesu Karen Blixen, autoricu romana “Moja Afrika” po kojem je snimljen istoimeni film s Meryl Streep i Robertom Redfordom.
Ovo je bolest koja ubija sporo, ali dosljedno i unakažuje. Vjerovatno su horor priče o zombijima nastale upravo usljed svjedočanstava o devastirajućoj moći sifilisa da “jede živog čovjeka”.
Jelena KALINIĆ
