Đir po Rijeci: Otvori prozor proljeću

12 min. čitanja

Svjetlan Junaković (61) je zaista rijetka ptica u svijetu arta. Kipar, slikar, ilustrator, pedagog, jedan je od najoriginalnijih i najsvestranijih autora suvremene hrvatske likovne scene i šire. Najnoviji galerijski šou ima u Rijeci. U riječkoj Galeriji Kortil od četvrtka uveče, pa sve do 26. sljedećeg mjeseca, predstavljaju crteže i skulpture ovog umjetnika iz perioda od deset godina.

Ilustrator slikovnica

Naziv izložbe je “Računam na tebe 110 posto”. Duhovita, aktualna, inteligentna, kul priča puna zapleta i asocijacija. Među ostalim, u postavu je i famozna serija skulptura “Šibenik – Pušači”, svojevrsna reinterpretacija čuvenog friza sa šibenske katedrale Jurja Dalmatinca. Pa se mnogi uz ove prizore pušačkog transa odmah upitaju jesmo li stvarno “popušili”?

Ovaj brzomisleći umjetnik je ipak najpoznatiji po ilustracijama dječjih slikovnica. Ilustrirao je preko 250 knjiga za djecu, objavljene su u više od 30 zemalja diljem svijeta, u Kini ima ekskluzivnog izdavača. Za svoje ilustracije knjiga nagrađen je – doslovno! – hrpom prestižnih domaćih i međunarodnih nagrada.

Rođeni Zagrepčanin, diplomirao je kiparstvo na Accademia di Belle Arte di Brera u Milanu. Profesor je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Neposredno prije otvorenja izložbe u Rijeci, samo za čitatelje Oslobođenja popričali smo s umjetnikom.

Gospodine Junakoviću, izjavili ste ranije da volite neizvjesnost, je li i samostalna izložba za Vas jedna vrsta neizvjesnosti?

– Izjava se odnosi na način kako sam do sada radio i kako ću nastaviti raditi, znači da ne ponavljam nešto i da ne radim nešto što mi je dosadno, jer sam mogao odabrati neki drugi posao, koji bi bio možda jednostavniji i lakši. Volim, recimo, da kod ilustriranja knjiga, kod svakog teksta dam koliko je moguće drugačiji pristup. To mi je onda zabavno. Da imam pred sobom novu priču, nešto novo. To mi je izazov i na taj način pokušavam raditi.

Opet sam gledao film “Kramer protiv Kramera”, gdje Dustinu Hoffmanu kaže njegov šef: Računam na tebe 110 posto. Onda sam ja počeo crtati

Je li naziv Vaše najnovije izložbe, ovo “Računam na tebe 110 posto”, možda poruka upućena publici?

– Radi se o nazivu moje serije crteža koju će publika moći vidjeti na izložbi. Imam mnogo blokova za crtanje, sada ih imam 75, ispunjeni su crtežima, skicama, često te blokove nosim sa sobom. Tako sam po tko zna koji put gledao film “Kramer protiv Kramera”, gdje Dustinu Hoffmanu kaže njegov šef: Računam na tebe 110 posto. Onda sam ja počeo crtati radove naslovljene sa: Računam na tebe 64 posto, 32 posto, 0 posto, 150 posto… Napravio sam cijelu seriju, a iz ove serije u Rijeci bit će izloženo 18 crteža.

Šibenik je mjesto susreta različitih kultura, i hrvatske i talijanske i iz Bosne. Znam da je moje prezime porijeklom iz Bosne

Izlažete i zanimljivu seriju skulptura glava “Šibenik – Pušači”. Vi ste obiteljski vezani za taj grad, Vaš otac je iz Šibenika, to je grad iz kojeg dolazi jako puno talentiranih umjetnika, u čemu je tajna?

– Šibenik je mjesto susreta različitih kultura, i hrvatske i talijanske i iz Bosne. Znam da je moje prezime porijeklom iz Bosne. Ove različitosti kultura koje su se našle na jednom mjestu, a koje je stvarno izuzetno pozicionirano u Šibenskom kanalu se prepliću i u tom spoju različitosti je bogatstvo.

Imate svjetsku reputaciju, prije svega kao autor knjiga i ilustracija slikovnica za djecu. Vaše ilustracije pjesama Grigora Viteza “Otvori prozor proljeću” ili slikovnica “Tata u pidžami” jako su popularne i poznate. Znate kako se kaže: svi smo mi velika djeca, rad za djecu i za odrasle, da li se taj stvaralački rad razlikuje?

– Razlikuje se po onome što moramo paziti kad radimo za djecu, da ipak nekakva pravila poštujemo. A to su pravila da u tim knjigama i slikovnicama nema nasilja. To je dosta bitno. Naravno, ne moraju to biti pravila kojih ćemo se mi, onako svjesno, isto držati, to ne bi bilo dobro. Međutim, ipak se moramo držati nečega, pa nećemo djecu sada opterećivati s nekakvim stvarima koje nisu dio njihovog svijeta. Ali možemo malo objasniti i svijet odraslih, odnose roditelja, odnose prijatelja prema djeci itd. To je vrlo zanimljivo. Ja vam gledam rad na dječjoj knjizi isto kao i sve ostalo, kao što je i skulptura, slikanje, crtanje, bilo što. To je prije svega posao kojem treba profesionalno pristupiti, a onda naravno iskoristiti i tu zaigranost u sebi, prepoznati kod svoje djece te detalje koji bi mogli biti zanimljivi za knjige, zašto ne. Ali ne u stilu: ja imam djecu pa radim knjige za djecu.

I u bajkama za djecu nije sve idealno, ima drastičnih stvari, mlate se, ubijaju, i u bajkama ima puno okrutnosti?

– Ima okrutnosti, ali to je dio baštine koju smo dobili. A danas trebamo razmišljati, budući da se svijet strahovito mijenja – ja vam, znate, ništa nisam siguran, ali tako razmišljam o tome – da bi bilo dobro da ipak djecu uputimo u te promjene i to što one znače i to što će one eventualno donijeti.

Moram Vas pitati: kipar, slikar, grafički dizajner, ilustrator, autor animiranih filmova, profesor na Akademiji, kako se Vi predstavljate prilikom upoznavanja?

– Sada mogu reći da sam ilustrator, u početku to nisam htio govoriti.

Zbog čega, jer se na ilustratore slikovnica gledalo s potcjenjivanjem?

– Tako je. Završio si kiparstvo, a sad radiš slonče! Zato što su se te knjige za djecu kod nas na taj način predstavljale, da su to slonići, medeki…, dok je u svijetu dječja knjiga, bar zadnjih 30-40 godina, krenula sasvim drugim putem, pa se tako sada i kod nas stvari mijenjaju i govori se i o nekim drugim temama.

Za svoje radove nagrađivani ste i u Bosni i Hercegovini, na Međunarodnom lutkarskom festivalu u Banjoj Luci 2012. i Festivalu animiranih filmova u Neumu 2010. Izlagali ste samostalno u Tuzli, možete li podijeliti sjećanja?

– Vrlo lijepo sam surađivao. U Tuzli imao sam izložbu u Bosanskom kulturnom centru, dosta veliku izložbu ilustracija i knjiga. Sa Šimom Ešićem sam puno radio, koji ima izdavačku kuću i to je zapravo od Bosne sve što sam radio. Da li je nešto još objavljeno od mojih knjiga, ne mogu se sada sjetiti, da li je netko od hrvatskih izdavača prisutan u BiH s mojim knjigama, isto ne znam točno.

Ilustrirali ste ogroman broj slikovnica i knjiga za djecu, spominjete promjene, kako izgleda raditi ilustracije za slikovnice u vrijeme interneta? Danas su mobiteli glavna fora, kako djecu privučete slikovnicama, imate li neki štos možda?

– Ne bi to bio štos, nego bih rekao roditeljima: slikovnicu ako date djetetu u ruke, nakon par minuta će je pregledati, možda će mu se sviđati ili ne, ali nakon toga će otići pred ekran televizora ili uzeti tablet u ruke zato što je tamo svijet atraktivniji, imaju glazbu, zvučne efekte, kretanje… To je puno jednostavniji način za praćenje priče ili određene teme. Za dječju knjigu mislim da su roditelji obavezni s djecom zajedno čitati i uputiti ih na te slike, o čemu govore, kako. Ako je glazba, onda razgovarati s djetetom: koju ti glazbu voliš slušati? Da vidimo hoćemo li ići na koncert…

Sugerirate roditeljima da se druže s vlastitom djecom?

– Apsolutno. Dalje, kao što imamo promjene u crtežu, bojama, uopće u tom likovnom svijetu, to je izvanredan povod za početak za odlazak u muzeje i galerije zajedno s djecom, da steknu možda bolje navike, da budu skloniji ekologiji, da ih se potiče na ono što je jako pozitivno, što je nama neophodno da bismo zajedno živjeli.

Djeca i roditelji

Tu dolazi prvo do tog kontakta. Ako vi gledate zajedno s djetetom crtiće na televiziji, vi nemate nikakvu interakciju, a ako uzmete knjigu, onda možete imati, pitanjima, odgovorima i prijedlozima za zajedničko druženje.

O ilustriranju i slikovnicama govorite na predavanjima diljem svijeta, iskustva?

– Ja sam o tome držao jako puno predavanja po Kini, recimo, oni imaju veliku akciju, kako je kod njih slikovnica i ovaj zapadnjački tip knjige za djecu nešto relativno novo zadnjih 20-30 godina, onda se organiziraju susreti s roditeljima zajedno s djecom gdje se govori o tome kako crtati gledajući slikovnicu, kako preko slikovnice stvarati kontakt s djecom, slikovnica može biti jako bitan faktor u odgoju djece.

Na zagrebačkoj Likovnoj akademiji predajete ilustraciju, crtež i grafički dizajn, što savjetujete studente, što je najvažnije?

– Ako nešto dobro radim na Akademiji, to je da im kažem da ja ništa nisam siguran, nema pravila, nažalost.

Kakvi su studenti, jesu li talentirani, da li se trude?

– Neki jesu i neki se jako trude, a neki misle da je to baš zgodno, pa onda tak’ ležerno dosta prihvaćaju. Međutim, to je jedan vrlo ozbiljan, veliki i težak posao. Sazrijevanje je dugotrajno. Znači, za vrijeme studija se može nešto shvatiti, što te očekuje zapravo, a onda slijede godine velikog rada. Iako danas nitko nije na to spreman, niti generacije a niti cijelo društvo.

Svi hoće sve i to odmah?

– Upravo tako. Dogodi se, recimo, da neke studentske radove koje sam ja zadao da se naprave prije vidim na Instagramu nego što mi ih studenti pokažu. To se dogodi. Onda oni dobiju strašno puno lajkova od prijatelja i onda sam ja onemogućen dalje davati eventualno neku kritiku ili savjet u vezi s onim što rade.

Podijeli ovaj članak