Naš mozak, bez da smo toga svjesni, prati kao neki skriveni sat protok vremena; omogućavajući nam da se usredotočimo na druge stvari, a ne da konstantno pazimo koliko smo “izgubili” sati. To se događa automatski, ali ne dosljedno. Percepcija vremena u mozgu može fluktuirati, pri čemu se čini da se neki trenuci rastežu ili skupljaju u odnosu na objektivnu sekundu.
Iako ti nabori u vremenu mogu biti iskrivljavanje stvarnosti, kada nam je zanimljivo čini nam se da vrijeme prolazi brže, a kada nam je dosadno ono se zna otegnuti u beskonačnost, tehnički gledano ta percepcija ne dolazi samo iz glave. Prema novom istraživanju, na nju utiče i naše srce.
– Otkucaji srca određuju tempo percepcije vremena. Vrijeme je dimenzija svemira i temeljna osnova za iskustvo nas samih. Naše istraživanje pokazuje da se iskustvo vremena iz trenutka u trenutak sinhronizira i mijenja s dužinom otkucaja srca, rekao je psiholog Adam K. Anderson sa Univerziteta Cornell, prenosi Science Alert.
Ove varijacije u percepciji vremena su normalne, kažu stručnjaci, i mogu biti adaptivne prirode. Prethodna istraživanja su također pokazala da naše misli i emocije mogu iskriviti osjećaj za vrijeme. Primjerice, Anderson i njegovi kolege su u prijašnjoj studiji otkrili da nam se čini kako vožnja vlakom u virtualnoj stvarnosti traje dulje ako se u njemu nalazi više putnika.
Prethodna istraživanja su se uglavnom fokusirala na percepciju relativno dugih vremenskih intervala te su zanemarivala kako životni pješčani sat doživljavamo izravno; u nekom određenom trenutku. Znanstvenici su stoga sada potražili povezanost između percepcije vremena i tjelesnih ritmova, s fokusom na prirodne fluktuacije otkucaja srca.
Angažiovali su 45 studenata s Cornella, u dobi između 18 i 21 godine, s normalnim sluhom i bez historije bolesti srca. Elektrokardiografijom (EKG) su pratili aktivnosti srca u milisekundama i povezali EKG s računalom koje je reproduciralo kratke tonove za svaki otkucaj.
Svaki ton je trajao 80 do 180 milisekundi. Nakon što su čuli jedan, ispitanike su zamolili da navedu je li trajao duže ili kraće od ostalih tonova. Subjekti su percipirali tonove dužima kada su njima prethodili kraći otkucaji srca, a kraćima kada su tonovi slijedili duže otkucaje.
– Naš mozak koristi otkucaje srca kao ritam za osjećaj prolaznosti vremena. A to nije linearno – taj osjećaj se stalno smanjuje i produžuje, kazao je Anderson.
Iako srce može snažno uticati na percepciju vremena u mozgu, ono je i dvosmjerna ulica. Naime, kada su ispitanici čuli ton, usmjerili su pažnju na zvuk što je zauzvrat promijenilo otkucaje srca i prilagodio njihov doživljaj vremena.
Čini se da srce pomaže mozgu da radi učinkovito s ograničenim resursima; utičući na to kako doživljava prolazak vremena u najmanjim razmjerima i u vremenskim periodima koji su prekratki za svjesne misli ili osjećaje.
