Danas skoro da ne postoji niko u Bosni i Hercegovini ko nije čuo za veličanstvenu pobjedu bužimskih boraca “Breza ’94”. Vijest o pobjedi nad deset puta jačim neprijateljem i ranjavanjem komandanta VRS-a, ozloglašenog generala i zločinca Ratka Mladića, odjeknula je zemljom poput eksplozije. Ako je do tada bilo nekog ko nije čuo za Izeta Nanića, Bužim i 505. vitešku brigadu, koja je osnovana na današnji dan, 15. augusta 1992. godine, tada je zasigurno čuo i upamtio ta imena.
Stotinama, a možda i hiljadama godina unazad skoro svaka generacija u Bosni i Hercegovini doživjela je barem jedan rat. Rijetko kada prođe više od pedeset godina a da se ne desi sukob koji skoro nikom ne donese dobro. Silnici često započnu rat da bi dobili više, a izgube i ono što imaju. Nekad traže moć i slavu, a dobiju bijedu i prezir. Silnike uvijek ponesu njihova snaga i broj te napadaju samo na slabije od sebe. Ali nisu stvari uvijek onakve kakvim izgledaju. Često se pokaže da nešto što izgleda vrijedno ima slabu ili nikakvu vrijednost, a nešto što izgleda slabo vrijedi pravo bogatstvo.
Davud je bio sitan i nejak dječak, a pobijedio je Džaluta (Golijata). Leonida je sa svojih 300 ratnika zaustavio cijelu Kserksovu armiju, a Halid b. Velid u više navrata razbijao je i po deset puta jače neprijateljske vojske. Tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini više puta su slabi i malobrojni bosanski branitelji tjerali u bijeg višestruko jačeg i brojnijeg agresora. Novija historija zabilježila je mnogo takvih uspjeha, a jedan od njih jeste i slavna bitka komandanta Izeta Nanića i njegovih heroja iz 505. viteške brigade pod nazivom “Breza ’94”.
Još od formiranja 505. viteške brdske brigade (ranije 105. bužimska krajiška pješadijska brigada) 15. augusta 1992. godine, bužimski branioci na čelu s komandantom Izetom Nanićem predstavljali su neopisivo velik problem agresorskoj vojsci i izdajnicima Fikreta Abdića. Od početka rata, zajedno s drugim jedinicama Petog korpusa, bili su nesavladiva prepreka neprijatelju i respektabilna snaga koja je na svim poljima nizala uspjehe. Kako bi zadao smrtni udarac 505. viteškoj brigadi, a potom i Petom korpusu, čiju je kičmu predstavljala upravo ova brigada, komandant Vojske RS general Ratko Mladić odlučio je pokrenuti opsežnu ofanzivu da bi skršio otpor krajiških branitelja.
Ova akcija kodnog naziva “Breza ’94” otpočela je 4. septembra 1994. godine na bužimskom i manjim dijelom na bosanskokrupskom ratištu. Kako se može zaključiti iz zarobljene Mladićeve dokumentacije, cilj ove ofanzive bio je zauzimanje Bužima i eliminacija 505. viteške brigade, presijecanje slobodne teritorije na dva dijela i spoj sa srpskom vojskom na Željavama kod Bihaća.
U cilju realizacije svojih zamisli, Ratko Mladić angažirao je, kako je i sam priznao, “sve najbolje što srpstvo trenutno ima”. To potvrđuje i činjenica da je na bužimskom ratištu između 4. i 12. septembra 1994. godine bilo raspoređeno 11.600 četnika, među kojima 3 generala, 12 pukovnika, 10 potpukovnika i 20 majora. Na glavni pravac angažirano je 4.500 vojnika, a u samom fokusu napada između 1.500 i 2.000. Napadom na pripadnike Petog korpusa Armije RBiH lično je rukovodio Ratko Mladić, a pomagao mu je još jedan srpski ratni zločinac, general Momir Talić. Na komandnom mjestu 505. bužimske tada je bio jedan brigadir (Izet Nanić), uz dva majora i šest kapetana, koji su se napadima neprijatelja odupirali sa svega 450 boraca.
Hiljade granata ispaljene su prvih dana, pokušano je desetine pješadijskih prodora, ali bužimski borci su sve izdržali. Svakoga dana Mladić je pratio tok operacije s osmatračnice na granici Bosne i Hrvatske. Napadi srpskih vojnika svakim danom postajali su sve žešći, a 505. viteška brigada, osim s umorom i velikim brojem ranjenih boraca, suočavala se i s nedostatkom municije svih kalibara. Iako se to činilo nemogućim u uvjetima ogromne koncentracije srpskih vojnika i ratne tehnike, sedmog dana svakodnevnih srpskih napada komandant 505. viteške brigade Izet Nanić odlučio je da bužimski borci krenu u kontranapad 12. septembra u jutarnjim satima. Određen je pravac napada Ćorkovača – Jelovski Potok – Ćulumak – Makarovača. U ponedjeljak 12. septembra 1994. godine, nekoliko sati prije zore, najelitnije jedinice 505. viteške brigade “Gazije”, “Tajfun”, “Hamze” i jedinice Drugog jurišnog bataljona neopaženo su ubačene u neprijateljsku dubinu.
Kontraudar koji je pripremao komandant Izet Nanić s najbližim saradnicima, među kojima je bio i Edhem Eminić, tada zamjenik komandanta 3. bataljona 505. viteške brigade, izveden je iznenadno i veoma uspješno.
“Nakon što su danima uzaludno napadali, četnici su odlučili da napokon slome naš otpor i 12. septembra krenuli su na sve ili ništa. Mi smo, uslijed svakodnevnih napada, bili veoma iscrpljeni. Izviđali smo teren 10. i 11. i odlučili da krenemo u kontranapad. Nismo mogli više izdržati. Nestalo nam je municije, 37 ljudi je poginulo, a imali smo i puno ranjenih. Izviđajući, uočili smo im slabe tačke. Našli smo prolaz i uvukli elitne jedinice iza leđa neprijatelju. Dok smo se mi privlačili četničkim linijama, oni su također krenuli u konačan obračun s nama. Silovito su napali, ali su naše linije izdržale. Dok su oni pokušavali da uz pomoć tenkova probiju liniju odbrane, odjednom se iza njihovih leđa zaorio tekbir. Bili su izgubljeni i iznenađeni pa su počeli bježati. Tog jutra nanijeli smo im velike gubitke u ljudstvu i tehnici”, ukratko je ispričao Edhem Eminić.
Najkritičniji trenutak tog 12. septembra bio je rano ujutro, kada su neprijateljski tenkovi probili ključnu liniju odbrane na Sipu. Neprijatelj prodire, a linija odbrane se još drži. Vodi se ogorčena borba. Elitne jedinice koje su prošle iza leđa neprijatelju kasne s napadom. Preko radioveze čuju glas komandanta Izeta Nanića, koji se uzbuđeno obraća komandiru ČSN “Hamze” Muharemu Šahinoviću: “Hari, napadajte, ode Bužim!
Prema svjedočenjima saboraca koji su tada bili uz komandanta Nanića na komandnom mjestu u podnožju Radoča, to je izgovorio u trenucima kada je četnički tenk probio liniju odbrane 505. bužimske. Nakon ove kratke i direktne naredbe, hrabri komandant bacio je radiouređaj, zgrabio pušku i krenuo ka Sipu da se bori prsa u prsa s neprijateljem.
Iako hiljade četnika napada, a osam tenkova prodire do položaja branilaca, hrabri bužimski borci ne uzmiču. S posljednjim mecima dočekuju neprijatelja. Ali još nije sve gotovo. Bog voli hrabre, odane i pravedne i On daje pobjedu kome hoće.
Dok tenkovi jurišaju, borac 505. Mustafa Ćordić zvani Čorba uzima RPG i nišani. Kraj njega se odjednom sve puši i čuje se jak tresak. Nošen jakom eksplozijom, Mustafa pada nekoliko metara dalje. RPG mu je ispao iz ruku. Živ je. Ustaje i briše oči od prašine, ponovo uzima RPG i nišani. Opet snažan prasak, ali ovaj put kod neprijateljskog tenka koji staje. Oštećeni tenk poče se povlačiti uz pomoć druga dva koji su bili iza njega i vukli ga nazad sajlama. Napadači se povlače.
Dok se odvijala silovita borba na Sipu, artiljerci 505. iz protivoklopnog topa ZIS-a ispaljuju projektil na Makarovaču koji pada u blizini mjesta odakle je general Mladić vršio osmatranje i davao naredbe i upute. Ponovo eksplozija i… “General Mladić je ranjen, brzo ovamo!”, začuše se glasovi četnika.
U tom udariše i elitne bužimske jedinice. Približavaju se ranjenom Mladiću, koji je i prije nego mu je ukazana adekvatna prva pomoć počeo bježati kroz šumu, u Ladi Nivi, s obzirom na to da mu je njegov Puch terenac već bio u rukama bužimskih boraca.
“Veliki srpski đeneral” pobjegao je glavom bez obzira i ostavio svoje vojnike da se spašavaju kako znaju i umiju. U svoj toj gužvi najbolji vojnici koje je srpstvo imalo padali su kao jesenje lišće. Po obroncima Makarovače, Ćulumka i Šajrovače ležalo je 80 poginulih četnika, a više od 300 ranjenih, u velikom strahu i zaboravljajući na rane, nastojalo je umaći Nanićevim ratnicima. Stotine izgubljenih u strahu je lutalo šumama. Deset vojnika VRS palo je u zarobljeništvo. Kasnije su razmijenjeni. Pobjeda Nanićevih lavova bila je potpuna. Četnički dvoglavi orao vratio se očerupan i polomljenih krila. Jedva je izvukao živu glavu.
Za većinu boraca 505. viteške brigade, “Breza ’94” bitka je svih bitaka. Ona je jedan od najsjajnijih bisera u dugom đerdanu krajiških i bosanskih pobjeda. Za borce, učesnike bitke, ona je dragocjeno i nezaboravno iskustvo koje se već godinama često prepričava. Jedan od učesnika koji se živo sjeća ove junačke bitke je zlatni ljiljan Nijaz Veladžić Veljun, bivši borac 505. brigade, pripadnik ČSN “Hamze”. Krajem rata, uslijed teškog ranjavanja, ostao je potpuno slijep. Nijaz je zapamćen kao jedan od heroja “Breze ’94”. Tog dana bio je nezaustavljiv i rušio je sve pred sobom. S tri granate uništio je četnički tenk i dva kamiona. Pristao je da nam ispriča neka svoja sjećanja na bitku.
“Bilo je planirano da krenemo u napad 11. septembra predvečer, kad napadi na Sipu jenjavaju. Trebali smo udariti na njih kad se vrate umorni i bez municije. Tu su zakazali naši izviđači, pa smo odgodili za ujutro, i tada smo kasnili oko sat vremena jer nije bio dobar teren za izviđanje. Ujutro 12. septembra prvo su napali četnici nama iza leđa. U akciji je trebalo da ‘Gazije’ i ‘Tajfun’ probiju liniju, a da se ‘Hamze’ ubace na Ćulumak, međutim, oni su kasnili pa je komandant Nanić naredio da to urade ‘Hamze’.
Prišli smo im sleđa. Nisu očekivali da ćemo ih tada napasti jer su mislili da smo svi zauzeti odbranom Sipa, na koji su četnici udarali. Napali smo ih na njihovim položajima. Prvo smo neutralisali jedan rov u kojem je bilo sedam četnika. Krenuli smo dalje i izbili na jednu čuku, a onda ušli u njihove rovove. Držali smo se rovova jer nismo znali kud ide linija, niti smo znali gdje je Ćulumak. Idući tranšejom, izbili smo na njih. Ispred nas na putu bili su parkirani četnički kamioni. Dvojica boraca iz ‘Hamzi’ su ih gađali i promašili. Onda sam od Žile uzeo RB. Ja sam nosio granate, a Žile RB. Stavio sam granatu, nanišanio i pogodio prvi kamion Pinzgauer. Planuo je, a onda je nastupio pravi haos. Nismo znali da su u njemu bile granate i punjenja za minobacače. Bio je to filmski prizor. Mi smo se zatim bacili lijevo preko brda i vidjeli smo drugi kamion 110.
Pucao sam i pogodio, a kamion je planuo. Mislim da je vozio hranu za vojsku jer su pored njega bile manjerke pune nekakvog mesa. Odatle smo izašli na vrh i naišli na njihova tri minobacača 120 mm. Nije bilo nikog od njih. Krenuli smo dalje i čuli nekakvu buku. Naišli smo na vozila u bijegu. Bježe u šumu. Vidio sam neku bijelu Ladu Nivu. Primijetio sam i neko samohodno artiljerijsko vozilo sivkaste boje. Imalo je cijev. Ne znam da li je to bila ‘praga’ ili nešto drugo. To je prvo pobjeglo u šumu. Buka vozila i dalje se čula. Pogledao sam i vidio tenk 30 metara ispod nas. Uzeo sam posljednju granatu. Pogodio sam tenk i on se spušio, a kasnije i zapalio. To je bio njihov popularni tenk zvani ‘Siva Munja’. Povukli smo se nazad pošto su na nas udarili sa svih strana. Četnici koji su napadali na Sip tada su se povukli i uspjeli su izvući svoje tenkove. Taj dan nisu više napadali. Mi smo isto stali. Nismo išli dalje jer su se ljudi zaustavili i počeli da premeću vozni park, a da smo se organizovali i krenuli za njima, mogli smo ih još dalje goniti”, ispričao je učesnik i heroj bitke “Breza ’94” Nijaz Veladžić Veljun.
Mnogi su borci u ovoj bici briljirali pokazavši se pravim nasljednicima svojih junačkih krajiških pradjedova. Jedan od njih jeste i naš sagovornik, pripadnik ČSN koji je želio ostati anoniman. Razgovor s njim zanimljiv je poput kakvog dobrog akcionog filma, jer je njegovo sjećanje fantastično, a način pripovijedanja itekako zanimljiv. Jedan je od onih koje možete slušati satima a da vam ne dosadi.
“Ako se sjećamo ‘Breze’, svakako bi trebalo naglasiti ono o čemu se možda malo zna i govori , a to je da je u roku od samo dvadeset dana general rahmetli Izet Nanić porazio, odnosno do nogu potukao tri različite vojske. Naime, poznato je da je 505. viteška brigada bila okosnica prilikom konačnog poraza paravojnih formacija tzv. Narodne odbrane Autonomne pokrajine Zapadna Bosna (NO APZB), dakle falangi Fikreta Abdića, kada su njene elitne jedinice u toku noći izvršile manevar ubacivanja kroz neprijateljske linije odbrane i 21. augusta 1994, u rani sabah, osvanule u samom centru Velike Kladuše. Taj dan, 505. je do nogu potukla snage NO APZB, od kojih se veći broj dao u bijeg preko državne granice i pobjegao svojim saveznicima u tzv. SAO Krajinu, a znatan dio ih se predao našim snagama.
Bila je to prva u nizu od velikih pobjeda. Deseti dan nakon sloma, kako smo je mi borci kasnije zvali ‘Prve autonomije’, 1. septembra 1994, jake snage tzv. SAO Krajine, odnosno Banijski i Kordunski korpusi tzv. vojske Srpske Krajine, prešavši državnu granicu, izvršile su silovit tenkovsko-pješadijski napad u širem rejonu Bosanske Bojne.
Komandant Nanić uputio je svoje jedinice u susret svoj toj sili koja je krenula. Tog dana, uz ‘Hamze”, izuzetno važnu ulogu odigrat će i bataljon formiran od mladih vojnika koji su još jučer bili regruti, a za koje će Bužim i Krajina, a i butum Bosna čuti, a bili su to ‘Žuti mravi’. Izuzetni momci. Tog dana neprijatelj je zaustavljen na glavnom pravcu napada. Sutradan ujutro u sami osvit zore napali smo ih tolikom žestinom da su bježali tako da ih je bilo nemoguće stići. Još jednom smo im pokazali čija je državna granice i kakvi su čuvari zapadnih bosanskih kapija.
Tog drugog septembarskog dana, dok smo nakon velike pobjede kamionom žurili na džumu u Bužim, nismo ni slutili da je to početak najveće i najznačajnije bitke ne samo za Bužim i bihaćki okrug nego možda i za cijelu državu. Nismo to tada znali, ali na čelo snaga Vojske Republike srpske stavio se lično sam đeneral Mladić, a kazat će tih dana da je u tu operaciju poveo i Bužimljanima na mejdan doveo sve ono najbolje što Republika srpska i srpski narod imaju.
Krenut će jako, a onda se intenzitet napada svakim danom pojačavao. Front neprijateljskog napada brzo se širio duž cijele zone odgovornosti 505. viteške brigade, a prenio se i na linije odbrane 511. slavne bosanskokrupske brigade. Već trećeg dana u rejonu odbrane našeg prvog bataljona u napad su uključili i helikoptere tipa ‘Gazela’, vjerovatno kako bi time kamuflirali glavni pravac napada u rejonu Križa i Sipa. Borbe su bile grčevite, ali linije su i dalje ostajale nepomjerene, što je vjerovatno dodatno ljutilo neprijatelja. Nisu mogli shvatiti otkud takva žilavost u našoj odbrani, pa su dodatno pojačali djelovanje pješadije, tenkova, artiljerije, ma svega što su imali na raspolaganju.
Kada smo došli tog prvog dana njihovog napada, vidio sam drvene tarabe napravljene od kestenovog i hrastovog drveta, kojeg u okolini ima u obilju. Sedam-osam dana poslije, kada je sve bilo gotovo, uočit ću da su od mnoštva zrna i gelera granata sve pocijepane. Ni jedan jedini proštac (letva) nije ostao čitav, ama baš nijedan. Također, iza naših linija na Križu i Sipu mogao si dugo hodati koračajući iz kratera u krater, kojih je bilo bezbroj. Ostali su svjedočiti o svemu onom što su naši borci izdržali tih dana. Dešavala su se neviđena herojstva naših boraca duž cijele linije, ali ono što se dešavalo na tih 300 ili 400 metara, što je u biti širina rejona odbrane jednog pješadijskog voda, rijetko se vidi i u akcionim filmovima.
Najžešće je bivalo kada bi pred same naše rovove i tranšeje, na 30-40 metara, dolazio tenk, jer je teren bio takav da ga nismo mogli vidjeti sve dok ne dođe do nas. Bilo je zastrašujuće slušati tutanj nekoliko tenkova koji su tu ispred tebe, ali ih ne vidiš. Odjednom se pojave ispred samih rovova i počnu tući po nama svim raspoloživim naoružanjem. Onda krene silovit napad pješadije, artiljerija razara same linije i našu pozadinu kako bi otežali logističku podršku i dotur našim jedinicama. Pričao mi je o tome jedan moj vrli jaran, koji se našao ispred samog tenka tih dana. Kaže: ‘Kada se pojavio pred nama, odmah sam pogled usmjerio desno gdje se nalazio naš RPG i vidim nišandžiju da ga nišani s grudobrana, a onda se čuje prasak i vidim da zemlja pršti na sve strane, a nišandžija i njegov RPG bivaju odbačeni u tranšeju.’ Kazivao mi je da su mu tad suze potekle, jer je već vidio kraj, a onda se iz one zemlje ponovo diže nišandžija, trlja oči da može vidjeti, uzima RPG i odmah ponovo nišani i pogađa. Ostat će ispred samih rovova velik dio gusjenice, ali za taj čelni tenk bile su postavljene sajle za izvlačenje i, čim je pogođen, vozač drugog tenka brzo ga je povukao natrag, tako da smo ostali uskraćeni za prizor da nam njihov tenk ostane pred linijama.
Radi historije, valja napomenuti da su svi ti tenkovi, transporteri i sve ostalo do naših položaja dolazili kroz napuštenu vojnu bazu UN-a. Oni su napustili svoju bazu-osmatračnicu a da nam nisu ni javili da odlaze. Dali su petama vjetra, a četnici su uredno prolazili kroz nju koristeći put kojim se služio UN. Van svake sumnje, mnogo su im pomogli tim svojim činom.
Treba naglasiti da je rahmetli komandant od prvog dana radio veoma mudro. Trudio se da svakoga dana, na tom uskom grlu napada, gdje je, naravno, bilo i najteže, bude druga jedinica. Tako da su se tu izmijenila sva tri voda ‘Hamzi’, zatim ‘Gazije’, ‘Tajfuni’, elitni vodovi našeg Jurišnog bataljona, a s posebnim poštovanjem i radi istine treba naglasiti ulogu i požrtvovanost ‘Žutih mrava’, posebno 7. i 8. klase. Oni će se tih dana prekaliti i pokazati svoju hrabrost, a to će kasnije biti razlogom da mnogi od njih na svoju inicijativu pređu u ‘Hamze’, ‘Gazije’, ‘Tajfune’ i sl.
Uistinu, tih dana bila je jedna, ne velika, grupa momaka, koji su uvijek bili u samom epicentru, ali cijela brigada, svi do jednog, bili smo kao jedno i činili neprobojan bedem za dušmane. Tih dana i naš narod, naše porodice iza nas su također bili heroji, koji su hrabro i na dostojanstven način primali vijesti o smrti ili ranjavanju svojih najmilijih, duboko svjesni da je tako bilo suđeno. Oni su i sami svakodnevno trpjeli razaranja, jer neprijatelj bi nakon svakog neuspjelog napada granatirao civile. Nakon svega, jedan did iz komšiluka mi je kazao da mu je bilo žao naroda, ali da se veselio kad bi granate padale po Bužimu i oko Bužima, ‘jer, beli, znao sam da nam ništa ne mogu i da to od bisa rade’. U tom granatiranju na Bužim će biti ispaljene i rakete ‘Orkan’ i ‘Luna’, koje su izuzetno jake vatrene moći. Sve to, naravno, nije moglo proći bez žrtava. Naše rezerve MTS-a (materijalno-tehničkih sredstava), ionako oskudne, bivale su sve manje, a polahko se počeo osjećati i umor kod boraca.
Moral nije ni na sekundu padao, ali umor se dobrano mogao vidjeti na licima ljudi. Nešto se moralo učiniti. Doduše, bio je neko ko je znao šta – naš dragi komandant. Dok smo se mi svakodnevno iz petnih žila trudili sačuvati naše linije, on je isplanirao kontraudar, i to tako da udarimo usred osinjaka.
Još jednom smo trebali doći i osvanuti ondje gdje nas niko ne očekuje. Činili smo to mnogo puta. Posljednji put prije dvadesetak dana kad smo se ubacili dvadesetak kilometara neprijatelju za leđa i osvanuli u Kladuši. I za to je trebala velika hrabrost. Dugo je trebalo dežurnoj službi u Stanici policije u Kladuši da dođe sebi kada smo im rekli: ‘Gospodo, sve naoružanje iznijeti ovdje na stol i sarađujte s nama, to vam je bolje. Ovo je Armija RBiH i njena Bužimska brigada!’ Ipak, ovaj put je sve bilo dosta drugačije, trebali smo im otići i napasti ih pred sami akšam, u suton 11. septembra, kad se umorni od svojih napada vrate u pozadinu. Stigli smo na Ćorkovaču i nestrpljivo čekali da se krene, ali skoro sve naše snage su bile angažovane, a naši elitni vodovi, koji su trebali krenuti u napad, sada su bili na sto strana. Po one koji su bili dalje otišla su vozila, ali neki su trebali doći i pješice. Bilo se gladno, umorno, čekalo se i da smo sigurni da su i oni za taj dan završili. Sve u svemu, taj dan je bio dug kao godina.
I sad, kad nam je trebalo još malo, polahko se smrkavalo, pa se odustalo od prvobitne ideje i plana. Ali ništa, ići ćemo večeras, a napasti sutra ujutro, oko pet. Tako je i bilo. Te noći slučajno ću se naći u zemunici kod naših minobacačlija, koji su tu bili s minobacačima od 120 mm. Bio je tu komandant i nekoliko starješina. Komandant reče da se i od njih sutra očekuje da budu precizni u milimetar, a onda ih upita da li su stigle granate. Komandir pogleda komandanta i tužnim glasom reče: ‘Jesu, komandante, dobili smo ih tri komada.’ Nasta muk, a komandant prođe rukama kroz kosu i kaza: ‘Dobro, sutra ćemo ih mi, ako Bog da, sebi zarobiti!’
Kada je mrak pao, prvo su otišle ‘Gazije’ i ‘Tajfuni’ sa zadatkom da nađu mjesto kuda bismo se mogli ubaciti. Kasnije su krenule ‘Hamze’, pa redom i ostale jedinice izdvojene za napad.
S Ćorkovače, odnosno od ‘Kruške’, kako smo svi zvali taj dio ćorkovačkog platoa, spustili smo se u Jelovski Potok, a zatim se nastavili blago penjati rubom potoka koji je bio presušio. Teren je bio izlomljen s puno jarkova. Vrijeme je brzo prolazilo, kolona se nečujno kretala da bi došli do mjesta odakle smo mogli vidjeti pripadnike ‘Gazija’ i ‘Tajfuna’ iznad nas, na pedesetak metara. A onda smo saznali da su naišli na mine i da od neopaženog prolaska nema ništa.
Svakom iole iskusnijem borcu, a to su bili svi prisutni, žurilo se da se nešto krene raditi, jer u tom momentu nismo znali gdje su četničke linije, moglo se desiti da nas, ne daj Bože, primijete i poklope sa svom onom artiljerijom. Ne znam koliko dugo smo čekali, ali već se bilo razdanilo kada se iznenada nedaleko iznad nas prolomio pucanj, čiji je eho napravio takav efekt da se činilo da je svim tim jarkovima potekla bujica, rijeka s mnogo vode. A onda se čula, tamo kod naših linija, detonacija. To je većini pomoglo da se dodatno orijentiše, ali onda se sve počelo brzo dešavati.
Desio se siloviti pješadijski napad tamo na naše linije. Bilo je čudno što su tog dana tako podranili. Ispostavit će se da im je to bio ‘dan D’. Sada je neizvjesnost bivala sve veća. U tim minutama desio se sad već poznati poziv komandanta Harija, koji je tog jutra vodio ‘Hamze’.
Komandir ‘Hamzi’ zadobio je prvog dana rane po nogama u borbama u rejonu prvog bataljona i kretao se uz pomoć štaka, ali je sve vrijeme uvijek bio tu negdje da bodri svoje momke. Kada je komandant preko Motorole rekao: ‘Hari, ode Bužim!’, samo Allah zna koliki je teret pao na pleća tog mladića. Ustali smo, zgledali se, a rahmetli Hari je samo rekao: ‘Momci, hajmo!’ Pomalo je to sada bila skroz druga opcija, više ne čekamo da budemo uvedeni, valja nam naći četnike i, uz Božiju pomoć, udariti.
Nismo se dugo kretali kada smo primijetili grupu ljudi kako stoje iznad tranšeja i puše gledajući tamo odakle se čula zaglušujuća pucnjava. Oni se na tom mjestu nisu trebali ni koliko trun sikirati, sve se dešavalo daleko od njih, ali, sreća je uvijek varljiva, a ona ratna posebno, i kad te napusti, račun uvijek bude visok.
Naš nišandžija na RPG-u B. S. i njegov pomoćnik P. I. zastaju uz jedno drvo, a nas sedam ili osam nastavljamo se kretati ravno ka četnicima. To ih je zbunilo, pa onaj jedan upita: ‘Ko je to?’ Čuli smo ga svi, ali šutimo i istim tempom nastavljamo ka njima, pokušavajući pritom pogledom obuhvatiti i okolinu. Iznad njih je jedan čučao kraj vatre i kuhao kahvu, gledao je šta se dešava, ali je nastavio raditi svoj posao, držao je neku šerpu. Onaj isti je opet upitao još glasnije: ‘Ko je to dolje!?’, a pritom opalio i jedan metak, ali ne na nas, nego onako pokoso u zrak, vjerovatno želeći da čujemo taj pucanj i javimo se odgovorom. I jesmo. Naš odgovor je bio glasan tekbir, koji se stopio s pucnjem RPG-a, koji je bio takav da bolje nije moglo. Sve je bilo gotovo u nekoliko sekundi. Ta grupa je već bila iza naših leđa, a niko od nas nije ni pokušao da zastane. Krenuli smo još brže naprijed. Za nama su stizali i drugi. Ubrzo smo izišli na sam vrh. Lijevo smo vidjeli neke kamione, ali prema njima je već išao jedan broj naših momaka pa smo mi produžili istim tempom ka Ćulumku, koji smo mogli vidjeti s naših linija. Znali smo da tu ima ZIS, a pretpostavljali i još toga. I bili smo upravu. Na samom ulasku na taj proplanak nailazimo na bateriju minobacača 82 mm, zatim i na top ZIS. Tu je i nekakav pinc, koji je već bio pogođen, a pogodit će Veljun tog dana još i kamion i tenk T-55 ‘Siva Munja’.
U vrijeme našeg izlaska na proplanak Ćulumka tenk je bio nepomičan, ali pamista s tenka je još tukao PAM-om. To mi je do danas ostala enigma, kako je on završio tog dana. Bit će žestoke borbe na samom Ćulumku u kojoj nije učestvovalo mnogo naših boraca. Ali oni koji su izbili i došli na to mjesto bili su odlučni. Iako je tu bilo boraca iz ‘Hamzi’, ‘Gazija’, ‘Tajfuna’, čak poneki momak iz Jurišnog bataljona, niko nije popuštao, a borba je u nekim momentima bila i više od deset naprema jedan u korist neprijatelja, pogotovo nakon što su shvatili šta ih je snašlo i kad su cijele četničke čete u bijegu nailazile na nas na Ćulumku. Bila je tu i jedna velika zemunica, namjenski napravljena za osmatranje s periskopima i svašta je tu još bilo. Uglavnom, s tog mjesta se naša linija vidjela izuzetno dobro, a oni su odatle mogli direktno rukovoditi svojim snagama u napadu. Sve što je tu bilo, bilo je utegnuto i sređeno po PS-u.
Borba na Ćulumku odvijala se skoro cijeli dan. Trebalo je da zavladamo blagom uzvisinom na kojoj je bila postavljena baterija minobacača 120 mm. Uspijevali smo do njih doći u više navrata, ali svaki put smo se morali povući jer su bili daleko brojniji od nas i meci bi zujali zrakom k’o roj pčela. A onda su počeli tući bombama. To su sve bile nevjerovatne scene. Poput one kada smo peti put izišli na vrh, a ispred nas se na 30 metara pojaviše četiri tenka T-55 i dva oklopna transportera M-60.
Nažalost, nismo ih imali čime gađati, a kada se pojavio i posljednji tenk te kolone, odnekud se stvorio Crni iz ‘Gazija’ sa zoljom. Kleknuo, nanišanio i opalio. Sigurno je pogodio, ali ne da bi ga zaustavio.
Tenk je zamakao za onim ostalima praveći strašnu buku, poput udaranja metala o metal. Kako god, otišli su. Iza njih je bježala gomila četnika koji raspališe po nama, tako da se nas nekoliko, koji smo se i ovaj put grčevito borili, moradosmo još jednom povući malo na zadnji nagib, da nas ne mogu gađati. Ubrzo smo još jednom krenuli u napad i opet je sve gorilo. Tada naš borac pogađa skladište granata za spomenute minobacače od 120 mm i nastaje pakao. Odjednom eksplodiraju desetine granata, a iz one bujade i raslinja ustaje mnoštvo četnika bježeći na svoju, a i mi na svoju stranu.
Dugo je to trajalo. Mnogo granata je uništeno, ali ih je i mnogo ostalo.
Vratili smo se zatim gore i konačno ostali na toj uzvisini s koje smo odmah pokupili sva tri minobacača.
Danas, nakon svih godina, možemo biti ponosni na te dane. Kada bi nam jedinstvo iskazano u tih sedam dana bilo načelo življenja i ponašanja, gdje bi nam bio kraj. Kako god, tih dana su Bužim i bužimski borci, ali i narod, potvrdili svoje jedinstvo, snagu i hrabrost, iznijevši sav teret na svojim plećima.
Treba svakako naglasiti da se i 511. slavna bosanskokrupska hrabro borila tih dana. Ni oni u svojoj zoni nisu popustili ni za milimetar, a na sami ‘dan D’, u kasnim jutarnjim satima, u rejon Križa stigla je jedna njihova četa.
Na izmaku dana, na novozaposjednute linije došli su borci 502. viteške brigade iz Bihaća, dok će sutradan na Ćulumak stići i korpusni IDČ.
Svako od boraca uključenih u ova dešavanja ima svoja sjećanja i, naravno, svako je sigurno u pravu dok govori o onom što je on učinio, doživio vidio i čuo lično, jer dva borca iz iste desetine udaljeni jedan od drugog i samo nekoliko koraka često ne mogu vidjeti isto, posebno ondje gdje je bujnija vegetacija, gdje je neko naselje i slično.
Kako god, danas se lijepo sjetiti svega toga, a poseban osjećaj bio je vratiti se na zarobljenom tenku, jer ipak, bio je to jedini tenk koji smo tada uspjeli zarobiti. I danas mi se otme težak uzdah što nismo zarobili i ona četiri tenka i dva transportera, ali dobro je. Bilo je lijepo i s tim jednim stići u Bužim. Na čelu kolone, u zarobljenom Mladićevom džipu, vozio se naš komandant, pa je išao tenk, pa nekoliko vojnih kamiona koji su vukli ZIS, minobacače. Bili su pretrpani raznom municijom.
Kasnije će naša logistika i momci koji će biti prva tenkovska posada naše brigade tako lijepo ‘ušminkati’ tenk da ga je bilo milina vidjeti. Kako je red, dobio je i svoje ime, ‘Vitez’, a koje bi mu drugo i pristajalo?
Eto, to je ukratko bila, kako na početku rekoh, naša treća, velika, možda i najveća pobjeda u nizu, samo deset dana nakon one u Bojni. Epilog opet bješe bježanija preko državne granice, a u ovoj trećoj bitci, porazismo i tu treću vojsku, takozvani VRS. Vrijeme će proći, s vremenom će zauvijek s ovog svijeta otići i svi učesnici svega spomenutog, ali historičarima, kao i nekim ozbiljnijim vojnim analitičarima, ostat će da odgonetnu kako je jedan čovjek s nepunih 30 godina, s malom skupinom momaka, koji su često bili i gladni i goli i bosi, uspio u roku od 20 dana poraziti tri različite vojske i sve ih natjerati u paničan bijeg preko granice, sačuvavši tako narod, ali i našu čast i dostojanstvo, da narodnim jezikom kažemo, obraz Krajišnika kao vojnika graničara, jer na granici se rađaju najjači, zato i opstaju. I neka oni istražuju, ma šta god njihov zaključak na kraju bio, mi odgovor znamo evo već duže od četvrt vijeka”, ispričao je za Stav ovu nevjerovatnu i uzbudljivu priču borac Čete za specijalne namjene “Hamza” i jedan od učesnika ove velike bitke.
Danas skoro da ne postoji niko u Bosni i Hercegovini ko nije čuo za veličanstvenu pobjedu bužimskih boraca “Breza ’94”. Vijest o pobjedi nad deset puta jačim neprijateljem i ranjavanjem komandanta VRS-a, ozloglašenog generala i zločinca Ratka Mladića, odjeknula je zemljom poput eksplozije. Ako je do tada bilo nekog ko nije čuo za Izeta Nanića, Bužim i 505. vitešku brigadu, tada je zasigurno čuo i upamtio ta imena. O ovoj bici napisano je desetine raznih članaka, snimljeno mnogo reportaža, videopriloga, emisija, dokumentarnih filmova. O “Brezi ’94”, najpoznatijoj bužimskoj bosanskoj bici, govorilo se na raznim skupovima, okruglim stolovima, promocijama, radijskim i TV emisijama, a 2019. godine bivši komandant 505. viteške brdske brigade Sead Jusić predstavio je i svoju knjigu “Breza 94” – bužimska bosanska bitka.
Sve navedeno, ipak, nastalo je, prije svega, zahvaljujući sjećanju naroda. Sjećanje na ovu veliku bitku i pobjedu među stanovnicima Bužima još je svježe. Svakog dvanaestog septembra na lokalitetu Sip u Radoču kod Bužima okupi se masa ljudi iz cijelog Unsko-sanskog kantona i šire kako bi se prisjetili najtežih momenata naše povijesti i najzaslužnijih sinova naše domovine, zahvaljujući kojima danas uživamo u slobodi. Tako je bilo i ove godine. Uprkos otežanom pristupu do mjesta slavne pobjede, i ove se godine na mjestu Sip okupilo oko 1.000 posjetilaca. Među njima, bilo je i onih koji su došli čak iz Sarajeva. Nakon kraćeg historijskog časa, okupljene je zabavio “Behar”, ratni orkestar 505. viteške brigade, koji je svojim pjesmama prisutne podsjetio na najteža i ujedno najslavnija vremena bužimskih branitelja. Za kraj, da zaključimo: “Dok u narodu živi svijest o sebi, kao i sjećanje na vlastitu prošlost, postoji nada da će nove generacije imati budućnost ljepšu od naše prošlosti.”
