U razgovoru za Story otvorio je dušu i prvi put komentarisao kako se njegova djeca (ne)nose s njegovom bolešću, ali i on sam sa sobom i neizvjesnim ishodom dijagnoze.
– Gospodine Ćiro, gdje ste? Niste na kafi u Charlieju? – pitala sam. – Ne, u stanu sam. A gdje si ti? – upitao me. Pa ispred Charlieja – odgovorila sam. – Evo me uskoro – rekao mi je Ćiro Blažević, trener svih trenera. I došao je, i to u društvu sjajnih prijatelja, novinara Mire Para i legende Dinama Džemala Mustedanagića – piše Story.
Nedavno ste bili u Innsbrucku. Što su vam doktori rekli?
– Ako bismo mogli preskočiti moju najveću dramu, a to je moje zdravlje.
Naravno.
– Ali eto… Borim se i dalje, situacija mi je jako teška, ali treba vjerovati…
Ali uvijek ste vjerovali, poznati ste po fantastičnom duhu i optimizmu.
– Napravio sam konferenciju sa samim sobom i shvatio da mi je vrijeme…
Nemojte tako.
– J***t ga… Sad ti govorim istinu. Vrijeme mi je, imam 88 godina iza sebe, ostavio sam dosta. Šta ćeš. Konstatiraš istinu, a ona je da imaš rak s pet metastaza. Onda je to fatalno. U svakom slučaju nemojte za mnom žaliti, previše sam napravio da ne bih bio spokojan. Previše dobrog. I koliko god se trudim, ne mogu naći kome sam zlo napravio, i to od najranije mladosti… Kad gledam svoje kolege, gotovo svi su umrli: Barić, Ivić, Zebec. I moje je vrijeme došlo. S tim se čovjek mora pomiriti, bez kukanja i jadikovanja. Tako da bih molio ljude: poštedite se žalosti za mnom jer odlazim spokojan i to je jako lijepo. Ne znam kako oni zločesti ljudi koji su toliko toga lošeg napravili trebaju umrijeti, a do tada uopće nisu vjerovali u Boga? Kad trebaš umrijeti, počinješ vjerovati. Ali eto, tu sam… Ti i ja pijemo kafu.
Ko vas je naučio mudrosti, diplomaciji?
– Moja mama. Mudra, humana i nadasve velika vjernica. Kad je ona umrla, posvađao sam se s Bogom jer nisam mogao drugo nego mu zamjeriti što je uzeo tako mladu osobu.
Kako provodite dane?
– Jučer sam želio izići, ali nisam mogao ustati. Ovaj čovjek bolji mi je od bilo kojeg mojeg djeteta, Džemal Mustedanagić. Već godinu i tri mjeseca imam rak, a od tada moje kćeri nisu pitale: “Kako si, tata?”
Ne mogu vjerovati.
– Slobodno to napiši.
Jeste li sigurni?
– Ako ti kažem, onda napiši. Moj sin dođe i kaže: “Tata, to si isto govorio i prije pet godina”. On želi ublažiti ovu istinu, a doktori su digli ruke od mene. Što mogu očekivati? “Popušio” sam jednog intelektualca, dao mi je lijek koji rješava sve probleme. Smiješno. A medicina je tako daleko otišla.
Pomaže li?
– Da pomaže, uzimao bih ga, ali me još više uništio. Vjerovatno taj lijek nekome pomogne, ali meni nije. Ovo je treći dan da ga ne uzimam, bolje mi je.
VEZANI TEKST – Ćiro Blažević: Duže od godinu imam rak, a moje kćeri nisu pitale ni kako sam
Vaš omiljeni kafić je Charlie. Uvijek je puno ljudi za vašim stolom, a prolaznici vas stalno pozdravljaju, i poznati i nepoznati?
. Volim ljude i u prilici sam pomoći. Žao mi je što neki nemaju socijalnu inteligenciju. Ako ti neko pokaže kompromitirajući materijal protiv nekoga, nemoj širiti taj krug negative. Dobro kažu: jezik je opasniji od handžara. Zato pazi što govoriš. Jedan pametan čovjek je rekao: “Kad si u društvu ne pričaj, brzo će se budala javiti”.
S kime najčešće pijete kafu?
– S mojim Mirom, Džemom…
Koje su vam teme?
– U mojem društvu više se ne smije pričati o ženama, a žene su najvažnija bića na svijetu. Jadni su oni primitivci koji maltretiraju žene i koji im ne daju važnost. Pa djecu ti je rodila! Diži je do neba jer je tvoja. Moja je mama bila svetica, a jednom sam oca uzeo za ruke i rekao: “Dosta je bilo! Dosta si maltretirao moju mamu”. On mi kaže: “Brojim ti do tri”, i shvati da ne može mrdnuti. Mlad sam bio i zdrav. Imao sam 17 godina i htio sam ga dovesti u red. I dok sam mu govorio, mati me udari cjepanicom po leđima i kaže: “Sram te bilo, ne diraj oca, ne diraj hranitelja porodice”. J*** te hranitelj ako ti svaki zalogaj dođe u grlo.
