Koliko nasilje u porodici u BiH uzima maha i koliko se zapravo radi o eskalaciji, govore informacije da su u skoro svim sigurnim kućama, od Mostara do Banje Luke, premašeni smještajni kapaciteti ili su u odnosu na prošlu godinu udvostručeni.
Prema podacima Agencije za ravnopravnost spolova BiH, lani je skoro 500 osoba, žena i djece, zbrinuto u sigurnima kućama.
U odnosu na godinu prije, u protekloj 2023. povećan je broj poziva na SOS telefone i prema policiji, a generalno je povećan broj slučajeva krivičnog djela nasilje u porodice. Prema statističkim pokazateljima Federalne uprave policije (FUP) i MUP-a Republike Srpske (RS), u BiH je lani zabilježeno 2.449 slučajeva nasilja u porodici. U manjem bh. entitetu su ih evidentirana 1.193, što je za 159 slučajeva više u odnosu na 2022. godinu, piše Avaz.
U FBiH je krivičnih djela nasilje u porodici tokom prošle godine evidentirano 1.256, dok ih je u 2022. godini bilo 911, što je za čak 345 ili 27,45 posto više.
“Za ta krivična djela je prijavljeno 1.268 osoba, a među prijavljenima 499 su povratnici u vršenju krivičnog djela i 15 maloljetnika. Uhapšene su 753 osobe”, podaci su FUP-a.
Najveći broj tih krivičnih djela lani je počinjen na području Kantona Sarajevo – 317, a slijedi Zeničko-dobojski sa 295 slučajeva te Tuzlanski sa 207. Svi ovi podaci davno su trebali upaliti alarme, jer od 2014. godine, kada je broj slučajeva nasilja u porodici iznosio 1.032, sve do lani taj broj se kretao između 800 i 950.
Da je u posljednje vrijeme došlo do osjetnog porasta broja krivičnih prijava zbog nasilja u porodici, potvrdio nam je i Kemal Maksumić, tužilac Tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona. Zastrašujuće je, kazao nam je, da je u četiri dana svoje dežure nedavno imao tri prijave zbog nasilja u porodici.
“Definitivno, najčešće žrtve nasilja su žene, a počinioci su njihovi bračni odnosno vanbračni partneri. Može se reći da nasilje postaje sve češće i izraženije i da je, osim verbalnih prijetnji i vrijeđanja koje ima obilježje psihičkog nasilja, u porastu i fizičko nasilje kojim se partneru nanose tjelesne ozljede.
Vrlo često žrtve svjedoče da je počinilac „dobar sve dok ne konzumira alkohol“ i kada se, kako kažu, potpuno promijeni i postane nasilan. Također, izražavaju želju da se počinilac „samo malo zatvori kako bi se promijenio“”, govori Maksumić.
Djeca i sama postaju žrtve nasilja na posredan način, jer svjedoče činu fizičkog i psihičkog nasilja jednog roditelja prema drugom, što ostavlja trajne posljedice na njihovu psihu, pa često i sama djeca kasnije usljed takvih trauma, nakon što odrastu, postanu nasilna prema svojim partnerima.
Prema svjetskim statistikama, žrtve trpe nasilje u porodici po sedam godina dok konačno ne odluče prvi put prijaviti nasilnika.
“Žrtve se teško odlučuju prijaviti nasilje iz niza razloga, od straha i predrasuda, do ekonomske ovisnosti. Međutim, može se reći da nasilje u porodici proizvodi nasilje uopće i bojim se da ćemo, ako već nismo, postati društvo nasilja. Jer samo krivičnopravna reakcija države kojom se kažnjava počinilac za učinjeno nasilje ne može riješiti problem. Potrebna je jedna šira društvena reakcija i mobilizacija svih snaga u društvu”, naglašava sagovornik.
