Da bi nešto završio kod nas moraš imati strpljenje Dalaj Lame ili Isusa Krista. Čak ni to neće biti dovoljno da izvršiš pomenutu operaciju od tačke A do tačke B. Zato ljudi i odlaze tamo gdje je društvo sređenije, i gdje je sve napravljeno da ti olakša a ne oteža
Završio sam jedan rukopis koji pišem zadnjih šesnaest godina. Tačnije, koji vodim jer je riječ o dnevniku. Jedini način na koji se on mogao završiti je moj odlazak iz Sarajeva. Čak i ako se ne radi o definitivnom napuštanju ovog grada, jer mi je adresa i dalje ista, stvari su i dalje u stanu koji rentam od 2012.
Jedino naivci, djeca i ljudi sa nižim nivoom inteligencije misle kako postoji crno-bijeli svijet vrlo jednostavnog oblika.
Doletio sam preko Stuttgarta do Berlina. Sletili direktno kroz ljetnu oluju i onda sat i nešto čamili u avionu dok oluja ne prođe i dok tzv. zemaljsko osoblje ne dogura onu tubu kroz koju ćemo ući u novi aerodrom Berlin-Brandeburg. Što se i desilo ali smo onda čekali prtljag narednih dva sata. Ustao u pet ujutro a iz aerodroma izašao u pet poslije podne. Nije da se žalim, ima drugdje ljudi umiru od gladi i granata, ali civil sam, ne moram se stalno patiti da bih nekome (kome to zapravo?!) stalno dokazivao vlastitu humanost.
Patnja nije nikakav znak čovječnosti. Bolje milion godina živjeti bez patnje nego jedan dan se svojski patiti. Ali, mentalitet našeg čovjeka je dobrom mjerom i oblikovan kroz patnju. Zašto da nam bude lakše kad je bolje da nam bude teže. U Bosni i Sarajevu sve je napravljeno da vam oteža. Od tačke A do tačke B (bilo kakav proces, put, pojava, bilo šta) je nemoguće doći na lak način. Da bi nešto završio kod nas moraš imati strpljenje Dalaj Lame ili Isusa Krista. Čak ni to neće biti dovoljno da izvršiš pomenutu operaciju od tačke A do tačke B.
Zato ljudi i odlaze tamo gdje je društvo sređenije, i gdje je sve napravljeno da ti olakša a ne oteža. Zato se ljudi ovdje i mole bogu da im olakša a ne oteža, dok im opet drugi ljudi otežavaju obične životne radnje. Krvi se moraš napiti da dobiješ dozvolu za pištolj ili vozačku dozvolu. Puno krvi, znoja, energije, kao da braniš Englesku od nacista.
Barem je ribarsku dozvolu lako dobiti, za razliku od Njemačke gdje se to polaže godinu dana, u nas daš pare i dobiješ dozvolu. Nema polaganja ispita i nema učenja o ribolovu. Hajde, barem tu nije labirint da bi došao do željenog ausvajsa.
Napisah, stavio sam tačku na I dnevnika i sada razmišljam ima li smisla to uopšte objavljivati, iako sam uredniku dužan taj rukopis. Ne volim nazor objavljivati knjige, nikad ne popuštam pred željom (koju ima svaki pisac) da na silu objavljujem knjige. Možda bih trebao olabaviti način na koji knjige lansiram u vanjski svijet i njihov samostalni život? Možda, ali neka sve to ostane na možda, i dalje ću ostati krut i rigidan kada se radi o nazor-objavljivanju nečega što onda treba da stoji u vremenu i prostoru dosta dugo. Jer ako ne uložiš u knjigu ona neće moći trajati. Sve je do materijala, od čega si je pravio. Ako je materijal kvalitetniji i knjiga će duže postojati, ako nije onda je osuđena na propast. Strah od propasti i to što nikad ne podcjenjujem svoje čitatelje (i one koji će to tek postati) je ono što me zaustavlja od izdavanja knjige na silu.
Neka svako vodi svoju izdavačku politiku, moja će zadržati postojeći kurs, iako se kolebam s ovim dnevnikom. Pa sigurno kad nešto pišeš više od 16 godina da mora imati neki kvalitet u sebi. Ima, sigurno je da ima. Ali, da li je to dovoljno da me zadovolji? To još ne znam. Trebaće vremena dok rukopis ne sazrije u mojoj glavi kao ideja o njegovom objavljivanju. Vjerovatno ću ga ispravljati i raditi na njemu, da bude bolji i kvalitetniji. Rad je stvorio pisca, za čovjeka nisam siguran.
U trenutku kada je avion bio u zraku čitao sam knjigu jednog drugog pisca. Čitao sam je tokom cijelog putovanja. Bio sam zadovoljan pročitanim. Na trenutke, u toj knjizi ukazivali bi se pasaži čistog nadahnuća, ono kad te riječi nose, jedan neopisivi čitalački flow. Poslije se taj protok riječi malo ugasi, to jest promijeni oblik, jer je pisac knjige tako odlučio. Svi smo mi gospodari svojih knjiga. Autor je sve i nikad nije umro, Bartes se dobrano zajebao.
Berlin me je dočekao siv i kišovit, ali zrak nije bio hladan. Ujutro, prvog dana u ovom gradu, gledao sam okolinu sa petog sprata zgrade, sa njenog vrha. Zapisivao šta sam vidio i to zapisano je postajalo kraj one buduće knjige, ukoliko je odlučim lansirati izvan moga intimnog svijeta.
Stan mi je pun svjetlosti i krovnih prozora, bilo da su ravni ili kosi. Kada hodam hodnicima i ulazim u prostorije stalno mislim da je upaljeno svjetlo a radi se o prirodnoj svjetlosti koja ulazi kroz prozore od zamućenog bijelog stakla. Ako bih ikada sebi pravio kuću volio bih imati ovakve prozore, jer ti tokom dana ne treba električno svjetlo. Imam bolje uslove za boravak i pisanje od Bowieja i Iggy Popa kad su tu bili 1976. u podijeljenom gradu na adresi Hauptstrasse 155 u Schönebergu, gdje su bili cimeri neko vrijeme.
Nadam se da ću ovdje pronaći tu električnoplavu boju o kojoj pjeva Bowie. Jednu svoju varijantu plave, koju ću imenovati i tako joj dati život. Na početku uvijek bude neka riječ….
