Mnogi bh. političari tvrde da je aktuelni saziv Vijeća ministara BiH najgori do sada. Možda je uzrok tome i činjenica da je Zoran Tegeltija 13. po redu predsjedavajući ovog državnog organa.
Ostavimo po strani šalu i sujevjerje. Ono što je činjenica je da je na čelu Vijeća ministara BiH bilo 13 domaćih političara.
Sve je počelo još nakon izbora 1996. godine. Prvobitno je bilo zamišljeno da Vijeće ministara bude institucija sa minimalnim ovlastima. Na čelo su imenovana dva kopredsjedavajuća, po jedan Bošnjak i Srbin, Haris Silajdžić i Boro Bosić. Vijeće ministara je tada imalo samo tri resora, vanjske poslove, vanjsku trgovinu i ekonomske odnose, te civilne poslove i komunikacije. Sjednice u Zemaljskom muzeju, međusobno neepovjerenje i minimalni pomaci su karaktrerisali rad ovog organa u prvim godinama postojanja.
Nova ministarstva
Već drugi saziv, formiran nakon izbora 1998. godine donosi nešto bolju klimu. Na mjesto kopredsjedavajućeg, umjesto Bosića, zajedno sa Silajdžićem, dolazi Svetozar Mihajlović iz SNS-a, stranke koju je osnovala Biljana Plavšić. Naime, Plavšić je 1997. godine “raskrstila” sa SDS-om, čak se oštro sukobivši sa svojim ratnim kolegama i “saborcima”, te je na vanrednim izborima pobijedila za predsjednicu RS-a Momčila Krajišnika. Iako je u to vrijeme bila, zajedno sa Miloradom Dodikom, “dašak demokratije” iz RS-a, kasnije je osuđena za ratne zločine. U to vrijeme su joj svi domaći i međunarodni zvaničnici “išli na noge” u Banju Luku. Kao njen pulen i Mihajlović je slovio za nekog ko je spreman na dogovore i kompromise.
Međutim, ovaj saziv Vijeća ministara izdržava nešto više od godinu dana, od februara 1999. do juna 2000. Nakon značajnog pritiska međunarodne zajednice, nekoliko mjeseci prije novih izbora, Vijeće ministara biva potpuno rekonstruisano i sadržajno i kadrovski.
Povećava se broj resora. Formiraju se ministarstva ljudskih prava i izbjeglica, finansija i trezora, te evropskih integracija. Donosi se odluka da Vijeće ministara ima jednog umjersto dva predsjedavajuća, a da to bude neko od ministara. Također, dogovorena je rotacija na čelu ovog organa.
Prvi predsjedavajući imenovan na ovakav način bio je Martin Raguž, koji je ujedno bio i ministar za ljudska prava i izbjeglice. Nakon rotacije na mjesto predsjedavajućeg je došao ministar finansija i trezora Spasoje Tuševljak. Stariji novinari, koji se sjećaju tog perioda, i danas tvrde kako je to “najsmješniji bh. zvaničnik”. Svojim nekonvencionalnim ponašanjem, različitim upadicama u toku sjednica ili prilikom obraćanja javnosti, oblačenjem sa šarenim šalovima do poda, sam Tuševljak se svojski trudio da izgradi imidž “dežurnog klauna”. Ipak, za vrijeme njegovog mandata potpisan je jedan od bitnijih dokumenata koji je omogućio slobodnije kretanje građana BiH, a to je prelazak granice sa Hrvatskom uz ličnu kartu. Uime Hrvatske ovaj sporazum je u Sarajevu potpisao tadašnji premijer, pokojni Ivica Račan.
Poslije je Tuševljkak otišao u Srbiju, gdje i danas živi, a jedno vrijeme je bio i na čelu agencije koja je koordinirala međunarodnu pomoć za obnovu Srbije nakon NATO-vog bombardovanja 1999. godine.
Izbori 2000. godine donose bitne promjene na političkoj sceni. U RS-u se SDS vraća na vlast, ali u FBiH dolazi Alijansa za promjene, savez sačinjen od 10 stranaka, koje su stranci “nagurali” u vlast kako bi uklonili SDA i HDZ. To im je i uspjelo, ali je bilo kratkog daha, trajalo je samo do narednih izbora.
Bebolucija
I u ovom sazivu zadržan je princip rotacije na čelu Vijeća ministara, pa su se mijenjali pokojni Božidar Matić, koji je tada bio ministar finansija i trezora, Zlatko Lagumdžija kao ministar vanjskih poslova, te Dragan Mikerević kao ministar evropskih integracija.
U narednom mandatnom periodu, od 2002. do 2006. godine, Vijeće ministara BiH doživljava pravu ekspanziju. Mandat mu je sa dvije produžen na četiri godine, kao i Parlamentarnoj skupštini BiH. Vijeće ministara prvi put dobija pravog predsjedavajućeg, koji nema resora i koji se neće rotirati. Na mjestro predsjedavajućeg, sa pozicije guvrenera Srednjebosanskog kantona, dolazi Adnan Terzić, koji je do nedavno bio direktor JP Autoceste FBiH.
Vijeće ministara, što na početku, a potom i u toku mandata, dobija ukupno četiri nova ministarstva. Resor civilnih poslova i komunikacija se razdvaja na civilne poslove, te na promet i komunikacije. BiH dobija ministarstvo sigurnosti, a poslije još i pravde, te odbrane. Doduše gubi Ministarstvo evropskih integracija, koje se transformira u Direkciju, koja i danas postoji.
Ipak, ono po čemu će Terzićev mandat ostati upamćen je njegovo “skakanje” po bagerima (kao da je naslutio jednu od svojih narednih funkcija), zajedno sa tadašnjim visokim predstavnikom Paddyjem Ashdownom. Naime, njih dvojica su bili na čelu projekta uklanjanja prepreka biznisu. Ideja je bila da Vijeće ministara predlaže izmjene ili ukidanje svih onih zakona koji usporavaju otvaranje novih kompanija i koje otežavaju poslovanje firmama. Eealno, od svega su ostale samo, najblaže kazano, neobične fotografije sa građevinskim mašinama.
Nakon izbora 2006. otišao je Trezić, a na njegovo mjesto je došao Nikola Špirić. Način rada Vijeća ministara, odnosno broj resora je ostao isti. Ono po čemu će ostati upamćen ovaj saziv je što je on jedini o čijoj se smjeni glasalo u državnom parlamentu. Naime, krajem 2007. godine pokrenuta je procedura izglasavanja nepovjerenja Vijeću ministara. Međutim, nakon glasanja u oba doma ispalo je da se “tresla gora, a rodio miš”, jer nije smijenjen niti jedan ministar, a kamoli cijeli saziv, tako da su Špirić i njegovi ministri kraj mandata dočekali u foteljama.
Izbori 2010. godine su donijeli smjenu i na čelu Vijeća ministara. Na mjesto predsjedavajućeg ddošao je Vjekoslav Bevanda. Zanimljivo je da je na mjesto ministra finansija došao Špirić. Uz period kada je ovu funkciju obavljao Tuševljak, to su jedina dva slučaja kada su ministri finansija na nivou BiH bili političari iz reda Srba, odnosno kada to nije bio neko od Hrvata. Od dosadašnjih 27 godina postojanja Vijeća ministara, samo šest godina ministri nisu bili političari iz reda Hrvata.
Ipak, ono po čemu će Bevanda, ali i svi ostali pamtiti ovaj mandat je njegova “bježanija” do službenog automobila. Podsjećamo, u ljeto 2013. godine održani su poznati JMBG protesti, poznati i kao Bebolucija. Sve je počelo zbog nedonošenja zakona o jedinstvenom matričnom broju građana, što je onemogućilo da tromjesečna Berina Hamidović ode na liječenje. Građani su se okupili oko zgrade državnih institucija, poručivši da neće otići dok se ne donese ovaj zakon. Političari, članovi PSBiH i Vijeća ministara, ali i strani gosti, koji su se zatekli u zgradi nisu mogli izaći.
Bevanda je uz pomoć obezbjeđenja uspio u jednom trenutku istrčati na zadnji izlaz zgrade i dokopati se automobila i tako pobjeći. Poslije je tvrdio da nije bježao, nego da je otišao, a u jednom trenutku je čak tvrdio da to uopće nije bio on nego sekretar Vijeća ministara Zvonimir Kutleša.
Nakon nekoliko dana, a nakon što je Vijeće ministara donijelo privremenu odluku o jedinstvenom matičnom broju građana, do donošenja zakona, koja je omogućila odlazak malene Belme Hamidović na liječenje, demonstranti su se razišli. Ovo su do sada jedini masovni protesti u BiH koji su donijeli konkretan rezultat, ne računajući proteste ili štrajkove radnika ili drugih kategorija stanovništva.
Reformska agenda i mehanizam koordinacije
Nakon Bevande, poislije izbora 2014. godine, na čelo Vijeća ministara dolazi Denis Zvizdić. Iako sam tvrdi kako je predsjedavao najuspješnijim sazivom do sada, svaki uspjeh ima i naličje. Tačno je da su predati aplikacija, odgovori na pitanja i dodatni odgovori za dobijanje statusa kandidata za članstvo u EU, ali na mnoga pitanja, posebno ona koja se odnose na provođenje odluka ustavnih sudova, BiH nije poslala nikakav odgovor, osim da su pojedine odluke neprovedene.
Pokrenuta je reformska agenda, koja je trebala iznjedriti zakone koji su trebali osigurati bolji život građana. Ocjenu o reformskoj agendi možda i najbolje može dati trenutni životni standard stanovnika BiH.
Uspostavljen je mehanizam koordinacije, tijelo koje je kao trebalo koordinirati reformske procese u BiH. U biti pretvorilo se u tijelo u okviru kojeg svaki kanton ili entitet može blokirati donošenje neke odluke ili zakona na državnom nivou. Kakav je bio, teško da se iko više sjeća mehanizma koordinacije. Možda i danas postoji, ali ko zna za njega i za efekte njegovog postojanja?
Dođosmo i do Tegeltije. Kakav je učinak ovog Vijeća minsitara možda najbolje ilustruje činjenica da su više vremena proveli u kojekakvim blokadama, koje su dolazile iz RS-a, nego u radu. Učinak im je, stoga, jednak nuli.
