„Danas nema mlinova, meljave niti mlinara. Ostala su pusta mliništa. A oni stariji koje sam pomenuo pojeli su odavno brašno i ujmove, nestali zajedno s mlinovima i mlinskim ćaskanjem. Istina, u Bihaću su donedavno radila dva mlina, onaj Mehin i Jotanov, ali i oni utihli, otišli u sjećanje i bojim se da će uskoro djeca na riječ mlin gledati kao na neki arhaični pojam i pitati se: ‘Mlin, šta znači ta riječ?“
Ko želi da zamisli sliku Dženneta a ne uspijeva mu da dočara sve njegove ljepote, neka proputuje malo našom Krajinom. Blaga zelena brda čije vrhove ukrašavaju cvijetne livade i stabla pitomog kestena, doline koje brazdaju bistri potoci, kamene tvrđave na uzvišenjima a posebno bistra i plahovita Una koja svojim šumom liječi umornu dušu, pomoći će vam da zamislite Džennet.
Ljepote Krajine su poput raznih dragulja nanizanih u golem đerdan u čijem središtu se nalazi i prekrasan dijamant. Taj dijamant je rijeka Una. I ona ima svoje ukrase: slapove, bukove, brzake, sedre, zelence te primamljiv biljni i životinjski svijet. Ranije su ovu rijeku neviđene ljepote ukrašavale i brojne vodenice. Bilo ih je na stotine. Samo u Bihaću neprestano je mljelo više od sto mlinova. Ogromna vodenička kola ujednačenim ritmom neprestano su se okretala na brzacima pogoneći mlinove i druge slične naprave. Osim mlinova, snaga vode pogonila je i male pilane, kovačnice i stupe. Danas se na rijeci Uni nalazi jedva nekoliko vodenica, odnosno, nalaze se samo ostaci.
Propadanje unskih vodenica počelo je kasnih sedamdesetih godina i nastavilo se sve do danas. Mjesta na kojima su nekad stajali mlinovi zauzeli su razni ugostiteljski i drugi objekti koji ne samo da ne ukrašavaju obale Une već je nagrđuju. Ova čuvena krajiška rijeka na nekim mjestima danas uveliko podsjeća na gizdavu nevjestu odjevenu u prosjačke haljine i prnje.
Uvidjevši propadanje vodenica, kao jednih od karakterističnih simbola rijeke Une, mnogi ljubitelji prirode i kulturno-historijskog naslijeđa ovoga dijela Bosne i Hercegovine, željeli su da barem u svojim djelima, otmu od zaborava unske mlinove. U svojoj namjeri su uspjeli i sačuvali sjećanje na ne tako davna vremena, kada je škripa vodeničkog kola, kloparanje mlinskog kamena i miris brašna, ljepoti rijeke davala neku posebnu draž.
Danas, kada su vodenice zaćutile i zagubile se u magli prošlosti, progovore njihove slike i fotografije vraćajući nas u dane našeg djetinjstva. Tako je bilo i u ponedjeljak u Gradskoj galeriji Doma kulture u Bosanskoj Krupi gdje je priređena izložba starih fotografija pod nazivom „Bili jednom mlinovi unski“ koja je ranije predstavljena u Gradskoj galeriji u Bihaću.
Na izložbi je postavljeno dvadeset i pet, uglavnom crno-bijelih fotografija unskih vodenica koje su nekad stajale na obalama Une od Štrbačkog buka do Bosanske Otoke. Autor galerije je Nermin Delić, direktor Gradske galerije u Bihaću.
Na otvaranju izložbe o unskim vodenicama, kustos Gradske galerije u Bosanskoj Krupi Ismet Erdić dao je kratki prikaz vodeničkih zdanja na Uni kroz historiju naglasivši da su vodenice na Uni stajale još od najstarijih vremena.
„Vodenice su građene duž cijelog toka rijeke Une. Gradnja mlinova vršena je na mjestima gdje su brzaci jer je potreban brži protok vode da bi se mogao pokretati žrvanj koji melje žito. Na žalost, danas svjedočimo činjenici da su i vodenice nestale sa rijeke Une i da je zub vremena a i nemar svih nas doveo do toga da danas možemo vidjeti takve vodenice jedino na fotografijama. Doduše, ovaj vid arhitekture gradnje nastambi na stupcima je doživio određenu transformaciju tako da danas imamo mnogo ugostiteljskih objekata nad rijekom Unom koji svojim izgledom podsjećaju na nestale vodenice.Iskreno se nadam da će nadležni organi pronaći način da se sačuva jedina preostala vodenica koja je u lošem stanju i koja se nalazi iznad Bosanske Otoke u Ćevanušama. Vodenica niže Otoke, Mujagića vodenica je na žalost nedavno uništena prilikom saobraćajne nezgode. Obećavajuće je to što su mještani pokrenuli inicijativu da je ponovo izgrade identičnu kakva je bila“, kazao je Erdić dok je krajiški pisac Husein Dervišević zaključio:
„Danas nema mlinova, meljave niti mlinara. Ostala su pusta mliništa. A oni stariji koje sam pomenuo pojeli su odavno brašno i ujmove, nestali zajedno s mlinovima i mlinskim ćaskanjem. Istina, u Bihaću su donedavno radila dva mlina, onaj Mehin i Jotanov, ali i oni utihli, otišli u sjećanje i bojim se da će uskoro djeca na riječ mlin gledati kao na neki arhaični pojam i pitati se: ‘Mlin, šta znači ta riječ?“
Stav.ba
