Žiri književne nagrade tportala, kojim je predsjedala prevoditeljica i pjesnikinja Vanda Mikšić, a činili su ga još kroatistica Andrea Milanko, redateljica Anica Tomić, pisac Robert Perišić te psiholog i tportalov kolumnist Boris Jokić, odabrao je Magdalenu Blažević za laureatkinju ovogodišnjeg natječaja za najbolji hrvatski roman. Blažević je nagrađena za roman prvijenac “U kasno ljeto” koji se jako brzo istakao u okvirima savremene regionalne književnosti.
Može se uspjeti i bez nagrade
Osvojili ste glavnu nagradu stručnog žirija tportala za roman “U kasno ljeto”. Koji su Vaši prvi dojmovi nakon proglašenja?
– Svjesna sam da je velika stvar primiti ovako važnu nagradu za prvijenac i trenutno mi se još sliježu dojmovi, ali mogu reći da jako cijenim ovo što se dogodilo i da ovime istovremeno preuzimam i odgovornost za knjige koje ću tek napisati.
Koliko su književne nagrade važne?
– Može se uspjeti i bez nagrada i priznanja, ali činjenica je da je s nagradama taj put lakši jer se pažnja usmjeri na knjigu, za nju se mnogo više zanimaju i čitatelji i kritika, a moguće je i da se otvore vrata prema novim čitateljima preko mogućih prijevoda.
U finalu su se našli još i Vedrana Rudan (Doživotna robija), Jurica Pavičić (Mater Dolorosa), Dora Šustić (Psi) i Olja Savičević Ivančević (Ljeta s Marijom). U odnosu na prethodne godine i neke druge književne nagrade, sve je više spisateljica u užim izborima. Kakav je Vaš pogled na regionalne nagrađivačke prakse uopšte?
– Roman se našao u finalu sa sjajnim knjigama, što sam proslavila kao pobjedu. Znam da je neizbježno prebrojavanje autorica u konkurenciji za nagrade jer su u prošlosti većinom bile rezervirane za muškarce, ali žiri ima odgovornost da nagradi književni tekst ne vodeći računa o tome tko je taj tekst napisao. Međutim, činjenica je da žene pišu izvrsnu književnost, što me raduje prije svega kao čitateljicu.
”U kasno ljeto” je Vaš prvi roman i vrlo brzo je našao svoj put do publike, a ispraćen je brojnim dobrim kritikama. Kako se ta prepoznatljivost reflektira na Vaše prisustvo na književnoj sceni?
– Moram priznati da ne razmišljam previše o tome jer sam vrlo brzo shvatila da je moj zadatak pisati i stvarati i da je gubljenje vremena brinuti o tome što će se dogoditi s knjigom jednom kad je objavljena. Ona tada započinje zaseban, uzbudljiv život, a autor se tada već bavi nekim drugim rukopisom i treba naučiti balansirati između izoliranog stanja u kojem nastaju nove priče (koji je meni najdraži) i obaveza koje podrazumijevaju promociju knjige i putovanja.
Napisali ste univerzalnu, antiratnu priču u kojoj se ne zauzimaju strane. Je li to bilo teško postići? Šta je ključno oblikovalo ovu knjigu i motiviralo Vas na njeno pisanje?
– Željela sam napisati prije svega književni tekst koji će ispripovijedati priču o ljudima iza kulisa rata, s ruba društva, gdje se najjače osjećaju posljedice velikih povijesnih događaja. Upravo iz književnosti trebamo učiti o vlastitoj prošlosti jer je to jedini način da razumijemo jedni druge.
Atmosfera i unutarnji svijet
Već u pripremnoj fazi pisanja znala sam da priču treba ispripovijedati djevojčica koja je zbog svog specifičnog položaja istovremeno nepouzdana i sveznajuća pripovjedačica, što je meni kao autorici dalo više prostora za razvijanje imaginarnog svijeta kojim se ona kreće. Bilo mi je važno da izravno komunicira s čitateljem i ne dopušta mu da izađe iz priče čak ni onda kad mu nije ugodno.
Pred nama je kratki roman, predstavljen u kratkim slikama koje se mogu vizualizirati i auditivno doživjeti. U njemu ste skloniji nijansiranju atmosfere nego dijalogu. Slično kao i u prethodnoj knjizi, zbirci priča “Svetkovina”. Kako ste uspjeli da pronađete pravu mjeru, da ono ispisano bude snažno i efektno?
– Mnogo mi je važnija atmosfera priče i unutarnji svijet likova koji otkriva ono što je tajno, skriveno, često mračno i morbidno, od onoga što je izrečeno. Ne mogu reći da je to bilo ono teško u procesu pisanja romana jer je to moj stil, svaku scenu kratke priče i romana vidim kao fotografiju ili kadar filma, što znači da čitatelj priču osjeća na taktilnom, vizualnom, auditivnom nivou.
Jeste li zadovoljni “životom” romana od trenutka objavljivanja do danas. Šta je sve stalo u taj vremenski prostor?
– U samo godinu i pol stalo je mnogo – roman je objavljen u tri izdanja, najavljeni su prijevodi na francuski, slovenski, talijanski i katalonski čija se promocija očekuje za dva mjeseca u Barceloni, dopro je do mnogo čitatelja koji su ga vrlo emotivno i osobno doživjeli i naposljetku je dobio ovu nagradu, ali volim misliti da život ovog romana tek počinje.
