Četiri mjeseca dvanaest topova tuklo je Krupu. S Huma je gruhalo bez prestanka. Svaki put kada bi topovsko đule pogodilo vrhove zidina ili krov kula, odozgo bi se cijelom dolinom razlijegala vriska i zazivanje Allaha, a kada bi đule preletjelo preko kula i bućnulo u Unu, onda bi se uz vodeni pljusak uzdizala razdragana vriska branitelja, dozivanje Isusa, a oni hrabriji nageli bi se nad grudobran i pokazali golu stražnjicu opkoliteljima. Kad bi zamukli topovi, u nebo bi prhnulo hiljade glasova i janjičari bi još jednom, noseći dvadeseterometrene merdevine, nahrnuli prema opkopu koji je opkoljavao grad s ove strane pa se u njega u vrijeme mira ulazilo preko mosta koji se spuštao i podizao lancima. Ti glasovi trnuli bi se u oblacima barutnog dima što se do duboko u noć, zgusnuti u maglu, njihaše nad adama sve do utoka Krušnice.
Najgore bijaše što nije bilo nikakvog načina da se lagumdžije probiju pod zidine i da ih miniraju, jer čim bi se ušlo u zemlju, odnekud bi se pojavila voda i plavila, već je odnijela petnaest ljudi pogušivši ih u rupama kao miševe. Na kraju se od te zamisli sasvim odustalo. Glavna riječ tad je data topovima, da gruhaju nemilice, dok im se cijevi ne rascijepe, i da udaraju i noću i danju, da onima u gradu ne daju ni oka sklopiti, a ti povremeni nasrtaji na tvrde krupske zidine više služiše da se tvrdoglavi branioci zastraše nego što je moglo od njih biti kakvog haira.
Isto je bilo i s pokušajima da se priđe rijekom u čamcima. Tobdžije hrvatske bijaše tako dobro uvježbani da bi već trećom minom pogađali lađe posredice pa bi strijelci s bedema, naslađujući se, gađali nevješte plivače i cijela bi se ta smaragdna voda očas sva ucrvenjela.
I bivalo je tako iz godine u godinu cijelo vražije desetljeće, a pogotovo kada Osmanlije sasvim preoteše Jajce pa se ustališe u Bosni. Poslije toga kao da im bi dosta naganjanja s krupskim posadama, i to se odmah vidjelo čim su se pojavili niz grmečke padine. Sve se zacrvenjelo od vojske, dim spaljenih kuća njihao se za njima kao baldahini na kakvom suludom nebeskom prosceniju. Historičari bilježe da je bio 4. juni 1565, a na čelu vojske koja je nahrtala uz udaranje doboša i arlaukanje zurli jahaše bosanski paša Mustafa Sokolović, Bošnjak, dijete planine Varde, stričević velikog vezira Mehmed-paše. I odmah se vidjelo, ne samo po brojnosti već i po rasporedu odreda i po njihovoj odlučnosti, da je ovo drugačija opsada od svih prijašnjih, kada je Ivan Karlović branio ovaj grad. Nesretnik umrije a ne ostavi iza sebe potomstva i svi njegovi posjedi pripadoše sestri Jeleni i njenom mužu Nikoli Zrinskom.
Iscrpljeni stalnim ratovanjima po lancu utvrda koji je osmislio još kralj Matija Korvin, a još više gloženjima s ostalim hrvatskim plemstvom kojem su otimali gradove i posjede, bijahu Zrinski već dobrano onemoćali. Ništa im drugo nije preostalo nego da se uzdaju u tvrdoću zidina i priču koju su špijuni prenijeli iz neprijateljskog tabora da se tamo ozbiljno kazuje kako je Krupa neosvojiva i kako svi drhte kada se spomene Ivan Karlović. Tako ostaviše u gradu samo četrdeset bojovnika, kojima posljednju plaću isplatiše ko zna kad, “te su često, i to kadšto bez uspjeha morali moljakati plaću čak u Ljubljanu”, kako je to iz požutjelih pisama po štajerskim, ljubljanskim, peštanskim i zagrebačkim arhivima iščitavao smjerni Radoslav Lopašić. A za ono što presudi doznade se tek kasnije, kada je stvar s Krupom bila već svršena: iz kazamata brekovačkih “pobjegao je sazužnjeni Vlah Reko Sudorović”. Taj Mustafa-paši dojavi da Ivan Karlović položi dušu pred Bogom i da je na onoj strani Une rasulo te mu zajamči glavom da će lahko zauzeti i Krupu i Cazin i Mutnik i sve što je Karlović držao svojom čvrstom rukom.
Sutradan kapetan Petar Farkašić piše pismo generalu Ivanu Lenkoviću: “Neka zna vaše gospodstvo, kako mi u ovu uru dojde list od kapitana Bihaćkog, gospodina Kronšala, kako je dotegnul k njemu stražac iz Krupe, ki je most čuval, i povidal je da su Turci Krupu podseli. Zato, vaše gospodstvo, k tomu prigledajte, kako vas je najbolje Bog naučil, zašto ini siromasi ki su u nutreh, od Boga i od vašeg gospodstva pomoći čekaju. A gospodine milostivi, u nutra je Matija Bakić, ki je vojvoda, i š njim je junakov 28, a Tihić, ki mu je tovariš, ki je drugi vojvoda, ta je bil s ostalih junaci izašal van, dohodil je k meni pinez prositi, a ja mu i nisam imal otkuda dati. I to je jure šesti dan kako je prošel u nutra. Bojim se, da je i on poginul na putu u nutra grede i s junaci; zaš da bi nepoginul, bil bi glas od njiga kakav godire, ako prem je unutra ulizal…”
Matija Bakić odmah je znao da je gurnut u vreli lonac. A kada se dvanaestog dana opsade niz Grmeč spustiše dodatne osmanske snage, više ni trunke nije sumnjao u svoje predodžbe. Kažu da je tad samo stegao pesnicu i svom snagom udario po prsima i da je glasno prokleo čobanice koje nagovoriše kraljeve majstore da ne podižu grad na onoj strani Une na kojoj leže sve ostale tvrđave na Krajini, pa Krupa bijaše jedini grad izgrađen na desnoj obali. Sedamnaestog dana opsade, kada su stražari s kula uzviknuli da dolazi spas, a sva posada počela da urla i da pokazuje Osmanlijama od šake do lakta, Matija Bakić se ne obradova. Nije se obradovao ni kada je, zureći kroz durbin, vidio da je sila koja dolazi upomoć za dva puta veća od osmanske vojske. Neki dubok glas govorio mu je da su ostavljeni još od onog dana kada se iz Bišća vrati vojvoda Tihić, i Daganović, glasonoša s Hojsić-kaštela, i taj Brdarić, kojeg osmanlijski strijelci smakoše i ostade visiti na užadi.
I bio je upravu Matija Bakić. Kada je štajerski grof Herbard Auersperg, glavni zapovjednik kraljevskih snaga u cijeloj Krajini, vidio kolika se sila razlegla niz Hum i preko Lipčana, i stotine šatora na obalama Krušnice, gdje je bio glavni logor, shvatio je on da ga rijeka potpuno odsijeca i da bi morao ići do Dvora da je pregazi, a to bi Osmanlije mogle iskoristiti da krenu na Bihać. Druga verzija kaže da se jednostavno prepao, a treća da je bio ljut na Ivana Lenkovića što nije i Krupu stavio na spisak gradova koji se ne mogu braniti i koje treba porušiti prije nego ih Turci zauzmu. Pa neka on sada nosi one ljude na duši, prošaputao je i okrenuo se, otpustivši konju uzde da trči koliko ga noge nose. Bio je toliko ljut da se tek u Ostrošcu sjetio da se ne pomoli za Bakića i njegove ljude kojima je sudbina propisala da im zidine krupske budu grobnica.
Dok je klečao u kapelici, nije mu ni na kraj pameti bilo da se ovim činom upisao u historijske knjige kao izdajnik i kukavica i da, evo, skoro pola milenija još niko nije razumio njegovo povlačenje pred gotovo dvostruko brojčano slabijim neprijateljem, ali molitva mu nikako nije išla i raspadala se na sve strane. Da bi smirio savjest, zamolio je posilnog da mu odmah pronađe spisak utvrda i opis stanja u njima koji je prije nekoliko godina sastavio general Lenković. Htio je da pozove bana Petra Erdedija i kapetana Ivana Alapića – svaki je doveo po 300 konjanika, i tog Jobsta Galenberga, koji je dojahao s kranjskom četom i ostale oficire koji su se na njegovu zapovijed povukli od Krupe i gledali ga zbunjeno i blijedo kao da je skrenuo s pameti da raskrili pred njima Lenkovićev spisak i da udari dlanom po njemu, ali sva sreća pa još ne bijahu završili s ručkom, jer kad je razmotao spisak na stolu ispred sebe, zamišljajući kako će zgnječiti Lenkovića kao muhu jednim udarcem dlana, potpuno je zanijemio: Lenković je predložio da i Krupa bude porušena jer ju je nemoguće odbraniti.
Matija Bakić, s druge strane, nije puno oklijevao. Drugog dana od povlačenja grofa Auersperga skupio je preživjele momke, kazao im da oni ovdje stoje kao predstraža velikom kršćanstvu i da je kucnuo njihov čas. Mada historija barata neoborivim dokazima da su Osmanlije već bile dobro oštetili dijelove krupskih zidina i sasvim zapalile pokretni most, ipak, priči trebaju detalji koji će dramatizirati cijeli događaj.
Tada je, kazuje priča, Matija Bakić, lično, odapeo vitlo i čekrke i spustio most. Udar desetine konjskih kopita o drven most zagrmio je takvom silinom da je cijela Sokolovićeva vojska u prvi mah ustuknula. To je Bakićevim jurišnicima dalo prednost tako da su se neki uspjeli probiti do Krušnice, a dvojica su, priča se, uspjela i da je preplivaju i spase živu glavu kako bi mogli raznositi priču o hrabrosti njihovog zapovjednika, koji je bio težak i ugojen čovjek, izranjavan, te ga voda povuče k sebi. Pa ipak, ostalo bi Bakićevo djelo da truhne u historijskom mraku da Auersperg u svojim izvještajima, koji i danas leže u arhivima u Ljubljani i Grazu, ne uvrsti i svjedočenje dvojice njegovih preživjelih vojnika.
Čobanice koje je Matija Bakić prokleo u času kada mu je postalo jasno da je ostavljen na cjedilu možda su bile i vile. Izniču one iz davnih vremena kada čovjek još ne bijaše naučio kako da stavi palac na bilo vremena. Tada je kralj gradio grad na Ostrožnici, s desne stane današnje Krupe, sat hoda daleko. Sasvim iznenada, pojavljuju se one pred majstorima pa ih priupitaše šta to rade. “Zidamo grad”, odgovoriše ovi, zbunjeni, okrećući se oko sebe i pitajući se otkud sada odjednom oko njih ovoliko stado. “A zašto baš ovdje”, nastaviše čobanice, dok se njihovo stado širilo na sve strane. “Tako nam zapovijedi kralj”, odgovori jedan sramežljivo. “A da đe bi drugo”, snađe se drugi i, da bi otjerao i preostale magle zbunjenosti, ubaci u svoj glas međuprst podrugljivosti. “Ta za Boga miloga”, ne dadoše se čobanice smesti. “Eno vam na drugoj strani velike zgode za grad, ondje ima mnogo krupna kamena, ondje će vas grad mnogo jeftinije stati”, rekoše one i odoše.
Majstori više ne bijahu sigurni da li su razgovarali s čobanicama ili ono bijahu vile, pa ispričaše kralju. Ovaj ih sasluša i ne reče ništa. Cijelu noć premišljaše, a ujutro obiđe ono mjesto. I zaista, ondje bude daleko bolji položaj za odbranu, a kamena, velikog, bilo je u izobilju. Tako on sagradi grad koji nazva po krupnom kamenju Krupa, a započetu tvrđavu na Ostrožnici sasvim zapusti. Ko ne vjeruje, neka se popne gore i vidjet će da joj se započeti temelji još vide.
Ali tu priči ne bi kraja. U Krajini se svaka legenda produžuje u samu sebe. Ova kazuje da je taj kralj jednom bio satjeran u stupicu i neprijatelj ga sasvim opkolio. Situacija je bila beznadežna i kralj se baci na koljena i zakune se Bogu da će, samo izvuče li živu glavu i ako sretno pregazi Unu na konju, što nikom do tada nije uspjelo, sagraditi do Une cestu. I izbavi se kralj, pregazivši rijeku ponad vodopada gdje je voda bila plitka. Kad je došao kući, ne časeći ni časa, posla svom knezu sanduk dukata i naredi mu da načini cestu dugu dvanaest sati hoda, a ovaj pola para uze sebi i načini cestu upola kraću i eno je i dan-dani se poznaje, “samo što je obataljena”.
A druga legenda, sasvim škrta, kazuje da je grad sagradila djevojka Krupana i da je po njoj dobio ime. Njen nastavak priča da se Krupana, zbog neuzvraćene ljubavi, hitnula s najviše gradske kule i da su je virovi razbili od sedre, a vladari podvodnog svijeta ostavili zauvijek kod njih.
Vrijeme sažima sve ljudske pripovijesti i ko zna u koliko će riječi stati naša savremenost kada je silna stoljeća presuju u mit. I zato bi možda najbolje bilo ostati pri legendi, ali kažu da su stari Slaveni riječju krupa obilježavali rijeku kratkog toka, baš onakvu kakva je Krušnica, koja odmah nakon izvora zaroni u Unu i nestane u njoj. A kazuje se i ovako: “Gdje su Krupe, tu se ponajviše vadi ruda.” Pripovijedaju da se i ovdje zlato kopalo i da brda iznad Krečane na lijevoj obali kriju kamenu sol, da se na Humu vadio ugljen, a na Lipiku srebro i još rudače kojekuda.
Na kraju i sam Lopašić propada u legendu. Piše on ovako: “Grad Pset i rieka Krupa sjećaju nas i na poznatu priču o Čehu, Lehu i Mehu. Gotovo svi stariji ruski, poljski i češki ljetopisci vjerovali su tvrdo da su im pradjedovi došli s juga i iz zemalja gdje danas stanuju Hrvati. (To tvrde naročito Filip Kalimah i Matija od Mehova, poljski poviestnici, i češki ljetopisac Vjenceslav Hajek.) Iz Hrvatske – priča se – da su došli praoci Čeha i Leha knezovi Čeh i Leh. Potonji da je stanovao u Krapini, dok mu je stariji brat Čeh boravio u gradu ‘Pseru’ nad riekom Krupom. Taj grad da je poslije razvalio neki Dalmatinac Uroš (‘Hrosius’), i iza toga mu ne ima više traga.”
Najpoznatija aginska porodica koja se uzdigla u Krupi bili su Badnjevići. Nekoliko pisama iz pera badnjevićke gospode govori o viteškom životu u Krajini. Tako Turan-aga Badnjaković, dizdar Krupe, i njegova braća Omer-aga i Safer-aga optužiše u pismu iz 1627. godine neke hrvatske glavare, tri Vuka: Vuka Mrnjavčića, Vuka Križanića i Vuka Jelačića, i pozvaše ih na mejdan kako bi riješili spor. Ovi im odgovaraju i prihvataju dvoboj, a kao mjesto sudara određuju Sredičko na Kupi, “gdje je Vuk Mrnjavčić izašao na mejdan mlađahnom Safir-agi Badanjkoviću, koji je bio radi hrabrosti vrlo cienjen i kod Turaka i hrišćana. Na mejdanu dogodi se užasan prizor”, ovom rečenicom pripovjedači i s jedne i s druge krajine uvode nas u najdramatičniji dio dvoboja, a onda se priča račva u dva rukavca, po prvom “da je Vuk Mrnjavčić najprije viteškog Turčina mačem po hrbatu ranio, a kad se ovaj od ljute boli tielom bio svinuo ka konjskoj glavi odrubi Mrnjavčić jednim mahom glave i Badnjakoviću i njegovu konju”, a po drugom da su bez glava ostali Vuk Mrnjavčić i njegov konj.
Godine 1695, dakle samo dvije godine prije nego će Eugen Savojski spaliti Sarajevo, u vrijeme Bečkog rata, Mustaj-beg Badnjević, čistom bosančicom, na maternjem jeziku, piše novljanskom zapovjedniku pukovniku Ivanu Andriji Makari, Mađaru, i opominje ga da se tako sa zarobljenicima nikada u Krajini nije postupalo: “Od nas g. Mustaj-bega Badnevića, sandžak-bega bihaćkoga, serdara i zapovidnika sve plemenite Bihaćke i Krupske pokraine u svem vele visoko i poštovanom svake vridne fale i dike časti gosposke dostojnom g. Makaru, zapovidniku sve Novske pokraine lipi poklon i drago pozdravlene kako g. i susidu na Kraini. A po tom toga bi mi potriba pisati, v. g. dati na znane, kako dodjoše prida me sve age Bihaćke kraine i Krupske tužiti i zaradi nevolnih sužana Turaka, koje se od nih bezakone posluje u vašoj Kraini, koje nije nikad bilo, a najprivo od siromaha Bešir-age, slušajući nevirnih Novskih madžara, koji su učinili neviru caru, pake će i ćesaru, idući gospodar svome gospodinu pravim putem sužanskim te ga okova i uze mu dvadeset dukata više od dugovana, kako se nismo nadali, da će to v. m. učiniti a na ovakoj kraini, a nismo mi mogli do sad ni lista pisati, niti nam je bilo do tog, kako nije ni vami.
Drugo g. i zaradi Krupksih nevolnih sužana, koje dočekuju Novski madžari te jim uzimaju kone i robu otimaju; ima trideset kona, što su uzeli ni krivi ni dužni. Tome se nismo nadali, jere niti će brezpustvo bog makul viditi, ni ludi. A treće Elkasa is Stine, koga je ban bio poslao, da mu kona vodi a za svoju glavu, te ste ga iza skele vratili natrag te ga okovali, neznamo, ali ga mislite posići ali prodati, neznamo za koju sramotu. A četvrito ste bezakone učinili od Emre harambaše, niste ga posikli na mejdanu, već svezana na konaku, što nije junački činjeno. Sve te zajmove g. bog vrati, a da i ja slušam krajišnika, kako ti madžara, more biti bi se do sad mnogi zajam vratijo. A sad molim vaše gospostvo, odpišite mi u listu, ako hoćete diržati stari hesab krajišni, koji je dosad bijo nevolnim sužnem, neka je krajina krajinom. Ako li nemislite, veće hoćete tako činiti, odpišite nam, da se znamo i mi česa drižati i da smo zdravo. I molimo vaše gospostvo, zapovidite kapitanu Vujici, što no je od Beše Kruplanina uzeo sedlo i rahtiline, da ga plati ili ušale natrag robu glavom sedlo i raht. Ako po ovom pismu nebi ili pinezi ili robe, hoću sve banove i tvoje sužne zapačati u Bihaćkoj kapitaniji i u Krupskoj. A vi se od Vujice naplaćujte, jere se je golemo vidijo na tome gospostvu.”
