U muzičkoj karijeri može se pohvaliti i učešćem na Eurosongu 2001. godine kada je sa pjesmom “Hano” u Danskoj osvojio 14. mjesto. Ipak, već duži niz godina povukao se iz muzike i radi u Općini Novi Grad u Sarajevu.
U posljednje vrijeme na bh. muzičku scenu vratilo se nekoliko “penzionera”. Hoće li Nino Pršeš uskoro iznenaditi publiku nekom novom pjesmom?
U proteklom periodu sam najavljivao eventualni “povratak'” na muzičku scenu, ali iskreno da bi se to i desilo, potreban mi je razlog, izazov ili svrha toga. Nažalost, trenutno stanje, u kojem ne postoji ni jedan muzički festival na kojem bi kompozitori, tekstopisci, producenti i izvođači mogli predstaviti svoja nova ostvarenja i na kojem bi se takmičili sa najboljim što imaju, ne djeluje stimulativno. Kada bismo imali taj izazov, to bi značilo mnogo, kako za umjetnike tako i za publiku, a najvažnije za kulturu uopće. Želim da Sarajevo ponovo drži primat u regiji, na način kako je to prije mnogo godina bilo, sa mnogo festivala i kvalitetnih umjetnika, ali trenutno bez podrške institucija to se neće desiti. Neću se odreći pisanja jer je to moj identitet, ali ovako, ako bih se, ničim izazvan ponovo pojavio, osjećao bih se da se borim sam protiv sebe.
Vaš posljednji projekat bio je 2017. godine. Tada ste predstavili svoj novi muzički projekat “Sevdah koncept”. Riječ je o obradi nekih od najpoznatijih sevdalinki, koje su predstavljene u nešto modernijem ruhu. Kako ste zadovoljni uspjehom ovog projekta i da li će on imati i svoj nastavak?
“Sevdah koncept” je bio eksperiment. Željeli smo vidjeti da li se sevdalinka može uspješno nositi sa modernim trendovima u muzici. Mislim da smo u tome uspjeli i da sevdalinka sigurno zaslužuje biti predstavljana na novi način, čime bi lakše osvojila, kako nove generacije tako i svjetsku publiku. Sljedeći korak je trebala biti zaokružena priča, tj. potpuna produkcija koncerata širom svijeta sa videoprikazima, specijalnim efektima koji bi pričali historijsku priču o Bosni. Nažalost, zbog težine realizacije i drugih obaveza ta je ideja ostala po strani i moja je neostvarena želja.
Publika Vas pamti po pjesmama “Hano”, “Sad mi krivo”, “Lamija”… Koja pjesma je Vaša lična karta?
Pjesma je sredstvo da izrazim osjećaje i teško je odabrati jer na kraju slušaoci biraju sa kojim mojim djelom će me poistovjetiti. U razgovoru, mnogi i neočekivano izabiru pjesme koje i nisu bile popularne poput ovih koje ste naveli. Trenutno, posljednja neobjavljena pjesma koju sam napisao je ujedno meni najdraža. Tu su moje najsvježije emocije. Interesantno, i zove se “Najdraža”.
Muzika koju ste Vi stvarali na neki način je bila preteča današnjeg modernog repa. Vaše mišljenje o Jali Bratu i Bubi Coreliju i njihovim pjesmama?
Svaki naraštaj ima svoj pogled na svijet i svoj izraz koji se zasniva na iskustvima i dostignućima prijašnjih generacija. Logično je da stvari idu dalje.
Ono što meni može smetati u današnjoj muzici je vrsta narativa i poruka koje se nameću kao pravilo ponašanja. Umjetnost bez cenzure i samocenzure je karakteristika svjetskih trendova koji se reflektuju i na našu bližu sredinu. Iako muzika treba biti medij kojim se stanje u društvu pomjera ka boljem, uključujući i na ukazivanje na probleme, danas češće služi kao sredstvo za kompromitovanje. Shvatam da svako traži mjesto pod suncem, ali neodobravam da to bude po svaku cijenu.
