U BiH loš omjer radnika i penzionera, inicijativa za produživanje radnog vijeka

4 min. čitanja
U većini kantona, u odnosu na 2021., zabilježen je rast broja zaposlenih u odnosu na broj penzionera, a najmanji omjer na kraju 2022. iznosio je 1:1,3.

Da bi penzionerski sistem bio samoodrživ, potrebna su najmanje četiri radnika na jednog penzionera. Bosna i Hercegovina, jednako kao i većina europskih zemalja, daleko je od ovog idealnog omjera.

No, situacija je tokom prošle godine, barem kada je riječ o podacima vezanim uz Federaciju BiH, bila nešto povoljnija.

Prema podacima iz dokumenta “Makroekonomski pokazatelji po kantonima Federacije BiH”, omjer radnika i penzionera različit je od kantona do kantona. U većini kantona, u odnosu na 2021., zabilježen je rast broja zaposlenih u odnosu na broj penzionera, a najmanji omjer na kraju 2022. iznosio je 1:1,3. Najpovoljniji omjer na kraju prošle godine imao je Kanton Sarajevo, u kojoj je na jednog penzionera bilo 1,8 zaposlenih.

Penzionerski sistem temelji se na modelu međugeneracijske solidarnosti, u kojem oni koji rade izdvajaju iz plaće za one koji su u penziji, kao što su današnji penzioneri toko svog radnog vijeka radili za one koji su u tom razdoblju bili korisnici penzija. Također, u idućem razdoblju, kada sadašnji radnici odu u penziju, za njihove penzije iz svojih će plaća izdvajati oni koji tada budu u radnom odnosu. Međutim, zbog sve većeg broja penzionera i dužeg životnog vijeka provedenog u penziji te činjenice da je u velikom broju europskih zemalja došlo do deficita radne snage, ovakav model financiranja penzijskog sistema, koji je nastao prije više od sto godina, u jednom trenutku postat će besmislen.

Već sada u najvećem broju zemalja, među kojima je i BiH, radnici ne mogu pokriti troškove penzija, zbog čega se razlika nadomiruje iz entitetskih budžeta (FBiH i RS), a prognoze za budućnost nisu nimalo optimistične.

 

U trenutku nastanka ovog modela finansiranja penzija problem je bio prevelik broj rođenih i jako mlado stanovništvo. U takvim uslovima model međugeneracijske solidarnosti bio je sasvim održiv jer je na jednog penzionera dolazilo više od deset radnika. Iz plaće se za penzijski sistem izdvajalo malo jer se jedna penzija punila iz desetak plaća. S vremenom je omjer radnika i penzionera postajao sve nepovoljniji. Devedesetih je u zapadnoj Europi još bilo dvostruko više onih koji su uplaćivali penzije nego penzionera. Sada je situacija značajno lošija, zbog čega su mnogi penzijski sistemi širom razvijenog svijeta pred kolapsom jer je model međugeneracijske solidarnosti s vremenom postao neodrživ. Zbog navedenog velik se broj zemalja odlučuje na pomicanje dobne granice odlaska u penziju te će radnice u Hrvatskoj u prosjeku 2060. odlaziti u penziju čak 7 godina kasnije nego danas, a radnici 3,9 godina. U trima državama EU odlazit će se u penziju nakon navršenih 70 godina: u Danskoj (74 godine), Italiji (71 godina) i Estoniji (71 godina). I u Federaciji BiH prije nekoliko godina pokrenuta je inicijativa produživanja radnog vijeka, međutim, sve je ostalo na inicijativi. Sada se ponovno pokreću razgovori o toj temi.

Podijeli ovaj članak