Principi u politici su tek utopijska kategorija, a na primjeru domaće političke scene oni još više devalviraju. Tome doprinose, ali i svjedoče skoro sve političke stranke, odnosno sve one koje su u igri za vlast.
Već staru vladu u kojoj su učestvovali SDA, NES, SBiH i DF, zamijenila je ponovo SDA sa dvije stranke Trojke i to NiP-om i SDP-om te Pomak. Dvojica dojučerašnjih članova Naše stranke (NS) su podržala vladu, jedan je imenovan za ministra, a drugi je kao zastupnik glasao za novu vladu pa su ekspresno postali bivši članovi te stranke.
Tako je Naša stranka ostala jedna od rijetkih koja principijelno odbija koalirati sa SDA, iako su naprimjer taj princip i ranija obećanja progutali pa sa HDZ-om formirali federalnu, a sa HDZ-om i SNSD-om i državnu vlast, iako su se zaklinjali da ne žele koalirati sa nacionalnim strankama.
Ali NS-u je principijelnost lakše održavati u manjim sredinama gdje mogu dobiti eventualno jednu ili dvije pozicije u vlasti, dok je tome teško odoljeti na višim nivoima.
No vratimo se primjeru Krajine, ali i Hercegovačko-neretvanskog kantona gdje je nedavno formirana vlast u sastavu HDZ, SDA i SDP. I to je još jedan primjer gdje je prije svega SDP “progutao” ranije izgovoreno da ne želi sa SDA pa je zarad vlasti ipak sve predstavio kao nužnost.
Pa i HDZ je nakon teških riječi sa SDA presjekao i za sto sjeo sa strankom na koju su bili kivni i poručivali da im više ne vjeruju.
Prije godinu dana mogle su se čuti poruke predsjednika NiP-a Elmedina Konakovića i čelnika SDP-a Nermina Nikšića kako koaliranje sa SDA ne dolazi u obzir. Pa kako vrijeme odmiče takve tvrdnje sve više blijede, a poriv za vlasti postaje jači.
S druge strane i SDA je gradila narativ da ne želi sa Trojkom, ali s fokusom na višim nivoima. No izgleda da u svemu postoje “izuzeci”.
Imaju li lideri stranaka kontrolu lokalnih nivoa?
Politika na lokalnom nivou je naglašeniji interes gdje lideri stranaka zbog mira u kući, odnosno stranci ili ne smiju ili ne žele zaustavljati procese. A kada je cilj procesa vlast, onda se i principi na koje su se pozivali zaboravljaju.
U tom kontekstu je zanimljiv primjer i DF-a, koji je svoju politiku u velikoj mjeri gradio kontra HDZ-a, pa je ipak pristao na vlast sa HDZ-om u Zeničko-dobojskog kantonu jer je interes vlasti članova na lokalnom nivou često jači i od stranke.
U takvim situacijama čelnici stranaka mnogo rizikuju ukoliko se suprotstave ljudima koji im nose stranku u nekom mjestu. To u dogledno vrijeme može značiti osipanje kadrova, nemire i ucjene, a najviše i pad glasova na narednim izborima.
U konačnici ništa od toga ne bi ni bilo previše čudno niti problematično, da u politici jako često ne vidimo zakletve kako neka stranka nikada ne bi koalirala sa nekom drugom i slično. Jer princip je u politici varijabilan, ali je interes i borba za vlast konstantna.
