Univerzitet u Sarajevu je bosanski Harvard bez obzira na sve organizacione poteškoće koje prolazi i to svaki put mora biti iznova i iznova istaknuto napose danas u vrijeme njegovog integriranja. Njegov Filozofski fakultet je već 72 godine zaglavni ili zasvodni kamen prijeratne i postdejtonske Bosne i Hercegovine (započeo sa radom 11. 11. 1950. godine), a njegov Odsjek za filozofiju (formiran je u jesen 1956. godine) i već od samih početaka na istom se izučava Filozofija istočnih naroda (sada Historija istočnih filozofija I i II) u sklopu koje su izučava preko pola stoljeća i arapsko-islamska filozofska tradicija i to imamo zahvaliti našim akademicima, izrijekom profesoru A. Šarčeviću i V. Premecu.
Kao i jedan od njezinih utemeljivača, Abû Nasr al-Fârâbî (u. 950.) u svojemu djelu “Kitab ‘ihsa’ al-’ulūm” (Klasifikacija znanosti), duboko vjerujem umjesto u različite filozofske škole u jedinstvo filozofije, tj. u jednu filozofsku školu Istine, čiji je religija dio, a ne obrnuto. Uostalom, nema dobrog znanja filozofije bez dobrog poznavanja teologije i vice versa, te je potpisnik kao i bivši rektor al-Azhara, `Abd al-Halim Mahmud, koji je doktorirao filozofiju na Sorbonne, i filozof i teolog i hafiz Kur’ana.
Dakle, postoji arapsko-islamska filozofija, kao što postoji i kršćanska i jevrejska i budistička i brojne druge filozofske tradicije, međutim, ono što je differentica specifica svake od njih jeste da su istinske filozofije i da su filozofi takovrsne provenijencije trajni doprinositelji svjetskoj filozofskoj baštini. Eo ipso, postoji i hrvatska i bošnjačka filozofija i to nije izmišljanje neke nove filozofije, već historijski osvrt na te i takovrsne trajne doprinositelje jedinstvu svjetske ili globalne, multikulturalne filozofije. Ono što je posebice važno apostrofiranje jeste bjelodana činjenica da je od svojih osnutaka, arapsko-islamska filozofija pluralistička misao i da su među njezinim trajnim doprinositeljima i muslimanski i nemuslimanski filozofi jednako, kako onomad kroz prevoditelje jednako tako i danas.
Otuda, inzistirati na istoj kao isključivo specifičnom islamskom nauku, čistoj muslimanskoj filozofiji koju će muslimanski predavač predavati muslimanskim studentima jeste ništa drugo doli čisti anakronizam i natražnjaštvo. Istinito tvrđenje je posvema suprotno od toga, jer kako, primjerice, isključiti prinose kolega poput jednog Johna Espositoa sa Georgetown University, USA, koji je kršćanskog backgrounda, kojemu je UNSA upravo kao trajnom doprinositelju razumijevanja islama i islamske filozofske tradicije dodijelio Ph.D. honoris causa, a pored njega su dovođeni i brojni drugi istaknuti filozofi različitih provenijencija na svaku članicu UNSA koja je iskazala interes za gostovanjem (npr, Oliver Leaman, Hans Daiber, James Winston Morris, Lee Ming-huei…). Uostalom, upravo kod potpisnika ovog napisa je doktorirala prva naša inozemna kandidatkinja, Zora Hesova, koja predaje arapsko-islamsku filozofiju na Karlovom univerzitetu u Pragu, a koji predstavlja najstariji centralnoeuropski sveučilišni centar i čast i zadovoljstvo nam je istaknuti tu činjenicu.
Srazložno tomu, arapsko-islamsku filozofiju kao i svaku drugu granu filozofije predaju filozofi na odsjecima za filozofiju, koji prolaze rigorozume kod svakog izbora i napose za istočne i komparativnu filozofiju. Štoviše, nama je silno drago da se bilo koja od filozofskih tradicija i naučnih oblasti izučava na bilo kojoj članici UNSA, ali izbori su na Odsjeku za filozofiju i sve drugo je ulazak u meritum i odstupanje od generalnog principa integracije UNSA, tj. da imenica, a ne pridjev određuje naučnu oblast i kamo ona spada. Konačno, čvrsto vjerujem da se arapsko-islamska filozofija treba izučavati, kao što se i izučava diljem svijeta na filozofskim departmanima i to kao integralan dio europskog i zapadnjačkog mišljenja, te da mora biti sačuvana u akademskom svijetu zbog svojeg velikog doprinosa globalnom filozofskom naslijeđu čovječanstva, a mi smo dio tog svijeta – usprkos svemu!
(Autor je profesor Filozofskog fakulteta UNSA)
