Na referendum je izašlo 2.073.568 glasača, a 99,7 posto je odgovorilo da je za “suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”. Na referendum je izašlo oko 64,31 posto građana s pravom glasa.
Odabir, koji je bio zapravo i jedini izbor nakon što je Sloban Milošević sa svitom godinama rušio temelje Jugoslavije i nakon što su Slovenija i Hrvatska proglasile nezavisnost, uskoro se morao braniti životima najboljih sinova i kćeri domovine.
Uskoro nakon proglašenja nezavisnosti uslijedilo je i međunarodno priznanje Republike Bosne i Hercegovine, a 22. maja je ispred zgrade Ujedinjenih nacija podignuta i zastava sa šest zlatnih ljiljana na modrome platnu.
Međunarodno priznanje nije značilo i međunarodnu podršku, državi je nametnut embargo, a u borbi sada ne samo za nezavisnost nego i biološki opstanak njenog naroda nastala je Armija Republike Bosne i Hercegovine, izraz prkosa i jedini garant koji je spriječio to da nezavisnost ne ostane samo nedosanjani san.
U priči o odbrani nezavisnosti, nepravda bi bilo ne spomenuti i sve žene koje su na čudesne načine uspjele da spreme hranu i odjeću za sve one borce koji su umorni vraćali sa ratnih položaja.
Trideset i dvije godine Bosna i Hercegovina postoji kao nezavisna i međunarodno priznata država, generacija ZAVNOBiH je obnovila njenu državnost, generacija devedestih je izborila i odbranila nezavisnost, a sada je došlo vrijeme da generacije rođene nakon nezavisnosti od Bosne i Hercegovine načine zemlju kojom će se sve njene kćeri i sinovi ponositi i koja će ostvariti sve svoje neograničene kapacitete.
Razloge za pesimizam i nezadovoljstvo je uvijek moguće naći, ali stotine država je kroz historiju nestalo, stotine naroda sanja o tome da ima međunarodno priznatu državu. U Bosni i Hercegovini to imamo, a ostalo je do nas.
