Nakon što je Ukrajina podnijela zahtjev za članstvo u NATO, najjači vojnopolitički blok na svijetu našao se pred novom dilemom kako izaći u susret Ukrajini, a istovremeno ne prouzrokovati nuklearni rat s Rusijom, koja, iako značajno oslabljena u Ukrajini, i dalje raspolaže s respektabilnim nuklearnim potencijalom.
Sporazum iz 1994.
Dio zemalja NATO-a, posebno na istoku, koje se osjećaju najugroženijim, smatra da bi Ukrajinu trebalo primiti u NATO što prije. Dio zemalja poziva na oprez i radije bi želio nastaviti dosadašnju vojnu pomoć Ukrajini, za koju smatra da je dostatna da dovede do dovoljno ratnih pobjeda ukrajinske strane, što bi, kako smatra, Rusiju natjeralo za pregovarački sto, na kojem bi se razgovaralo o budućim bezbjednosnim aranžmanima za Ukrajinu.
Važno je napomenuti da je u Budimpešti 1994. godine došlo do potpisivanja Memoranduma u okviru konferencije Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju u kojem su glavni akteri bili SAD, Rusija i Ujedinjeno Kraljevstvo. Prema tom sporazumu, Ukrajina bi se odrekla sovjetskog arsenala nuklearnog oružja u zamjenu za bezbjednosne garancije. Prva dva paragrafa sporazuma jasno i decidirano govore o tome. Na početku se kaže da Ruska Federacija, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske i Sjedinjene Američke Države potvrđuju privrženost Ukrajini, te da poštuju nezavisnost i suverenitet Ukrajine u njenim međunarodno priznatim granicama.
”Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD potvrđuju obavezu da se uzdrže od prijetnje ili korištenja sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti Ukrajine i da nijedno od njihovih oružja nikad neće biti korišteno protiv Ukrajine, osim u samoodbrani ili inače u skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija”, stoji u drugom paragrafu.
Narednih godina, nakon što je došlo do širenja NATO-a na istok, Rusija je počela da odstupa od ovog sporazuma, tvrdeći da je sporazum potpisala tek nakon što je dobila uvjerenja američke strane da će glavni bezbjednosni akter u Evropi biti OEBS, a ne NATO i da se NATO neće širiti na istok. Treba reći da ne postoji bilo kakav dokument koji bi potkrijepio ove tvrdnje, a Amerika je uvijek proširenje NATO-a pravdala pravom svake zemlje u Evropi da odredi svoju bezbjednosnu budućnost, kao i da su vrata NATO-a, kao stvar principa, otvorena svakoj zemlji koja želi da se pridruži, a ispunjava formalne uslove.
Bez obzira na to, širenje NATO-a Rusija je doživjela kao prijetnju za svoju bezbjednost, i nakon što su Ukrajinci na protestu na trgu Majdan u Kijevu početkom 2014. svrgnuli proruskog ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča zato što je odbio da potpiše sporazum s EU, iako je to obećao u izbornoj kampanji, odlučila je da prekrši Budimpeštanski memorandum i okupira Krim, jer je strahovala da bi njena Crnomorska flota mogla ostati bez baze, a Ukrajina bespovratno iskliznuti u zapadnu zonu uticaja i ući u NATO.
Osim toga, nakon što je Zapad ohrabrio samoproglašeno Kosovo da proglasi nezavisnost od Srbije, Rusija je to doživjela kao kršenje Povelje UN-a i smatra da sad i ukrajinske oblasti imaju pravo na samoopredjeljenje po istom principu.
Nakon što se Rusija preko Janukoviča direktno umiješala u ukrajinske EU pregovore, pod ukrajinski pritisak je došao dio proruskog stanovništva na istoku Ukrajine, što je Rusija iskoristila kao izgovor da započne indirektne vojne operacije i naoruža pobunjenike protiv ukrajinske vlasti kako bi otela dio ukrajinskog teritorija.
Kao što je poznato, Rusija je u februaru frontalno napala Ukrajinu s ciljem da je ponovo vrati u sferu svog uticaja, a ova operacija nije uspjela i ruska vojska se trenutno nalazi u povlačenju na svim frontovima. Osim žilavog otpora motivisane ukrajinske vojske, vojnim problemima Rusije značajan doprinos je dao NATO slanjem visokosofisticiranog modernog odbrambenog naoružanja u Ukrajinu i satelitskim podacima koje šalje Ukrajini.
Nakon što je Vladimir Putin, predsjednik Rusije, na osnovu sumnjivo provedenih referenduma, krajem septembra odlučio da pripoji Rusiji četiri ukrajinske oblasti, predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski odgovorio je podnošenjem zahtjeva za članstvo u NATO i time eksplicitno odbacio ukrajinsku vojnu neutralnost.
Rusija je sama
S obzirom na to da je za prijem Ukrajine u NATO potreban konsenzus za koji je potpuno jasno da ga je nemoguće postići, Jens Stoltenberg, generalni sekretar NATO-a, nije Ukrajini obećao članstvo, ali uvjerava ukrajinsko vodstvo da će NATO nastaviti pružati dosadašnju podršku Ukrajini u odbrani zemlje.
Zelenski je vjerovatno svjestan da će teško ubijediti zemlje poput Mađarske i Turske da daju zeleno svjetlo za NATO, ali je možda stvarni cilj zahtjeva za članstvo pritisak na Rusiju da poništi odluku o pripajanju ukrajinskih teritorija Rusiji, nakon čega bi Ukrajina “odustala” od NATO-a.
Napomene radi, pripajanje Luganjska, Donjecka, Zaporožja i Hersona Rusiji ne podržava gotovo nijedna zemlja deklarativno bliska Rusiji, poput Kine, Turske, Indije ili Kazahstana.
