William Shakespeare drag je i ne tako rijedak gost brijunskog arhipelaga – kazališnu avanturu teatar Ulysses ovdje je i započeo 2001. godine upravo njegovim “Kraljem Learom”, protutnjala je veličanstvenom austrougarskom tvrđavom Minor – ambijentalnom pozornicom gdje se igraju sve predstave tokom ta dva ljetna mjeseca koliko traje sezona Teatra Ulysses i fascinantna “Oluja”, glumci, glumice i publika šetali su mnogim improviziranim scenama po otoku Mali Brijun, poput ljudi koji lutaju ničijim zemljama uz predstavu “Shakespear ljetne noći – varijacije”, sve su nosile redateljski pečat Lenke Udovički. Senzacija je bila gostovanje ansambla Royal Shakespeare Company iz Londona sa “Richardom III” i Ralphom Fiennesom u naslovnoj roli u režiji Ruperta Goolda, da bi ovo ljeto bio uprizoren i “Othello”, taj “mračni predmet želja” svakog iskrenog poklonika dramskog djela velikog engleskog barda.
Spoj različitih čitanja
Ujedno, produkcija “Othella”, kazališnog čina nastalog kao spoj različitih čitanja i promišljanja teatra iz čak tri zemlje – Ukrajine, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, nekako je i najbliža, rekao bi Rade Šerbedžija, jedan od utemeljitelja Teatra Ulysses, onom tipu pozorišta kome se od početka na Malom Brijunu težilo – kazalištu kao internacionalnom, umjetničkom činu, poduhvatu vrlo osebujnih i osobitih različitosti koje će, okupljene na jednom mjestu i kroz jedan projekt, dati ono najbolje od sebe. U konkretnom slučaju, brijunski “Othello” nastao je kao koprodukcija Teatra Ulysses, suradnici na projektu bili su, znači, Rade Šerbedžija i Lenka Udovički, i SARTR-a, Sarajevskog ratnog teatra, glavnina glumačkog ansambla dolazi odavde, dok je autorski tim predstave koji ju je konačno uobličio iz Ukrajine: redateljica Oksana Dmitrieva, kostimograf i scenograf Mykhaylo Nikolayev, autorica glazbe Kateryna Palachova i koreografkinja Inna Falkova. Naravno, tu je i dramaturginja Nejra Babić, poznata po sudjelovanju u brojnim umjetničkim projektima SARTR-a, jedna od najuspješnijih bila je suradnja sa redateljem Alešom Kurtom u realizaciji predstave “Jedvanosimsoboakalomistobo”, trenutno se vodi kao slobodna dramaturginja, dramska spisateljica i scenaristica. Othella igra Ermin Bravo, Desdemonu Ana Marija Brđanović, Jago je Alban Ukaj, Cassio Davor Sabo, Roderigo Jasenko Pašić, Maja Salkić je Emilija, Snežana Bogićević Bianca, tu su još Adnan Kreso kao Montano i Mak Čengić i Alen Konjicija, oni su Lodovico, odnosno prvi i drugi oficir. U programskoj knjižici predstave kao prevoditelji se navode Boris Pasternak, Mikhail Morozov, Milan Bogdanović, Živojin Simić i Sima Pandurović, njih sve objedinila je i adaptirala Natalia Dmitrieva, dizajn zvuka potpisuje Davor Rocco.
”Othello” se posljednjih godina dosta igrao na pozornicama u regionu: Jernej Lorenci postavio ga je svojedobno u Mestnom gledališču ljubljanskom kao kazališnu spiralu zla, na “Othella” gleda kao na: “igru o ljudima i o tome kako lako utječemo jedni na druge, koliko smo ranjivi, ali i kakvi smo kada hoćemo raniti drugoga”. Lorenci se, gotovo manijakalno, priklonio istraživanju fenomena zla, kako se rađa, širi i buja, gdje su mu korijeni, čime se hrani, kako nas obuzima i preuzima, njegov postupak gotovo je anatomski precizna vivisekcija čovjeka zahvaćenog samo jednom mišlju, samo jednim ciljem: kako uništiti drugo biće, odnosno sva druga bića koja mu se nađu na putu ostvarenja tog cilja. Jer, kaže Lorenci: “Zlo nužno mora biti konkretno… Zlo je po meni nešto što je duboko usađeno u našu bit, naš fizis, naš konkretan duh i emociju, zato je neodjeljivo od svega onog tu i sada, znači, od našeg mesa, ćelija, krvi, sperme, od svega što jesmo. Ono ne postoji načelno, uvijek se mora baviti nečim konkretnim…”
No, Lorenci kaže još nešto: “Biti redateljem nije moja svrha, to je moj način kako biti s drugima”. I u tom svjetlu, kroz prizmu Jaga, đavolskog manipulatora, upravo njemu predaje redateljsku palicu, on je njegov alter ego, no on: “režira svoj svijet s namjerom da bi se s njim igrao, on režira radi samoga sebe, a ne zato što bi, kao ja, želio biti s ljudima iz svoje predstave…”. Tako nekako slično na ovaj lik gleda i veliki teoretičar teatra i šekspirolog Jan Kott u studiji “Dva paradoksa Othella”: “Jagu nije dovoljno da pripremi tragediju, on je hoće što više razigrati, svima naokolo dijeli uloge i na kraju i sam nastupa u njoj. Jago je pakleni redatelj. Razlozi takvom njegovom djelovanju su raznoliki i skriveni, ali su njegovi intelektualni razlozi jasni i precizni”. Navodim još i riječi redatelja Miloša Lolića, njegov “Othello” igrao je u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu, i kod njega je Jago: “…beskrupulozni manipulator, piroman koji zna kad je nešto lako zapaljivo, odškrinuo je vrata Othellovog ludila, i nadalje se tragedija odvija kao fascinantno laka nameštaljka, zloslutno izvrnuta mišolovka…”.
U najnovijem, brijunskom “Othellu” u režiji Oksane Dmitrieve (diplomirala na Dnjetropetrovskom kazališnom i umjetničkom fakultetu 1988, na Odsjeku za lutkarsko kazalište, potom 2007. diplomirala na Kijevskom nacionalnom fakultetu za kazalište, film i televiziju) ta opsjednutost Jagom nije u prvom planu – naravno, i ovdje on povlači sve konce igre, no nju zanima Othello, ratnik koji se vraća sa bojišta i njegova ponekad nemoć da se uklopi u nove, njemu sada strane, mirnodopske okolnosti – čak iz Ulyssesa poručuju da kao moto predstave mogu poslužiti riječi nekog istinskog heroja koji je prošao rat i glase: “Preživio sam, ali dio mene je umro u borbi. Razumijem poraziti neprijatelja, ali ne znam živjeti među svojima. Teško je dobiti rat, ali jednako je teško dobiti mir”. Redateljica u programskoj knjižici predstava i sama zapisuje: “Upoznavanje onog drugog, pokušaj da se pomogne i shvati jedna vrlo važna stvar – ne postoji tuđi rat, tuđa nesreća. Mi, umjetnici, moramo nešto smisliti kako bi rat prestao zanimati ljude… Naravno, shvaćam da je to nemoguće… Shvaćam… Ali barem da pokušamo… Premijera ‘Othella’ održat će se na otoku bajkovite ljepote… Vjerojatno ovako izgleda raj… Ali u raju se jasno čuju glasovi ljudi čije je živote oduzeo rat… čak i dok smo u raju, ne smijemo zaboraviti da negdje u ovom trenutku ljudi umiru… da na određenom teritoriju rat nikada ne prestaje…”.
Genij mržnje
Ermin Bravo, Othello u predstavi, o komadu će reći u jednom razgovoru uoči premijere: “Ovaj Othello bit će naš, danas i ovdje. Vojnik koji se vraća iz rata, s velikim traumama, koji se snalazi s mirnodopskim vrijednostima. S ranama koje možda ni najveća ljubav ne može izliječiti. Svi u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Ukrajini znamo takve veterane. Živimo uz njih. S njima. Oni smo”. Stoga ne čudi brojnost scena i prizora u brijunskom “Othellu” koje neposredno govore o životu ratnika i vojnika između dva ratna sukoba, u vojnom logoru, u varljivom okruženju što samo podsjeća na mir, a prožetom stalno prisutnom ratnom opasnošću. Tri su ključna lika što ih ova dvosatna predstava donosi: Othello, nepobjedivi crni Maur, vojskovođa i zapovjednik koji ne zna za poraz u ratu, ali koji se teže snalazi u miru, igra ga vrlo iznijansirano, prema stupnju vlastite zaluđenosti od Jaga nametnutom slijepom ljubomorom Ermin Bravo, potom Jago sam, taj “genij mržnje, beskrupulozni manipulator, ulični prevarant”, rola je to Albana Ukaja, koja raste kako se tragedija bliži neumitnom kraju, to je onaj Jago koji će na samom početku reći: “Ja nisam to što jesam”, a dramu okončati šutnjom: “Ne pitajte me ništa više, što znate, znate – od ovog trenutka više neću reći ni riječ”, najzad krhka i nevina Desdemona, koja do samog kraja nije svjesna što je očekuje, igra je vrlo zrelo i ulozi primjereno mlada Ana Marija Brđanović, ona je, mogli bismo reći, iznikla kao glumica ovdje, Akademiju primijenjenih umjetnosti, Smjer gluma i mediji završila je 2020. U Rijeci, u klasi Lenke Udovički i Radeta Šerbedžije, u teatru Ulysses već je nastupala u predstavi “Shakespeare ljetne noći – varijacije”, a od 2021. u angažmanu je u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci kao glumica.
No, negdje u podsvijesti, bez obzira na to izričito insistiranje da se “Othello” odigra zaogrnut ratnim šinjelom, sred dvojbi i nesnalaženja takvog ratnika-povratnika u miru, ostat će trajno upamćena ta sotonska moć majstorstva manipulacije što je Jago izvodi nad svim akterima ove kazališne storije – a svjestan svoje nadmoći i superiornosti nad žrtvama kojima je okružen i kojima bezdušno manipulira, sam ih upozorava: “Mi djelujemo pomoću domišljatosti i razbora, a ne kroz čaroliju i vradžbine”. Ili u originalu: “We Work by wit, and not by witchcraft”. Usto, kao vrhunac cinizma i svoje nadmoći, poručuje: “ U utrobi vremena ima mnogo onoga što se tek treba dogoditi” – ali im, naravno, ne otkriva da on već predobro zna što se to ima dogoditi: ta on je već odavno pohodio te skrivene predjele u kojima se skriva i zrcali budućnost, u utrobi vremena za njega nema tajni, njegov naum i cilj upravo se i temelje na njegovu poznavanju onoga što je bilo, što jest i što će biti – ponašanje čovjeka za njega nikada nije bila nepoznanica. Njegove žrtve spoznat će to, nažalost, prekasno.
Mladen BIĆANIĆ
