17.2 C
Bosanska Krupa
Nedjelja | 26. Juna 2022.

Priča Ferida Jogića, emigranta iz Bosanske Krupe

- Oglas-

Čovjek koji voli svog progonitelja i dželata ili je velika neznalica ili pati od nekog poremećaja. Takvih pojedinaca, nažalost, još je mnogo među Bošnjacima. Uprkos bijedi i mizeriji u kojoj su živjeli pod crvenim bajrakom i trobojkom od 1945. do 1991. godine, veliki broj neukih glasnogovornika prethodnog režima i dalje na puna usta hvale njegove kreatore i vakat u kojem je jedan obični bravar upravljao državom, čije je, izgleda, najveće dostignuće bilo to da se moglo “slobodno spavati na klupi”. U svojim hvalospjevima režimu s bravarom na čelu obavezno izostavljaju spomenuti da su tadašnje vlasti bile ravnodušne na Genocid nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu, u kojem je stradalo više od 100.000 nedužnih ljudi. Isti glasnogovornici ne spominju ni činjenicu da je zaslugom “bravara” i njegovih saradnika između 1953. i 1961. godine iz Jugoslavije iseljeno stotine hiljada Bošnjaka i Albanaca.

Umjesto riječi iseljavanje, ovdje bi umjesnije bilo upotrijebiti riječ egzodus, jer upravo je o egzodusu riječ. Dugačak bi bio spisak svih njegovih uzroka, no sigurno je da ljudi ne bježe od dobra već od zla, od bijede, straha i patnje.

Ako razgovarate s emigrantima, čut ćete bezbroj priča i razloga. Sve su različite i jednako emotivne.

Jednu priču zabilježili smo u Bosanskoj Krupi od devedesetogodišnjaka Ferida Jogića, Krupljanina koji duže od šezdeset godina živi u emigraciji, u Njemačkoj, u Münchenu. U rodni kraj rjeđe dolazi, ne zato što mu se ne dolazi već što su ga svladale godine.

Našli smo ga kod njegove još nedovršene kuće u Bosanskoj Krupi koju je počeo graditi prije deset godina. Došao je da posjeti rodbinu. Zamolili smo ga da nam ispriča nešto o svojoj prošlosti i onome što ga je nagnalo da napusti porodicu, dom i rodno mjesto te krene u emigraciju – u tuđinu i neizvjesnost.

“Rodio sam se 7. jula 1932. godine u Bosanskoj Krupi. Išao sam tri razreda u školu na Mahali u Krupi. Školovanje je tad trajalo četiri godine. Drugi svjetski rat, kojeg se i danas jako dobro sjećam, prekinuo je moje djetinjstvo. Puno sam patnje, brige i straha premetnuo preko svojih nejakih pleća. Oca su mobilisali u vojsku. Teško je to bilo vrijeme. Ljude su hapsili i odvodili. Jedne večeri dođe otac kući, nas djecu zagrli i zaplaka. Kaže: ‘Ne znam šta je ovo, šta se dešava, pa i nedužnu djecu ubijaju! Otac je pomagao ljude koje su tražili i hapsili koliko je bilo u njegovoj moći. Jedne prilike pomogao je grupi od četrdeset studenata koje su tražile ustaše. Rekao je: ‘Bježite odavde, jer ako ostanete, pobit će vas!’ Spremio ih je u jedan vagon i pomogao da pobjegnu. On nije nikad bio ubica. Nakon rata to mu nije pomoglo. Partizani su hapsili i odvodili koga su htjeli. Mnogo je ljudi tada, na pravdi Boga, ubijeno.

Otac se dugo krio. S njim se krio Ibrahim Šarić, neki Šekić i još dosta ljudi kojima ne znam imena. Ja sam otprilike znao gdje se krije, pa sam ponekad odlazio da ga vidim. Jednom sam sa sestrom Feridom išao da berem jagode. S nama je bila jedna Srpkinja Zora, kći Boške Zeljkovića iz Krčane, gdje sam se ja rodio. I dok smo išli cestom prema Perni, odjednom se pred nama, u šumi Fejze Omerčića, ukaza neki čo’jek. Zovnu on: ‘Mali, mali, hajde vamo!’ Ja ništa, a on ponovo viknu: ‘Feridu!’ Okrenem se, kad ono neki Ramo, Cigan. Kažem ja: ‘Šta je!?’, a on: ‘Hodi vamo, hodi vamo. Vi nemojte ići’, reče sestri i Zori. Krenem ja za njim u šumu, kad tamo nasred šume moj otac stoji u crnom odijelu. Vidim da plače.” Feridov glas odjednom zadrhta, zastade, a onda poput malog djeteta zaplaka. Suze su se slijevale niz njegovo staračko lice i zalazile u duboke bore. Sjećanje na oca, kojeg je izgubio kao dijete, bila su svježa i bolna.

Dugo je plakao, a onda zastade i nastavi s kazivanjem koje je bilo popraćeno čestim pauzama u kojima je plakao tako snažno da se sav tresao.

“I tako, zovne mene otac i pita: ‘Jeste li svi dobro, kako je majka (nena)?’ ‘Dobro je’, kažem. ‘Kako ti je mati’, pitao je dalje. ‘Dobro je!’, odgovorim. ‘Ko je došao s tobom?’, opet će on. Kažem: ‘Ja, Ferida i Zora, eno ih dole kod Rame, kod Ciganluka.’ Kaže on meni tad: ‘Nemoj da iko sazna. Kaži majki i materi da dođu u našu šumu da ih vidim!'”

“Otac je često spavao u jednoj kući u Hodžincu”, nastavlja Ferid s kazivanjem. “Ja sam znao doći često da ga vidim. Pustim ja kravu na pašu, a onda onako glasno zovem: ‘Perova, Perovaaa!’, da bi me otac čuo i znao kad dođem. Jadnom sam doš'o i vidio ga u šumi, a na njegovom ramenu stoji neka ‘tica.”

Feridovog oca i ostale koji su se s njim krili izdali su muslimani. “Oni su im donosili hranu. Jednog dana kad je otac doš’o u Stijenu po hranu, poručili su mu da sljedeći put dođe tu i tu, tad i tad, pa će tu naći hranu. Kad je otac došao, umjesto hrane, naišao je na partizane koji su ga zarobili. To je možda bilo 1946. godine. Rat je bio završen. Sjećam se kad su ga uhvatili u Gomili kod Stijene. Vozili su ga u kolima svezanog žicom niz put od Perne prema Krčani. Svezan je bio sa šest žica. Kod Stanice je bila benzinska pumpa. Tu je bio postrojen čitav bataljon partizana. Gledam ja tamo od pruge i vidim oca da stoji svezan. Jedan oficir htio ga je voditi na Gomilu i da preko njega uhvate druge zelence. Oca su tako svezana žicom vodili kroz Krupu. Tukli su ga i vukli.

Onda su ga odveli u OZNU. Dotjerali su ga kod Bugarove kuće u Zalugu, a onda u zatvor. Tu je bio i Smajo Novkinić, neki Šarić i još dosta poznatih ljudi. S njima je bio zatvoren jedan hodža i još neki ljudi iz Arapuše. Mnoge su tu ubili. Trebalo bi to ispitati. Kad je otac doš'o tu, molio ih je da ga barem malo odvežu – da se on oslobodi i pokuša pobjeći – pa da ga ubiju barem tako, a ne da ga mrcvare i iživljavaju se nad njim. On je bio svezan žicom koju su mu provukli kroz ruke, kroz meso. Ovako”, priča Ferid i na svojoj ruci pokazuje dio između kostiju podlaktice. “Onda su ga objesili o žicu, pod njim zapalili vatru i sjekli mu uši.”

Zadnje riječi naš sagovornik jedva je izgovorio. Činilo se kao da ga je nešto gušilo. Opet zastaje i plače, dugo, toliko dugo da se činilo da nikad neće prestati.

Napokon se malo smirio i plačnim glasom nastavio kazivati.

“Sve su to ljudi gledali i poslije nam pričali. Ne znam gdje su ga pokopali. Mi smo se nadali da je živ. Tražili smo ga sve dok jedan čovjek nije rekao mojoj materi: ‘Hašija, nemoj nikuda lutati i tražiti, ja znam sve šta je bilo. Ja sam vidio sve šta oni rade. To je njihova pravda, njihovo bratstvo i jedinstvo.’ Poslije su pričali da su sudili mome ocu i da ga je branio neki Smiljanić. A lažu, nisu mu sudili. S njim su postupali kao sa zvijeri. Nisu imali milosti ni prema djeci. Mene, moga brata Fadila, brata Sejfu i dvojicu mojih stričevića partizani su zatvorili u jednu komšijsku kuću. Svi smo bili djeca, a ja najstariji među njima. U mezarlucima su iskopali jednu veliku rupu i htjeli nas pobiti. Bio je veliki snijeg. Čuvali su nas zatvorene neki partizani Srbi, ma ja kažem banditi, jer to su i bili. Kartali su se. Ja sam braću i stričeviće nagovorio da skočimo u snijeg s prozora, jer nije bilo visoko, i da pobjegnemo. Pobjegli smo u grad, u Kalendere kod moje tetke Džedide i tu se krili. Nas su tražili, ali nas nisu našli. Raspitivali su se gdje smo. Pitali su čak i mater gdje smo. Govorili su: ‘Nismo mi njima ništa htjeli, nego samo da ih ispitamo’, a lažu jer su nas htjeli pobiti. Iskopali su čak i rupu za nas koja se i danas vidi.”

Kada smo našeg sagovornika pitali šta ga je nagnalo da napusti svoj dom, majku, suprugu, braću i sestre i krene u tuđinu i neizvjesnost, ne znajući hoće li ih više ikad vidjeti, ovaj još živahni starac uzdahnu i poče kazivati svoju mnogo puta ispričanu priču.

“Nakon očeve smrti mene i moju porodicu često su zlostavljali. Mene je često hvatala milicija. Progonile su me te crvene zvijeri. Dovoljno je bilo da me vide pa da me napadnu. Jedne subote smo Mehmed Vejsilov i ja bili u hotelu. Došao je milicajac, neki Dušan, i kaže: ‘Sad ćemo da razgovaramo!’ Kažem ja: ‘Šta treba!?’ Kaže: ‘Bili ste neku noć na Mahali, pravili ste ispade i tukli se.’ U hotelu je radio neki konobar Sveto. Kaže on: ‘Nije istina, oni su bili ovdje, a ne u Mahali!’ Nisu se oni puno obazirali na Svetine riječi. Hoće da nas gone u stanicu. Kažem ja njima da ću doći samo na poziv. Kaže taj Dušan: ‘Ne pričaj nego polazi!’, a ja kažem: ‘Ja ne idem, možete me samo ubiti, a ja ću se braniti ako treba.’

Znao sam šta me tamo čeka i šta oni rade ljudima koje privedu. Jednom su me tako odveli i pretukli ni kriva ni dužna. Tako su oni Ferida Karaibrahimovića i Omu zatvorili, svezali lijevu nogu za desnu ruku, objesili i pustili vodu na njih da teče. Tako su prenoćili i obolili na bubrege. Omo je umro u Francuskoj. Jednom je Ferid meni doš'o i rek’o: ‘Feridu, ako hoćeš da se osvetiš Dušanu Trtici, što je tvome ocu živom jaja izvadio, ja znam gdje je on pa te mogu odvesti i možeš ga ubiti ako hoćeš!’ Kažem: ‘Sad ne mogu, poslije ću.’

Kasnije kad sam bio u emigraciji, krenuo sam da ga ubijem i tako osvetim oca. Stigao sam do Gospića, ali sam se morao vratiti nazad. Imao sam namjeru ponovo da se vratim, ali nisam uspio pošto je milicajac Dušan Trtica ubrzo umro.

Jednom smo se moj brat i ja vraćali kući. Bilo je prilično kasno. Oko 12 sati. Naša je ulica imala rasvjetu, bila je uvijek osvijetljena. Kad smo mi ušli u ulicu, oni (milicija) su ugasili rasvjetu. Moj brat je malo tiše zapjevao. Onda se nije smjelo pjevati. Odjedanput je neko viknuo: ‘Stoj!’ Kako viknu, tako njih dvojica iz mraka izletiše i počeše nas tući pendrecima. Moj brat pao je od udaraca na neko kamenje koje je bilo dotjerano da se zida kuća. Milicajac je sjedio na njemu i tukao ga, a brat me je dozivao. Ja sam skočio i udario koljenom milicajca tako da je on pao preko moga brata na onaj kamen. Malo dalje od nas bile su dvije žene, komšinica Šaha i jedna Ciganka. Ja sam brata pridigao i donio do tih žena, a onda se vratio. Zaletio sam se i udario jednog milicajca u stomak i srušio ga.

Zvao se Mile. On je počeo da doziva upomoć. Vikao je: ‘Upomoć, Meho!’ Taj milicajac je dotrčao i počeo me udarati, a ovaj što sam ga držao je vikao: ‘Ne udaraj, nego ga svuci sa mene!’ Ja sam onda pustio milicajca i otrčao da pomognem bratu. Utom se upalila rasvjeta. Izišli su milicajac Ostoja i njegov sin. Psovao je Boga i pitao šta se dešava. Kad sam brata odveo, uzeo sam sikiru i nož i krenuo prema miliciji. Onda me vidio Huse Begić iz Bužima, koji je živio s jednom ženom u našem komšiluku. On je bio partizan i cijenili su ga ljudi. Kad me vidio, rekao je: ‘Feridu, ne idi, vrati se, ja ću sutra sve to riješiti i ispitati ih!’”

“Nakon tog napada i tuče mene su osudili na zatvor. Tad sam odlučio da napustim sve i s nekoliko poznanika pobjegnem iz Jugoslavije. Jednog dana navratio sam kod brata na pilanu. On je imao zelenu, a ja špricanu vindjaknu. Zamijenili smo jakne, kako na sebe ne bih previše skretao pažnju. Rekao sam mu da idem preko granice. Nas je pet bježalo: Sulejman Eljazović, Hasko Suljić, Abdulah Hasić, Smajo Murtić i ja. Od pilane do Otoke Abdulah i ja otišli smo pješke, a oni su vlakom, da ne bi posumnjali u nas. Kod brice u Otoci sam se ošiš'o. Kad smo bili kod Krivodola, kod mlina na Uni, ja sam se umio…”

Stari Ferid ovdje zastade i zaplaka, a potom nastavi: “Teško mi je o ovome pričati. Trideset i devet godina ja nisam bio ovdje. Kuću sam uzeo od Hajre Ramadana, a nisam ni noćio u njoj. Morao sam sve napustiti. Imao sam brata koji je bio bolestan, na samrti. Htio sam doći da ga vidim dok je živ, ali nisam mogao. Vratili su me tada s austrijske granice. I tako, od Otoke do Zagreba došli smo vlakom. Ja sam imao 70.000 dinara jer sam dig'o kredit. I ovi što su bili sa mnom su digli kredit. Ja sam svoj novac zamijenio u Zagrebu u Hotelu ‘Palas’ kod jednog švercera. Mi smo trošili prvo moje pare. Otišli smo u Sežanu, na granicu. Nosili smo nekakve plakate kao da ćemo predstave davati. Pošli smo prugom prema Italiji. Čuvar pruge nas je vidio i rekao da se sklonimo jer će ubrzo proći patrola. On je znao kuda idemo. Sklonili smo se i onda krenuli kroz šumu. Ja sam znao kako se može preći granica jer sam bio u vojsci graničar. Vodio nas je Hasko Suljić. On je dva-tri puta išao u Italiju i vraćao se. Kažu da je bio špijun, ali ja nisam to primijetio. Došli smo bili blizu jedne karaule i čuli psa pa smo krenuli drugim putem. Nakon nekog vremena došli smo do jednog kamenoloma u Italiji koji je bio pet kilometara od granice.

Hasko je znao malo italijanski. Pitao je radnike kamenoloma gdje se nalazimo. Rekli su da smo u Italiji. Došli smo u Trst. Tu smo proveli nekoliko mjeseci, a onda smo bili prebačeni u južnu Italiju. Kad se sjetim svega, teško mi bude. Izgubio sam dva brata i dvije sestre. Dok sam boravio u Italiji, izdržavao sam se tako što sam radio kod privatnika. Radio sam najviše na krečanama i na vršilici za žito. Jedan me Italijan, gazda, htio ubiti iz pištolja. On me prvi udario, a ja mu odmah vratio udarac. Bili smo u Italiji trinaest mjeseci, a onda smo otišli u Njemačku. Iz Italije sam otplatio svoj kredit u Jugoslaviji. Posljednju ratu isplatio sam tako što sam prodao svoju krv.

U Njemačku sam došao 20. novembra 1961. godine. Nakon jedne godine uspio sam ondje prebaciti suprugu i kćeri. Od tada živim u Njemačkoj. Prva supruga mi je umrla, a ja sam se ponovo oženio i dobio sina.

U Bosnu sam se vratio tek 1996. godine. Možete zamisliti kako sam se osjećao. Znate kako je doći u rodno mjesto a da ondje ne znate skoro nikoga, niti vas ko poznaje?! Dođete i ne zateknete majku u životu. Dođete, a od vaše familije, koja je nekad bila brojna, ne zateknete sve u životu. Znate li kako je biti stranac u mjestu gdje si se rodio? Svi mi koji smo zbog režima morali napustiti porodicu i zavičaj mnogo smo propatili. I danas u dušama nosimo neku bol i prazninu. Zašto, zbog koga? Zbog onih koji su nas stalno ubijali i progonili i kojima je smetalo što smo svoji i na svome. Za svu patnju koju smo zbog njih proživjeli nikada im nećemo oprostiti ni halaliti!”

Ovakva je priča Ferida Jogića, emigranta iz Bosanske Krupe, a još ih je bezbroj koje su ostale neispričane u nekoj dalekoj i tuđoj zemlji. Sve su to slične priče, protkane osjećajem bola i gorčine koje nose samo jednu poruku: “Od zla ljudi bježe, a ne od dobra!”

Najnovije

- Oglas -

Povezani članci