Bh. glumac Jasmin Geljo se vraća pred sarajevsku publiku sa svojom novom predstavom „K‘o da je meni lako“ koja će premijerno biti izvedena 29. aprila na sceni BKC-a.
Legendarni glumac poznat kao Mima Šiš i Roki, koji već trideset godina živi i radi u Kanadi, vraća se svojim korijenima, tj. komediji na sceni. On za predstavu kaže da je tragikomična priča spolnog organa (kojeg on igra) u kojoj će se mnogi pronaći i da je priča o kojoj se treba više govoriti.
Jasmin Geljo za Oslobođenje govori o predstavi „K‘o da je meni lako“, njenom nastanku, očekivanjima, filmovima i ulogama koje je ostvario, kinematografiji u BiH, te zašto bh. društvu nedostaje komedije.
U pitanju je komedija u kojoj vi igrate glavni i jedini lik. U njoj na humorističan način propitujete rodne odnose. Na koji način komedija progovara o društveno bitnim temama ovdje u BiH?
– Znaš šta ja mislim šta su bitne teme. Najbitnija tema je u stvari ljubav. Ovdje se zaboravilo na ljubav. Ovdje se više priča o politici i sve više se tome daje značaj. I negativna priča o političarima njima ide na ruku. Umjesto da ih zapostave. U Kanadi nikad ništa ne čujem šta se dešava sa političarima. Oni su ovdje glavni u svemu. A u komediji ih nikada ne bih spominjao. Komedija može pomoći tako što ih neće spominjati. A njima to odgovara da ih se spominje.
Kako je predstava nastala? Zašto ste se odlučili baš za tu temu?
– Tema je vrlo važna u životu. Mislim da će malo ko pristati da igra takvu ulogu. Zašto taj organ koji ja igram? To je jedan od najbitnijih organa, a prikazuje se kao nešto prosto. Da nema ta dva organa, muškog i ženskog, ne bi bilo vas, ne bi bilo mene, nikoga. I što da jedan taj organ ne progovori kad je u problemu. Kad imate problem sa srcem vi pričate o infarktu i slično. I ovaj jadnik ima problema. Ovo nije samo komedija, ima elemenata i tragikomedije jer se nalazi na pogrešnom čovjeku, nema komunikaciju sa čovjekom. I onda kako se prema njemu odnose
I kakva očekivanja imate od sarajevske publike?
– Nemam pojma. Neko će vjerovatno pomisliti da je prosto. U predstavi nema prostih riječi, psovki ili nešto ružno. To kako neko shvata i kakvu ima percepciju, to je do njih, ako neko shvata da je prostota, to nije do mene. Ima jedna predstava u Kanadi i SAD-u koja se zove Vagina monologe koja je jedna od najpopularnijih predstava koja puni dvorane od 20-30 hiljada ljudi. Samo jedna žena sjedi i priča. Šta je tu prosto? I ja pokušavam na malo drugačiji način da iznesem ovu drugu stranu, mušku. I mislim da će se mnogi prepoznati, prepoznati stvarnu situaciju. Dođite da vidite „K‘o da je meni lako“ i vidite je li vama lako, je li vama nekada ovako.
Da li današnjim ljudima nedostaje humora, satire, ironije i sarkazma. Tokom ‘80. godina bili su Nadrealisti i Audicija koji su imali svojevrsni društveni komentar. Toga danas nema ili je prisutno tek u tragovima. Zašto je to tako?
– Vjerovatno zbog svih problema koji su se ovdje događali u posljednjih tridesetak godina. Zbog pogrešnog izbora političkih lidera koji su na tim svojim pozicijama beznačajni u svijetu. Sve se nekako prilagođava politici, šta će politika da kaže. Stalno se nove stranke prave, a zarad svojih interesa. A šta će narod? Svi su opterećeni od političara kako da neke stvari rade. Prije je bila to jako sigurna zemlja. Sad to zovu region. Bivša zemlja je prije bila jako poštovana. Ni viza ti nije trebala. Tadašnja Jugoslavija je bila dužna oko 20 milijardi dolara. Danas su sve ove zemlje zajedno dužne preko 400 milijardi. Sad, kome je bilo bolje? Kako ljudi ne shvate da ih ovi već trideset godina vuku na dno dna. Ova zemlja je bogata, kompletan region. Meni je užasno žao svih nevinih ljudi i svega što se događalo tokom ratova. I svega što je uništeno bez razloga. Umjesto da budemo bliski jedni drugima, postavljamo strance da nam vode državu. Postaviš političara koji je ok političar, a ne da ti puni mozak nacionalizmom. To je izmišljena kategorija. S obzirom da živim u Kanadi trideset godina mogu sa strane da vidim stvari. „Ja ću za svoj narod“, kažu političari, ma šta ćeš ti, samo za sebe radiš, a ne svoj narod. I kada bi ljudi to prihvatili. Najteža stvar je priznati istinu. A ko je od njih priznao istinu.
Glumili ste u brojnim naslovima holivudske produkcije, od filmova Assault on Precinct 13 i Land of the Dead do serija The Boys i Taken. I opet ste tu, u BiH, u filmovima i sada u pozorištu. Tabija je bila bh. kandidat za Oscara. Neki će reći da BiH nema kinematografiju jer se snimi par filmova godišnje. Šta vi mislite o tome, o stanju u bh. kinematografiji, ali i pozorištu?
– Prije je puno više snimano, to je istina. Ali postoji jedna stvar, za kulturu je bitno što je manje to je bolje. Kultura je edukativna. To je edukacija čista. Ali, mislim da, nažalost, mi sve prikazujemo tuge, tragedije. Jeste, tužno je, ali ne treba još na istinite tuge praviti iste takve filmove.Ima li neke pozitivne energije, da je nešto pozitiva čista. Ko je posljednji put napravio ovdje čistu komediju? I nažalost, ljudi koji dobijaju pare za filmove je mala grupa ljudi, uvijek se ko će i kad dobiti novac. Ovdje je borba. Za kulturu se ovdje ne odvaja puno. Šta je kultura? To je ono što svijetu pokazuješ ko si. A kako ćeš pokazati svijetu ko si, nećeš samo kroz folklor i slično. Kultura je ta koja predstavlja jednu zemlju. Tu se ne ulaže ništa. Mi imamo ćevape. Super. Kanađanima znam reći da s ovih prostora nije rođen čovjek oni ne bi imali struju. I oni kad spomenu Edisona, kažem im nije, već Tesla. Gete je davno rekao za Balkance kako su nevjerovatna količina fantastičnih pojedinaca, ali kolektiv slabo. Kažu dajte narodu hljeba i igara da bi ga kontrolisao. A ovi su dobili samo fudbal. Ja sam više volio balet nego fudbal. Na baletu bih vidio prelijepe žene, a u fudbalu neki poluobrazovani svijet čija je komunikacija „dodaj, dodaj, što nisi dodao“. I mi to gledamo i hoćemo da budemo ovaj ili onaj.
Prije svega ste filmski glumac, pa zatim pozorišni. Ipak, neki vaši počeci su bili upravo u pozorištu, tj. u kultnoj Audiciji. Na koji način je to obilježilo vašu karijeru do danas?
– Audicija je imala sreću. Koju je gledalo jako mnogo ljudi, barem preko 3-4 miliona ljudi. I to samo uživo. Preko 2.500 predstava smo odigrali. Imala je sreću da je gledana. Kada smo radili 33. godine Audicije bilo je puno svugdje. Bili smo i na Novom Zelandu, Australiji, Zapadnoj Evropi. A ono što ona ima jesu bezazlene stvari koje se bave nekim ljudskim stvarima, a političari nigdje nisu spomenuti. Ali ova predstava „K‘o da je meni lako“ je eksperimentalna predstava. Dođite da pogledate. Prepoznat ćete se, i žene i muškarci. Trenutno će predstava biti samo 29. aprila.
Šta vam je draže raditi: komične uloge ili ozbiljne, dramske, likove?
– Svaka uloga je posebna. Često u Kanadi dobijam da igram neke negativce. Tako su postavljene stvari da smo mi iz Istočne Evrope loši momci. I zbog akcenta koji ja ne želim da promjenim niti da vježbam. Ja uvijek igram te likove i ne smeta mi. Što bi mi smetalo. Svaka uloga ima posebno mjesto. Kao što mislim da Mima i Roki imaju posebno mjesto. I razne uloge koje sam igrao prije rata u pozorištu.
Dugo godina živite i radite u Kanadi. Kako vam iz te pozicije izgleda grad i država u kojima ste zabilježili svoje početke u odnosno na kanadsko društvo?
– Nesretni rat me otjerao iz ove zemlje misleći da će se završiti za sedam dana. Međutim, ostalo je da sam 30 godina u Kanadi. Kažu čovjek pripada tamo gdje je rođen, genetski. Dakle, pripada zemlji na kojoj je rođen. Puno ljudi koji dođu gore pate za svojom grudom.
– Volim da vidim moje prijatelja, da se družim s njima. Svugdje ima problema, naročito u posljednjih nekoliko godina. Ni tamo ne cvjetaju ruže. Za mlade ljude je sve teže i teže. Sve je skupo. U svijetu je, može se reći, predratna ekonomska kriza. Mada ovdje ima dobra stvar, jede se poprilično zdrava hrana. U Kanadi je sve junk food. I preskupo je.
Vaš sin je nedavno zabilježio značajan poduhvat pojavivši se u megahitu Jamesa Camerona Avatar: The Way of Water. Kako je došlo do toga, je li bio uzbuđen tokom rada na filmu, kako je to podnio? I koliko je na njega uticalo vaše glumačko iskustvo?
– Kad god ima neke audicije, pripremim ga, dam mu neke sugestije. Tako je bilo i ovaj put za Avatar. Na audiciji je bilo 35 hiljada djece, a izabrali su pet-šest mladih glumaca uključujući njega. Glumit će i u naredna tri nastavka nakon ovoga. Ali mislim da se neće više baviti tim poslom. Umorio se. Prije ovoga je kao tinejdžer glumio u dječijoj seriji “Odd squad” gdje je na setu proveo godinu i po dana snimajući 84 epizode. I onda je imao malu pauzu, pa je došao Avatar gdje je opet proveo godinu i po dana u studiju. Sad ima 21 godinu i vjerovatno mu je puno svega. Cameron je zahtjevan reditelj.
