Vašu novu knjigu “Škriptaji kože”, u izdanju Buybooka, pisali ste u periodu od 2020. do 2022, u jeku pandemije i rastakanja svijeta na novu (ne)normalnost. Da li se pisanje samo od sebe nametnulo u tim trenucima, da li je bilo spasonosno u određenoj mjeri?
– Dugo sam imala ideju ovog romana, pisanje je došlo nakon što sam završila “Izvedene iz kičmi”. Pisala sam u nepravilnim intervalima i nemirno. Ne znam da li bih mogla nazvati spasonosnim čin pisanja ovog romana u trenucima pandemije. S jedne strane sigurno je da postoji ta vrsta iscjeliteljskog trenutka u pisanju.
Čudni obzor vidljivog
S druge, pak, strane, svijet u kojem sam obitavala pišući je bio toliko brutalan da se okolni takozvani stvarni svijet, taj čudni obzor vidljivoga oko nas, činio poput dječije pjesmice u odnosu na slike s kojim sam živjela tokom pisanja.
”Škriptaji kože” je roman koji u čitatelju evocira osjećaj iz samog naslova, istovremeno izazivajući užitak u čitanju i nelagodu u stomaku. Razlog tome je traumatsko iskustvo koje je u srži same radnje. Vi pišete o seksualnom nasilju kao ratnoj strategiji, književno prikazujete samo ontološko zlo, što nije nimalo lak zadatak. Kako ste došli do ove teme ili je ona odabrala Vas?
– Ne znam kako da to objasnim, ja sam ovaj roman morala napisati. Želim da to ostane jer vjerujem da je književnost najbolji oblik sjećanja koji, uprkos najavama o nestanku i smrti knjige, ostaje dugo iza nas. Ima nešto beskrajno bolno, prešućeno i strašno u cijeloj priči. Ne znam, zaista, kako da to objasnim drugačije nego da sam ovu priču morala napisati. Šta god drugo da kažem, bilo bi previše lažno, izvještačeno i nepošteno.
Nedavno je u Foči obilježen Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja nad ženama u ratu. Koliko smo kao društvo došli do suočavanja te podrške i satisfakcije žrtvama kada počinioci ovih (zlo)djela još hodaju na slobodi?
– Nikoliko. Sve dok ratni zločinci sjede u politici, opštinama, policijama, školama i drugdje, sve dok su čak slavljeni i priznati građani, sve dok živimo rezultate genocida i etničkog čišćenja s cijelim arsenalom pripadajućih zločina, kao društvo smo u strašnom problemu. U tom smislu se trebamo prestati lagati i igrati političke korektnosti. Politička korektnost sa zločinom i njegovim rezultatom je suptilna forma saučesništva. Ustvari, prije podla negoli suptilna. Otuda moram priznati da ne shvatam mantru o takozvanim esencijalnim stvarima za građane kojima se kao trebamo okrenuti i zaboraviti sve što je bilo. Zar postoji esencijalnija stvar od raščišćavanja sa zločinima, njihovom politikom i ideologijom koja ih je inspirirala i iskonstruirala.
Veoma je zanimljivo pitanje fokalizacije, odnosno pripovjedne perspektive u romanu jer pripovjedni glas protagonistice se odvaja i rastaje od samog subjekta i dijeli na dvije tačke gledišta. Kako ste došli do ove narativne strategije? Je li ona posljedica da se približi traumatsko iskustvo?
– Zanimao me trenutak disocijacije – one koja se vidi i one koja se ne vidi. Inače me zanimaju nevidljivi mehanizmi u svemu i ovdje sam pokušala dotaći rasap svijeta bez presedana.
Zašto je u “Škriptaju kože” motiv muzike i gudačkog instrumenta suprotstavljen prikazu potpune dehumanizacije ljudskog bića?
– Ne znam da li mogu precizno odgovoriti. Ustvari, nisam to ni percipirala na način suprotstavljenosti umjetnosti i dehumanizacije. Možda je to došlo kao neki sekundarni efekt romana. A otkud to dvoje? Pa, nekad mi se javi naprosto potreba da o nečemu pišem. U “Izvedenima iz kičmi” moj glavni lik je želio biti slikar, ovdje je protagonistica romana muzičarka. Moguće da u ovome što ste pitali ima jedne vrste kontrapunkta. S jedne strane pokušaj osmišljanja svijeta zvukovima. S druge strane svođenje ljudskog bića na ništa. Osim toga, nakon priličnog sazrijevanja motiva i nošenja priče iznutra, jedan dan sam naprosto imala zamišljenu ličnost – moju junakinju i njenu violinu. Onog trena kad sam je mogla cijelu obuhvatiti i doslovno je vidjeti u stanu gdje je sve počelo, bilo mi je jasno da imam priču.
Nigdje u romanu nije istaknuto skoro nijedno ime. Ostaju nam nedorečena imena protagonistice, likova, vojske, mjesta, a ipak sve je tako aluzivno i jasno bez postupka direktnog označavanja. Zašto ste se odlučili na ovaj postupak?
– Zato što me, ponad teze o banalnosti zla, zanimala i druga dimenzija zla. Na užasan način me intrigira narativ da su vojnici i paravojnici koji su činili zlo bili neki takozvani obični ljudi koje je navodno zavela ideologija pa su oni, eto, takvi zavedeni posrnuli i uradili neko zlo. Recimo da je to narativ koji je dosta u opticaju od rata naovamo. Ponad priče, prilično otrcane, o kolektivizacijama i nekolektivizacijama krivice (koliko samo površnosti stane već u ove sintagme), mene je zanimalo kako to da zločinačka ideologija kod ljudi padne na plodno tlo. Kako moć koju dadne taj nenormalni osjećaj pripadnosti i sljedstvene moći probudi nešto faraonsko u čovjeku, odnosno kako ohrabrujuće potapše demona u ljudskom biću, to me zanimalo. Postoje svjedočenja o zlu u kojem su učestvovale i komšije. Zanimao me momenat kad anonimni neki takozvani obični čovjek postane zločinac, saučesnik, pomagač ili čak posmatrač. Zanimalo me, drugim riječima, samo srce zla.
U Vašem radu je primjetna zaokupljenost devedesetim i traumatskim iskustvom uslijed ratnih dešavanja, a to je i obilježje jedne cijele generacije domaćih pisaca i spisateljica. Uočavam gradaciju i sazrijevanje od prvog romana, “Smrtove djece”, preko “Izvedeni iz kičmi” do posljednjeg. Smatrate li da je potrebna određena spisateljska zrelost da bi se pisalo o pojedinim temama?
– Za svaku temu je potrebna određena spisateljska zrelost. Sve se može napisati na banalan ili na zreo način. Ne postoji nijedna tema kojoj ne treba pristupiti zrelo, ako se hoće nešto uhvatiti. A ta zrelost, za mene, podrazumijeva nekoliko stvari. Prvo, čitanje i ljubav prema čitanju. Drugo sposobnost, da ne kažem moć, uživljavanja koja je najčešće veoma iscrpljujuća. Treće posvećenost priči u smislu da se dugo razvija prije negoli se počne pisati. Četvrto, kritičko i temeljito, maltene do besvijesti iščitavanje napisanog. Peto da se ne žuri jer nije nužno svake godine objaviti knjigu. Šesto da se ne ide niti za pomodarstvima, pomodarskim narativima ili antinarativima, nekakvim aktivizmima i slično. Kad se piše, postoji samo ljudsko biće i priča koja treba da bude napisana. Ništa više. Zato vjerujem da je potrebna i samoća i da ona sadrži dio posvećenosti koja je u biti nužna za zrelost. Stoga, ako već pitate za moje iskustvo, kada pišem, ne idem nigdje. Ni po kakvim okruglim stolovima, susretima, sekcijama, okupljanjima, dizanjima svijesti i ostalim stvarima. Sve što imam reći je ono što pišem. Ništa više. Doduše, da budem poštena, ionako slabo učestvujem u bilo kakvim javnim i masovnim aktivnostima jer uglavnom imam neki drugi, čini mi se malo više unutarnji, život.
Kritika je dosad završetke Vaša prethodna dva romana tumačila kao otvorene krajeve i davala im mogućnost nadopisivanja, no čini se da s novim romanom to neće biti moguće. Šta mislite povodom toga?
– Zanimljivo mi je to gledište. Recimo, jednom sam za “Izvedene iz kičmi” dobila pitanje da li će biti nastavka romana. Iako su likovi još živi u mojoj mašti, ne znam. Ne može se to tek tako reći i ne bih se igrala s tim. Što se tiče “Škriptaja kože”, tu kraj nije ni otvoren ni zatvoren, već neka treća instanca završetka. Uostalom, nije li sam izraz otvoren kraj u fundamentu paradoksalan?
Književnost ima moć da podari glas skrajnutima i onima čije glasove više ne možemo čuti, ali ipak nije svemoguća. Koji su stvarni dosezi i granice književnosti?
– Na ovom, nama vidljivom i pristupačnom svijetu, ništa nije svemoguće. Sve je krhko, smrtno, sklono iščezavanju i truljenju. A u pravu ste za moć književnosti, ona nam je u stanju otvoriti svjetove za koje ni ne znamo da postoje.
Kao u mraku
Dosege i stvarne granice književnosti ispitujem svakim novim pisanjem. Ni ja ih ne znam, nekada ih samo pipam, kao u mraku. Jer puno je onoga što ne vidimo i ne znamo i s tim se ne treba igrati.
Tema ovogodišnjeg Bookstana je “Imaginarni Balkan”, na tragu misli i djela Marije Todorove. Koliko je Balkan u današnjoj mjeri imaginaran i za koga, a koja je njegova realna slika?
– Prilično sam dobro upoznata s djelom Marije Todorove. Ona je svoj koncept imaginarnog Balkana u principu jasno kontekstualizirala. Otuda je bitno znati kontekst. No, ako njeno promišljanje posmatramo u širem smislu, jasno možemo vidjeti kako se pred nama otvaraju balkani, u množini. I to ne samo u smislu percepcije i narativa nego i u smislu pukih činjenica.
Dobili ste nagradu “Mak Dizdar” 2016. za zbirku pjesama “Koščice”, no ipak publici ste poznatija kao prozaistica. Objavljujete li poeziju? Gdje je nestala pjesnikinja ili prije: gdje se skrila?
– Poeziju ne objavljujem jer vjerujem da ona traži drugačiju vrstu posvećenosti od proze. Pišem trenutno nešto od poezije, zapravo već duže vrijeme pišem, ali to ide sporije, drugačije i ima vlastiti ritam. Pjesnikinja se skrila iza proze.
Šta volite čitati? Koje knjige ste nedavno pročitali, a ostavile su snažan utisak na Vas da biste ih preporučili drugima?
– Čitam stalno i svašta. Prethodno sam bila veoma posvećena čitanju sufijske literature, tu prije svega mislim na zanimljivu “Ilahinamu” Feridudina Attara i nevjerovatno zanimljivo Nizamijino djelo “Medžnun i Lejla” koje u sebi ima nešto tako intrigantno, suštastveno i, sasvim očekivano, udaljeno od banalizacije ovog motiva koja je danas, nažalost, učestala. Ima nešto beskrajno fascinantno u tim svjetovima duboke i široke duhovnosti. Čitala sam, istražujući, i dosta teorijske literature o genocidu i balkanske književnosti. Zapravo, toliko je toga što sam pročitala u posljednje vrijeme, kao i onoga što bih preporučila, da bi vjerovatno bio potreban dodatni razgovor čija bi tema bile isključivo knjige.
