Ovogodišnji Modul Memorije ponudio je mnoštvo značajnih događaja – od fotografskih izložbi i projekcija filmova, preko promocija publikacija, sve do teatarskih predstava. Jedna od tih biće izvedena večeras u 19.30 sati u Narodnom pozorištu Sarajevo, a donosi svojevrsni mjuzikl nastao po tekstovima njemačkog katarziste Heinera Müllera.
Šta nas to čeka večeras u Narodnom, odakle je potekla ova saradnja i u kakvom vremenu živimo, za Oslobođenje govori Ivan Novak, vođa kultne slovenačke grupe.
Dobro došli još jednom u Sarajevo. Ovdje ste bili u mnogo navrata, ali u sjećanju ljudi je najviše – potpuno razumljivo jer nam je tada bilo najteže – onaj nastup u gradu pod opsadom. Šta je to što grupu Laibach najviše veže za Sarajevo i šta cijelu ekipu vraća redovno u Sarajevo?
– Sarajevo je glavni grad Bosne i Hercegovine i kao takvog smatramo za važnu regionalnu metropolu, historijski relevantnu i u svjetskim razmjerima, pa mu se vraćamo koliko god je to moguće i higijenski. Osim toga, mnoga privatna prijateljstva i uspomene nas vežu za njega.
Ovdje ste kako biste zatvorili ovogodišnji Modul Memorije, manifestaciju koja već dvije decenije gaji kulturu sjećanja. Po tome neke ideje dijeli i sa Laibachom – vi ste od samih početaka bazirali svoj otklon ka umjetnosti kroz sjećanja na neka prošla vremena, od imena grupe pa nadalje… Neću povlačiti paralele između osamdesetih i današnjice, ali ću Vas pitati koliko je bitno danas čuvati sjećanja i oplemenjavati sadašnjost sjećajući se prošlosti?
– Bez znanja o prošlosti, nema budućnosti, a i sadašnjost je lišena sadržaja. Uostalom, život svakog pojedinca sastoji se od sjećanja i uspomena, s jedne strane, i vizija, ideja za budućnost, sa druge. Ako ne postoji ništa od toga, onda sam život nema smisla. A ako je besmislen, onda takav život uopšte nema smisla niti živjeti.
Vaš nastup u Sarajevu neće biti klasični koncert, već se radi o predstavi, mjuziklu specifičnog izričaja za koji ste pisali muziku i koji je baziran na tekstovima slavnog njemačkog dramatičara Heinera Müllera. O čemu se radi, odnosno šta očekuje publiku u Sarajevu?
– Šta čeka publiku u tom projektu? Prije svega – puno patriotizma i meditacije o temi kulturnog fašizma. Müller se opširno bavio njemačkim nacionalnim traumama – a time i fašizmom i patriotizmom – i to je bilo osnovno polazište u odabiru njegovih poetskih tekstova za taj projekt. Wir sind das Volk, odnosno “Mi smo narod”, dakle, govori o njemačkom procesu denacifikacije, ali i o Heineru Mülleru osobno, o njegovom promatranju vlastitog života u poslijeratnoj stvarnosti te podijeljene države. Tekstove i pjesme odabrala je Anja Quickert, koja je ujedno bila i dramaturg i koreditelj predstave. Naravno, tu je i vizuelno i zvučno laibachovsko iskustvo u ovom poetsko-političkom mjuziklu koje treba doživjeti uživo.
I veza Laibacha sa Müllerom je specifična, od prve saradnje u Ljubljani daleke 1984… Možete li nam približiti taj odnos?
– Müllera smo prvi put upoznali kao dramskog autora 1984, kada smo pripremili muziku za njegov izuzetan teatarski komad “Kvartet” – svojevrsnu originalnu adaptaciju “Opasnih veza” Choderlosa de Laclosa – tada u režiji Eduarda Milera u ljubljanskoj Drami. U to vrijeme nismo mnogo znali o stvaralaštvu Hainera Müllera, ali smo se dosta družili sa našim prijateljem Draganom Živadinovim, koji je znao sve o savremenom pozorištu. Živadinov je takođe bio sa nama u februaru 1985, kada smo Müllera slučajno i osobno sreli u Berlinu.
Znali smo da je on vjerovatno najveći njemački dramatičar tog vremena, da je bio izuzetno utjecajan u kontrakulturi, da je bio svojevrsna intelektualna superzvijezda na Istoku i na Zapadu i da je – za razliku od drugih – znao reći i neke dobre stvari o DDR-u. Očigledno je i Laibach poznavao bolje nego mi njega, pa nas je tom prilikom pozvao na saradnju, što se, nažalost – za njegovog života – nije ostvarilo.
Kasnije smo se sve češće susretali sa njegovim radom i njegovim uticajem. Konačno nam je novu konkretnu saradnju sa Müllerom omogućila Anja Quickert, predsjednica International Heiner Müller Gesellschaft i stručnjakinja za njegova djela i filozofiju, koja nas je pozvala u projekat “Wir sind das Volk”. Kroz brojne razgovore koje smo vodili sa njom tokom rada na ovom projektu, malo bolje smo upoznali ovog važnog i uvijek aktuelnog autora. Poput Laibacha, i Müller se dosta bavio njemačkim nacionalnim traumama – a time i patriotizmom. Na polju umjetnosti radikalno je prakticirao denacifikaciju Njemačke i nemilosrdno vodio Nijemce kroz čistilište kolektivne krivice. I po tome je sličan Laibachu, koji otprilike isto prakticira sa Slovencima, Talijanima, Austrijancima, Amerikancima, Srbima i svim drugim narodima širom svijeta, jer svaki narod ima svoju krivnju koja traži i treba dobrog i kvalifikovanog egzorcistu.
Modul Memorije festivala MESS je odabrao i poseban datum za vaš nastup, 9. maj, koji se slavi kao Dan Evrope, odnosno Dan pobjede nad fašizmom. Čini se, nikad u bolji čas – Evropa je sve krhkija, a fašizma ima u svakom kutku kontinenta…
– Prema Mülerovim riječima, historijski fašizam je bio samo posebno krvava epizoda u kapitalističkom svjetskom ratu koji traje već četiristo godina i za nju je posebno samo to što je prvi put usred Evrope učinjeno nešto što je u Africi, Aziji i Latinskoj Americi bilo potpuno normalno. Fašizam u Evropi – a sa njim dva svjetska rata – posljedica i reakcija je na krizu kapitalizma u poznoj fazi imperijalizma iz početka prošlog vijeka, i uvijek se ponovo pojavljuje u različitim oblicima čim kapitalizam bude ugrožen na ovaj ili onaj način. Imperijalizam kapitalizma se nikada nije završio, samo se prilagodio i savršeno funkcioniše u novoj globalnoj političkoj ekonomiji u kontekstu aktuelne podjele svjeta.
Ali, naravno, fašizam danas, u vremenu dominacije masovnih medija, ima drugačiji oblik od historijskog, političkog fašizma. Najopasniji je socijalno-kulturni fašizam, koji je uvelike utkan u instrumente i procese prividne slobode i koji fašizira društvo preko identitetnog principa. Radi se o principu izjednačavanja osobe sa medijem, aparatom, izvorom otuđenih dodatnih vrijednosti, što dovodi do radikalne fragmentacije i atomizacije svijesti, te do dehumanizacije kao takve.
Rekoh da nećemo povlačiti paralele, ali same se nameću: Vaš umjetnički (pro)glas u tadašnjoj Jugoslaviji i vaši nastupi sada – gdje mislite da imaju jače uporište? Ili, ako hoćete, kojem periodu između ta dva je potrebniji revolt umjetničkih struja?
– Jugoslavija je sa svojim društveno-političkim uređenjem bila po mnogo čemu idealna zemlja i za naše djelovanje, iako su, naravno, uslovi za funkcioniranje možda bili zahtjevniji i mnogo improvizovaniji nego sada. Ali uprkos svemu, tada je – barem za nas – bilo dosta lakše, a i reakcije nadležnih vlasti su generalno bile adekvatnije. U današnje vrijeme, zbog opće prezasićenosti tržišta i urušavanja ideoloških vrijednosti, funkcionisanje na području kulture je znatno otežano, dok je kritička distanca sve potrebnija. Možda umjetnost više i nije pravi odgovor, ali adekvatnijih vrsta refleksija još nema na vidjelu.
Vjerujem da pratite muzičku, ali i scene ostalih umjetnosti širom regije bivše zajedničke države. U kakvom stanju je kultura danas? Da li smo se već sunovratili u bezdan jeftine zabave i prosječnosti ili nam to tek slijedi?
– Definitivno smo se već sunovratili u bezdan jeftine zabave i prosječnosti, živimo u haosu bez vrijednosnih orijentacija, znači da je sve OK – što bi vjerovatno potvrdio i naš kolega Slavoj Žižek. Haos je opasan sustav, ali red je još opasnija iluzija.
Ima li nade?
– Sve dok ima pitanja…
